Kako su europske elektroprivredne kompanije izgubile 500 milijardi eura

Više puta smo spominjali problem koji imaju europske elektroprivredne kompanije zbog aktualnih trendova, koji ugrožavaju njihove aktualne interese, ali i stoljetni poslovni model. Vrijedi pročitati članak iz “The Economist” iz listopada 2013.: European utilities : How to lose half a trillion euros. Tekst je redakcijski, nema jednog autora. Članak daje vrlo zanimljiv, višestruk pogled u to što se događa u europskoj elektroenergetici posljednjih 30-ak godina.

Stara vs nova elektroprivreda 1Kompanije naravno brane svoj posebni interes, i to je legitimno. Problemi nastaju u primitivnim zemljama kao Hrvatska, u kojima političari ne vide dalje od nosa, niti im nešto znače interesi običnih ljudi i zemlje u cjelini, pa na njihovo lobiranje, umjesto traženja prijelaznih riješenja, nastoje blokirati razvoj, koji napredne zemlje potiču iz ekonomskih, socijalnih i ekoloških razloga.

Ovdje prepričavamo članak, uz povremeno točno citiranje, te neke naše komentare (označeni kosim slovima).

Kad je proizvodnja iz nestalninih i neupravoljivih izvora (sunce i vjetar) velika, mora se smanjivati potrošnja klasičnih izvora. Kako su nuklearne elektrane i termoelektrane na ugljen nefleksibilne, “ceh” plaćaju TE na plin. U nekim satima, cijena električne energije na spot tržištu postaje negativna (tj. proizvođači plaćaju da netko preuzme njihovu trenutnu proizvodnju, jer im je skuplje isključiti elektrane). Prihod kompanija je ugrožen, pa time i njihovo kotiranje na burzi.

Godine 2008., ukupna vrijednost 20 najvećih elektroprivrednih poduzeća (utlities) u Europi bila je oko tisuću milijardi eura. Sada je to prepolovljeno. Od deset najvećih, pet je u razdoblju 2008.-2013. izgubilo kreditni rejting A. Prihod od proizvodnje u konvencionalnim elektranama dvije najveće njemačke elektroprivrede, E.ON i RWA, pao je za trećinu od 2010..

Elektroprivredna poduzeća bi međutim i bez brzog rasta obnovljivih upala u probleme, jer su 2000-ih previše investirala u nove elektrane na fosilna goriva. [Možemo dodati da se višak kapaciteta javlja već 1980-ih, jer je rast potrošnje i tada bio sporiji od očekivanog.] Instalirani kapaciteti povećani su za 16% ukupno u Europi, a u Španjolskoj 91%. Međutim, čak i do početka financijske krize 2008. rast potrošnje je bio niži od očekivane, a zatim je potrošnja počela padati.

Valja primjetiti kako Economist uvijek piše, a to čine i drugi specijalizirani za ekonomiju, da su uvijek “dobra vremena” kad “tržište raste”, a loša kad pada. Činjenica da vlade ulažu napore da smanje potrošnju ne uzima se u obzir u pristupu koji apsolutizira rast kao cilj.

Istovremeno, bum proizvodnje prirodnoga plina iz šejla u SAD doveo je do pada cijena ugljena, kojeg je SAD počela izvoziti u Europu, gdje je proizvodnja TE na ugljen počela znatno rasti, zbog skupoće plinaiz Rusije; tako se obrnuo trend prethodnih 20-ak godina. [Tehnološki napredak, postignut gradnjom kombiniranih plinsko-parnih termoelektrana na prirodni plin, uz postroženje zaštite o zaštiti okoliše koji više pogađaju TE na ugljen (npr. da se moraju graditi pogoni za odsumporavanje, što je uvedeno 1980-ih), a također i relativno laka prilagodba za korištenje plina umjesto mazuta, doveli su do brzog rasta korištenja plina.] Srušio se pak sustav trgovanja dozvolama za emitiranje, namijenjenih prvestveno za destimuliranje korištenja ugljena, jer ih je bilo izdano previše.

Obnovljivi su, kaže generalni direktor BNEF-a Michael Liebreich, već promijenile etablirani poslovni model elektroprivrednih poduzeća. On to uspoređuje sa situacijom telefonskih kompanija 1990-ih i novina suočenih sa društvenim mrežama danas. “To je egzistencijalna prijetnja”, rekao je.

Kakav je taj poslovni model bio nekad, 1980-ih godina? »Snabjevanje elektrikom bio je relativno jednostavan posao. Garantirali ste konstantnu isporuku, gradeći elektrane na ugljen ili uran (ako želite) ili vodne snage (ako ih imate). One su radile maksimalno moguće vrijeme tijekom godine zbog tehničkih razloga, jer se ionako ugljