Zbog plastičnih vrećica, Kinezi moraju jesti meduze!

Kratak, jednostavan, ali vrlo poučan tekst na pollitika.com.  Jednostavnim primjerom ilustrira da holistički pristup u ekologiji nije nikakva mistika.

im_not_a_plastic_bagVrećice, vrećice, ili kako je antropocentrizam ušao u ekologiju

  1. Svakoga dana ljudi u svijetu koriste između 1,5 i 3 milijarde plastičnih vrećica.
  2. Dio dospije u more.
  3. Morskim kornjačama, koje se hrane meduzama, plastična vrećica koja pluta liči na meduzu. Pokuša je progutati i udavi se. (Isto se događa pticama, tuljanima idr..)
  4. smanjenje populacije morskih kornjača dovodi od naglog rasta broja meduza.
  5. Ribarske mreže pune su meduza, šteta za ribare je velika.
  6. Kineska vlada pokušava neutralizirati problem promovirajući meduze u jestive životinje. Smišljaju se recepti za koliko-toliko ukusna jela…

Biosfera sadrži bezbroj takvih isprepletenih petlji.

Prenosim i jednu kratku prepisku ispod tog teksta. Ironično, ali pogađa “u sridu” drugog sklopa problema.

  • bi li mi netko rekao gdje sa plasticnim flasama (ambalazom) ako nije pet?
  • …u Bundek, netko će bar od grada naplatiti vađenje bar 712,23 kn/kom….pa se to pribroji kao porast BDPa…pa se na to podigne povoljniji kredit….i svima dobro
  • haha… ja taman htio napisati da baci u neki potok kad pročitah tvoj prijedlog. da bolje je baciti u bundek jer bi smeće u potoku mogli kupiti neki volonteri, a to ne bi pridonosilo …

Nije ovo samo plitka dosjetka. Riječ je o fundamentalnim problemia s bruto društvenim proizvodom kao mjerom koja je dobila značaj koji njen izumitelj nije bio predvidio, te s opsesijom “otvaranja radnih mjesta”.

U “Zadarskom listu” prije četiri godine članak na tu temu: Plastične vrećice – pošast našeg doba

U prilog proizvodnji i korištenju ovih vrećica idu činjenice da je, u odnosu na papirnate vrećice, za njihovu proizvodnju nužno manje energije (…) u proizvodnji ne koriste papir (…) No, dugoročno gledano, ekološke implikacije korištenja ovoga ambalažnog proizvoda su iznimno nepovoljne te anuliraju sve eventualne beneficije za okoliš.

Porazna je činjenica da se od trilijuna godišnje proizvedenih plastičnih vrećica reciklira manje od 1%. (…) Prije svega, većina plastičnih vrećica nikada ne stigne do deponija – one bivaju bačene u okoliš te završavaju posvuda.  (…) Plastična se vrećica proizvodi od polietilena, naftnog derivata kojemu treba gotovo 1.000 godina da se razgradi. No, prilikom njegove razgradnje nastaju mikroskopske otrovne čestice koje prodiru u hranidbeni lanac, kontaminirajući ekosustave i, posljedično, hranu i vodu. Čak i bez razgradnje, posljedice za životinjski svijet su katastrofalne – naime, procjenjuje se da milijuni morskih ptica i sisavaca godišnje ugibaju zbog plastičnih vrećica koje često zamjenjuju za hranu misleći da je, primjerice, meduza. Najčešće se to odnosi na morske sisavce kao što su kitovi, dupini i tuljani.

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u ekologija, priroda i okoliš. Bookmarkirajte stalnu vezu.

14 odgovora na Zbog plastičnih vrećica, Kinezi moraju jesti meduze!

  1. Plastik napisao:

    Pokušao sam ispod članka na koji se pozivate napisati komentar, ali nikako da se objavi? Pa evo pokušavam dati komentar na komentar:

    Kaže autor članka “Vrećice, vrećice, ili kako je antropocentrizam ušao u ekologiju”:
    “Novi je ubojica morskih kornjača, pogodili ste – plastična vrećica. Plastična vrećica koja pluta u moru izgleda vrlo slično meduzi, pa se u pokušaju da je pojedu podave nebrojene kornjače. U isto vrijeme mi slušamo jedan dosta zastarjeo nazor; ako ne šteti čovjeku – nije štetno. I tako mi utješeni slušamo, u trenutku dok se kornjače dave, a kineske su obale pretrpane meduzama,..”

    I kažem jadne kornjače. Kada nemamo svojih argumenata, onda izvlaćimo temo neke kornjače, tamo neke pacifičke struje, tamo neke zločeste plastične lobije, objavljujemo fotomontaže i fotografiramo smetlišta. Tako može pisati samo netko tko ne želi ili neće ili ne smije prihvatiti cijelu seriju argumenata koju struka, gospodarstvo, znanost, svjetski instituti i brojna svjetska ministarstva zaštite okoliša uvažavaju.

    Kad se toliko brinete o tamo negdje nekom kineskim morima, iznenađuje me da ne pogledate naše Jadransko more, najčišće more u svijetu, ili barem jedno od najčišćih. I sada bi hrvatski plastičari trebali ispaštati za lažne argumente kvazi-ekologa koji sasvim paušalno, senzacionalistički i spinovski brinu o kineskim kornjačama. Ma dajte molim Vas.

    Ako se već brinete o kornjačama sigurno znate za slučaj Kostarike, ako ne pogledajte:
    http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr/2011/11/1629613705/nepodnosljiva-lakoca-poluinformiranosti.html

    Ali hrvatski plastičari nisu “zločesti prljavci i profiteri” pa svojim djelovanjem ukazuju na cijeli niz prednosti plastičnih vrećica – i ekoloških, i ekonomskih i svakakvih drugih, pa molim Vas pročitajte argumentaciju plastičara, struke, znanosti, proizvođača i gospodarstva, ali i racionalnih i svjesnih zelenih, na koje Vam je ukazala i jedna čitateljica:
    http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr/2012/04/1630683430/21-razlog-zasto-ne-treba-naplacivati-plasticne-vrecice.html

    Plastičari predlažu i rješenja, pa pogledajte:
    http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr/2012/06/1630827904/sto-plasticari-predlazu.html

    Također Vas upućujem na cijeli niz argumenata koje možete pročitati na blogu, a mislim da su zanimljivi primjeri iz drugih zemalja, koji nisu nimalo ekološki niti zeleni – evo skraćenog izvoda:

    Njemačka, Austrija i Švicarska imaju odlično razrađen sustav prikupljanja i recikliranja i ne pada im na pamet uvoditi naknade i zabrane
    Italija je uvela zabranu jednokratnih plastičnih vrećica, ali samo zato da bi zapriječila uvoz jeftinih vrećica iz Kine koje se njima nisu isplatile proizvoditi. Time su svojoj industriji omogućili 3 do 5 puta povećanje plasmana klasične i biorazgradljive plastike koja je 4 puta skuplja. I u konačnici, je li nam Napulj uzor?
    Četvrtina SAD-a je zabranila jednokratne plastične vrećice (gotovo sve zabrane su u Kaliforniji), ali samo radi zaštite lokalne papirne industrije. Takva zabrana nema šanse da prođe npr. u Teksasu
    I Toronto u Kanadi je zabranio jednokratne plastične vrećice, naravno, radi zaštite svoje lokalne papirne industrije
    – Vrhovni sud Indije proglašava da su plastične vrećice opasnije od atomske bombe – samo zato da bi zaštitili svoju pamučnu industriju i zadržali ogroman broj radnika (na žalost, najviše djece). Na žalost, još uvijek su im važnije “svete ktave” nego njihova djeca!
    – Ruanda, Bangladeš, Zanzibar, Butan zabranili su jednokratne plastične vrećice – čudno, zar ne?

    I na kraju, uvijek se isplati potruditi kada Vas netko želi slušati. Dati argumente, sučeliti stavove, ali odvagnuti koja su rješenja bolja, optimalna i moguća. Svatko tko želi čuti “drugu stranu” saslušati će argumente i pokušati im dati kontraargumente. Pa pitam ja Vas – a što umjesto plastičnih vrećica? Molim Vas odgovorite tek kada pročitate barem dio plastičarskih, stručnih i znanstvenih argumenata na koje sam Vas uputio.

    I na kraju – članak na koji se pozivate iz Zadarskog lista, ne treba ni komentirati, toliko je to loša prepiska sgoogle-pronađenih stranica da nitko ozbiljan to ne može niti želi komentirati.

    Lijepi pozdrav

  2. Zoran Oštrić napisao:

    Gornji komentar je objavljen nakon što ga je moderator, tj. ja, odobrio, kako je to uvijek na ovom blogu. Ja osobno, prestao sam čitati nakon fraze »tamo neke kornjače, tamo neke pacifičke struje«. Ozbiljan stručnjak i intelektualac pokazao bi malo poštovanja za zabrinutost ljudi za okoliš, čak i ako misli da griješe.

    Autora poznam već dvadesetak godina, doktor je znanosti i profesor fakulteta, ali nažalost, u spornim pitanjima, kad brani svoju struku, ne nastupa kao stručnjak i znanstvenik, nego KJTV kao religijski fanatik. Plastika je Boginja, svaka sumnja je neprihvatljiva, svaka tvrdnja da bi s Plastikom moglo biti nešto loše je očito neistinita, svi koji o Plastici nešto loše kažu, dostojni su samo prezira, nijedna struka niti znanost osim Plastikologije nije vrijedna uvažavanja.

    • Plastik napisao:

      Poštovani gospodine oštriću,
      vjerojatno ste zamijenili autora s nekim drugim, ali to nije važno. Važan je Vaš odgovor i Vaš stav – odmah ste krenuli na osobu, a ni jednog argumenta niste dali.
      Plastičari, u koje se i sam ubrajam, izašli su s cijelim nizom stručno i znanstveno dokazanih argumenata, I upravo oni su kao ozbiljni stručnjaci i intelektualci pokazali puno poštovanja za zabrinutost ljudi za okoliš, i ne misle da ljudi griješe. I oni su vrlo zabrinuti, a u posljednje vrijeme (nakon prijedloga o uvođenju zabrana ili naknada) još i više, jer alternativna rješenja najmanje su ekološka.
      Ali, to je već neka druga tema koja zahtjeva sučeljavanje argumenata za koje Vi očito niste spremni.
      Lijepi pozdrav
      Romeo Deša

  3. Zoran Oštrić napisao:

    Ništa što ste napisali ne vrijedi da se s time diskutira, pa ni ja ne trošim vrijeme na argumentaciju.
    Članak na mojem osobnom blogu::
    http://zoranostric.blog.hr/2012/06/1630846820/ljepota-koja-ubija.html
    (Naslov “Ljepota koja ubija” je prema slavnoj sceni s plastičnom vrećicom iz filma “American Beauty”)

    • Plastik napisao:

      Da, kako kaže autor Zoran Oštrić:
      “Ja koristim one velike plastične vrećice za nošenje stvari iz dućana, istina je da su praktične, ali jednu čuvam i koristim mjesecima. One male, u koje stavljam pojedine namirnice, koristim da u njih stavim smeće, pa stavim u kantu, barem ode na deponij. Kad vidim odbačenu vrećicu, pokupim je i bacim u kantu. Najgore je očito kad završe odbačene u prirodi.”

      Upravo u tome se slažemo. Šteta što nemate argumenata da bi vrijedilo diskutirati, ali to je Vaš izbor.
      Srdačan pozdrav.

  4. "Čatić je šef mafije" napisao:

    Netko me je upozorio da postoji mrežna stranica https://ekoloskaekonomija.wordpress.com.
    Pročitah najprije nekoliko riječi o gospodinu Zoranu Oštriću. Koji se u raspravi o jedno izrazito minornom problemu čovječanstava, predstavio kao «Koordinator udruge “Zajednica Humanitas”. Voditelj Programa “Komunikacijska mreža zelene politike” (KOMAZ) Administrator wordpress blogova “Zelena politika” i “Sekularni humanizam u Hrvatskoj”. U tekstu o jednom komentaru, naveo je da autora poznaje već dvadesetak godina. Dao je vrlo iscrpan prikaz toga autora sljedećim opisom. »Doktor je znanosti i profesor fakulteta, ali nažalost, u spornim pitanjima, kad brani svoju struku, ne nastupa kao stručnjak i znanstvenik, nego KJTV kao religijski fanatik. Plastika je Boginja, svaka sumnja je neprihvatljiva, svaka tvrdnja da bi s Plastikom moglo biti nešto loše je očito neistinita, svi koji o Plastici nešto loše kažu, dostojni su samo prezira, nijedna struka niti znanost osim Plastikologije nije vrijedna uvažavanja.«

    Onda se ustanovilo da gospodin Zoran Oštrić ipak ne poznaje autora komentara. On poznaje opisanog autora koji se zove prof. dr. Igor Čatić. Koji je poznat i kao šef mafije zmazane plastike. Barem od 6. svibnja 1993. Kako ga je titulirao vrli borac za čistu plastiku, od koje taj borac proizvodi negdje na Istoku Hrvatske biorazgradljive vrećice. Koja su načinjene od pretežnog dijela zmazane plastike, jednog od najčišćih materijala, polietilena (samo ugljik i vodik) i čistog materijala. Nitko ne zna kojeg. Ali su istinski borci za zaštitu okoliša u Njemačkoj ustanovili da se ta čista plastika, pa ni na kompostu ne može u cijelosti razgraditi. I pod njihovim pritiskom su dva njemačka trgovačka lanca vratila proizvođaču 10 milijuna biorazgradljivih vrećica. A poznato je da je upravo šef mafije podigao buru protiv čiste plastike u svjetskim razmjerima. Daleko prije izvana zelenih iznutra crvenih, a posebno zelenih koje financiraju i pobornici čiste plastike.

    Zašto je prof. dr. I. Čatić postao šefom mafije pred dva desetljeća? Zato jer je bio prvi koji je ukazao na štetno djelovanje zelenih mirova na ovim prostorima. I to s razlogom. Citirat ću izvod iz tog članka u Vjesniku.

    »Negdje 1992. Regionalni centar Greenpeacea u Budimpešti naručio je kod pravnice i politologinje prof. Inge Perko-Šeparović studiju koja je trebala pokazati štetnost proizvodnje PVC-a i potaknuti zabranu plastičnih vrećica. Tada je I. Perko-Šeparović bila predsjednica Saveza zelenih Hrvatske. … »Rezultat studije koju je provela prof. Inge Perko-Šeparović bili su među ostalim plakati: Ne plastičnom otpadu, Ne plastici, ili emitiranje pjesmuljka Plastika je mrska, jer je drska. Na tada postavljeno pitanje »što ako ukinemo plastično pakovanje« odgovor glasi: Ništa, treba samo 4 puta više pakovanja ili ako hoćete ambalaže, obujam otpada porastao bi za 2,6 puta a obujam ukupno prikupljenog otpada za 2,1 puta. Za neplastična pakovanja treba 2,1 puta više energije, a troškovi proizvodnje porasli bi za 2,1 puta. Na žalost vas, zabrinutih građana, nijedna ekološka bilanca nije pokazala da je npr. papirno pakovanje podobnije od onog plastičnog. Ništa se nije u osnovi promijenilo u proteklih 20 godina, osim što je težina plastičnih vrećica smanjena za 70 posto. Plastični proizvodi su neotrovni, mogu se prikupiti, ponovo upotrijebiti, oporabiti. Oporaba može biti materijalna i energijska. Ako je mehanička materijalna oporaba naziva se recikliranje, a razlaganje na početne sastojke, plin ili ulje je kemijska oporaba. Konačno: mogu se plastični proizvodi pa i vrećice spaliti, što je energijska oporaba. Naime plastika izvrsno gori i pri dobrom vođenju procesa, nema pojave štetnih proizvoda izgaranja. Posebno treba naglasiti da plastika i guma ne zagađuju okoliš, već to rade ljudi bacanjem plastičnih i gumenih proizvoda u okoliš. A to je bitna razlika (citirano prema verziji u Vjesniku od 29. svibnja 2012.).«

    Od kada me poznaje gospodin Zoran Oštrić ne znam. Ali znam da on mene kao vjerni vojnik partije zelenih, a to je ostao do danas, pratio prije nego sam ga upoznao. A upoznao sam ga kada se uvukao na moje privatno prikazivanje filma Danske televizije o Greenpeace-u. I rekao mi da su mu javili iz centrale da je taj film obična izmišljotina. Ne vjerujem da je baš izmišljotina. Kako vrijeme odmiče sve sam uvjereniji u istinitost danskog TV filma. Jedino me čudi da je on kao vrstan ekološki novinar prepustio glavnu riječ na hrvatskoj dalekovidnici i ostali medijima jednom drugom učeniku Greenpeace-a. Koji je profesionalni voditelj turističke agencije. Koji mora se priznati vrlo uvjerljivo priča o svemu. Nekad uz pomoć mobitela, a ponekad i s pomoću računala.

    Toliko o ovoj temi. Nema ju potrebe širiti. Presudit će politika.

    Jedino se nadam da će administrator ove mrežne stranice objaviti tekst.

    P. S. Nisam siguran da slika koja ima natpis I’ am not a Plastics Bag ispravno deklarirana. To nije vrećica već torba. A možda je izrađena od netkanog tekstila (plastika) ili pjenastog PVC-a, poznatog skaja. Dakle opet plastike. Možda je i od pamuka, ekološki bitno štetniji od bilo koje plastike za vrećice.

  5. "Čatić je šef mafije" napisao:

    Izvorni tekst je rabio oznake za pojedine riječi bold, italic itd. Kako je to izostalo u izvorniku, ponavlja se tekst

    Netko me je upozorio da postoji mrežna stranica https://ekoloskaekonomija.wordpress.com.
    Pročitah najprije nekoliko riječi o gospodinu Zoranu Oštriću. Koji se u raspravi o jedno izrazito minornom problemu čovječanstava, predstavio kao «Koordinator udruge “Zajednica Humanitas”. Voditelj Programa “Komunikacijska mreža zelene politike” (KOMAZ) Administrator wordpress blogova “Zelena politika” i “Sekularni humanizam u Hrvatskoj”. U tekstu o jednom komentaru, naveo je da autora poznaje već dvadesetak godina. Dao je vrlo iscrpan prikaz toga autora sljedećim opisom. »Doktor je znanosti i profesor fakulteta, ali nažalost, u spornim pitanjima, kad brani svoju struku, ne nastupa kao stručnjak i znanstvenik, nego KJTV kao religijski fanatik. Plastika je Boginja, svaka sumnja je neprihvatljiva, svaka tvrdnja da bi s Plastikom moglo biti nešto loše je očito neistinita, svi koji o Plastici nešto loše kažu, dostojni su samo prezira, nijedna struka niti znanost osim Plastikologije nije vrijedna uvažavanja.«

    Onda se ustanovilo da gospodin Zoran Oštrić ipak ne poznaje autora komentara. On poznaje opisanog autora koji se zove prof. dr. Igor Čatić. Koji je poznat i kao »šef mafije „zmazane“ plastike. Barem od 6. svibnja 1993. Kako ga je titulirao vrli borac za »čistu« plastiku, od koje taj borac proizvodi negdje na Istoku Hrvatske biorazgradljive vrećice. Koja su načinjene od pretežnog dijela »zmazane« plastike, jednog od najčišćih materijala, polietilena (samo ugljik i vodik) i »čistog« materijala. Nitko ne zna kojeg. Ali su istinski borci za zaštitu okoliša u Njemačkoj ustanovili da se ta »čista« plastika, pa ni na kompostu ne može u cijelosti razgraditi. I pod njihovim pritiskom su dva njemačka trgovačka lanca vratila proizvođaču 10 milijuna biorazgradljivih vrećica. A poznato je da je upravo »šef mafije« podigao buru protiv »čiste« plastike u svjetskim razmjerima. Daleko prije »izvana zelenih iznutra crvenih«, a posebno »zelenih« koje financiraju i pobornici »čiste« plastike.

    Zašto je prof. dr. I. Čatić postao »šefom mafije« pred dva desetljeća? Zato jer je bio prvi koji je ukazao na štetno djelovanje »zelenih mirova« na ovim prostorima. I to s razlogom. Citirat ću izvod iz tog članka u „Vjesniku“.

    »Negdje 1992. Regionalni centar „Greenpeacea“ u Budimpešti naručio je kod pravnice i politologinje prof. Inge Perko-Šeparović studiju koja je trebala pokazati štetnost proizvodnje PVC-a i potaknuti zabranu plastičnih vrećica. Tada je I. Perko-Šeparović bila predsjednica „Saveza zelenih Hrvatske“. … »Rezultat studije koju je provela prof. Inge Perko-Šeparović bili su među ostalim plakati: „Ne plastičnom otpadu“, „Ne plastici“, ili emitiranje pjesmuljka „Plastika je mrska, jer je drska“. Na tada postavljeno pitanje »što ako ukinemo plastično pakovanje« odgovor glasi: Ništa, treba samo 4 puta više pakovanja ili ako hoćete ambalaže, obujam otpada porastao bi za 2,6 puta a obujam ukupno prikupljenog otpada za 2,1 puta. Za neplastična pakovanja treba 2,1 puta više energije, a troškovi proizvodnje porasli bi za 2,1 puta. Na žalost vas, zabrinutih građana, nijedna ekološka bilanca nije pokazala da je npr. papirno pakovanje podobnije od onog plastičnog. Ništa se nije u osnovi promijenilo u proteklih 20 godina, osim što je težina plastičnih vrećica smanjena za 70 posto. Plastični proizvodi su neotrovni, mogu se prikupiti, ponovo upotrijebiti, oporabiti. Oporaba može biti materijalna i energijska. Ako je mehanička materijalna oporaba naziva se recikliranje, a razlaganje na početne sastojke, plin ili ulje je kemijska oporaba. Konačno: mogu se plastični proizvodi pa i vrećice spaliti, što je energijska oporaba. Naime plastika izvrsno gori i pri dobrom vođenju procesa, nema pojave štetnih proizvoda izgaranja. Posebno treba naglasiti da plastika i guma ne zagađuju okoliš, već to rade ljudi bacanjem plastičnih i gumenih proizvoda u okoliš. A to je bitna razlika (citirano prema verziji u „Vjesniku“ od 29. svibnja 2012.).«

    Od kada me poznaje gospodin Zoran Oštrić ne znam. Ali znam da on mene kao »vjerni vojnik partije zelenih«, a to je ostao do danas, pratio prije nego sam ga upoznao. A upoznao sam ga kada se „uvukao“ na moje privatno prikazivanje filma Danske televizije o „Greenpeace“-u. I rekao mi da su mu „javili iz centrale da je taj film obična izmišljotina“. Ne vjerujem da je baš izmišljotina. Kako vrijeme odmiče sve sam uvjereniji u istinitost danskog TV filma. Jedino me čudi da je on kao vrstan ekološki novinar prepustio glavnu riječ na hrvatskoj dalekovidnici i ostali medijima jednom drugom »učeniku Greenpeace«-a. Koji je profesionalni voditelj turističke agencije. Koji mora se priznati vrlo uvjerljivo priča o svemu. Nekad uz pomoć mobitela, a ponekad i s pomoću računala.

    Toliko o ovoj temi. Nema ju potrebe širiti. Presudit će politika.

    P. S. Nisam siguran da slika koja ima natpis „I’am not a Plastics Bag“ ispravno deklarirana. To nije vrećica već torba. A možda je izrađena od netkanog tekstila (plastika) ili pjenastog PVC-a, poznatog „skaja“. Dakle opet plastike. Možda je i od pamuka, ekološki bitno štetniji od bilo koje plastike za vrećice.

  6. Zoran Oštrić napisao:

    Drago mi je da se čujemo! Glede zabune oko identieta voditelja bloga – pa, morate priznati, nije neshvatljiva!🙂

    Nego, na koga se odnosi “vrli borac za »čistu« plastiku, koji proizvodi biorazgradljive vrećice”? Nisam ja, časna riječ!😦

    Ne bih ja jednog sveučilišnog profesora nazvao “šefom mafije”! Znam da su to drugi igrači!
    A vidite, trebalo je punih deset godina da se izborimo, da se provodi Pravilnik o ambalažnom otpadu, da se prikuplja PET ambalaža. Kompanija Coca-Cola je svojedobno prijetila i tužbom zbog klevete novinama za koje sam pisao. Pa imamo pravo biti malo mrzovoljni, ne?

    Ako imamo podatke, može se provjeriti na više mjesta na netu, ima i u znanstvenim radovim,a da morske životinje masovno ugibaju zbog odbačenih plastičnih vrećica, i u Jadranu isto samo eto kod nas nema love za istraživanja da se dobije potpunija slika, a netko onako posprdno napiše “nekakve kornjače”, ja, kao što rekoh, naprosto prestajem čitati.

    Glede Greenpeacea, nisam ja nikakav njihov učenik, nisam nikad imao ni neke veze s njima.

    Ono vaše prikazivanje filma bilo je na Fakultetu gdje ste bili profesor, nije bilo “privatno”. Meni je tada jedan student javio da je predavanje najavljeno.. Kontaktirao sam centralu Greenpeacea putem tada revolucionarne tehnologije zvane e-mail.🙂 Poslali su mi podatke o tom filmu, ne onako općenito da je “izmišljotina”, nego da su kao organizacija tužili autore sudu zbog klevete, i da je sud, koji je bio mjesno nadležan, u Danskoj valjda, presudio da je film klevetnički i zabranio njegovo prikazivanje. Ta presuda obvezuje cijeli svijet.

    Inače, jedna od spornih tvrdnji je bila da je Greeenpeace potkupljivao članove Međunarodne komisije za kitolov, da glasaju za produljenje zabrane lova. Među nama, vjerujem da to jest točno, iako se naravno nije moglo dokazati. To je pitanje kad ideš u društvenu akciju i znaš da druga strana podmićuje – ostati moralno čist i dozvoliti da kitovi budu istrebljeni, ili upotrijebiti iste metode? Ja ne bih, ali ja sam marginalac, a GP je svjetska sila!

  7. "Čatić je šef mafije" - nije izjava Z. Oštrića napisao:

    Odgovor gospodina Zorana Oštrića je vrlo zanimljiv. U osnovi ne obara ni jedan podatak. Možemo se sporiti što je privatno u slučaju prikazivanja filma. Ono je bilo za studente koji su me zamolili da to prikažem, ali nije predviđalo da dođu drugi. Bitno je da je došao gospodin Z. Oštrić s mišljenjem “Greenpeacea”. Kada sam dobio TV-film, dobio sam ga izravno od Danske televizije i nije bilo nikakvog ograničenja. Zna se tko je sada jedini koji može pričati u “Otvorenom”, “Nu2” i u sličnim zgodama o svemu što je povezano s okolišem. Dođe u “Otvoreno”, rasprava treba biti o PET-plastenkama (vrijedi za sve, ne pišite PET s malim slovima jer je pet = 1+1+1+1+1) i plastičnim vrećicama, a on priča tko je vozio koji kamion s azbestom i tko je vlasnik. I najsimpatičniji voditelj ga ne prekida.

    Ono što me zabrinjava je upornost jedne znanstvenice da javno priča mitove. Lijepo ju pita Stanković, kako će nositi trešnje. Može samo u plastičnoj vrećici ili “škartocu” (papirna vrećica). Ona ne odgovara. A gdje ima poreza? Pa jasno u Irskoj. Koja je smanjila potrošnju za 90 % a povećala potrošnju papirnatih za 400 %. To mi dođe kao Bono, štednja CO2 a vozi se sam u zrakoplovu. Koji će sada biti na palmino ulje. Zbog kojeg će se sječi negdje šume.

    Mislim da su stavovi gospodina Z. Oštrića i mene sada jasni. Zanimljivo da taj novinar u ekologiji nije zamijetio moje raskrinkavanje skupine oko predsjednika hrvatske podružnice strane udruge, koji sjedi na IRB-u u vezi uvođenja GMO-a u Hrvatsku. Osobno misli da je bivšu ministricu koštalo viđe to što se negativno odredila prema uvođenju GMO-a nego glasoviti mail. Nije se dobro zamjeriti lobistima američke administracije koji su u interesu jednog industrijkog diva.

    I tu završava ova rasprava.

  8. Zoran Oštrić napisao:

    Zagađenje plastikom sjevernozapadne obale Sjeverne Amerike dostiglo je nivo notorno onečišćenog Sjevernog Mora, prema novoj studiji istraživača s Univerziteta Britanske Kolumbije (kanada), objavljenoj u časopisu Marine Pollution Bulletin. Oni su istaživali sadržaj želuca sjeverne burnice s obala Kanade i SAD. Takva istraživanja obavljaju se od 1980-ih i pokazuju znatno povećanje količine plastike u želucima, što indicira na povećanje zagađenja voda oceana. Prosječno je u stomaku svake ptice pronađeno 37 komatića ukupne težine 0,385 grama.
    http://www.sciencedaily.com/releases/2012/07/120704124321.htm

  9. Zoran Oštrić napisao:

    Science facts Photos – Plastic: Capitalism “Symbicosis” with Mother Earth

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s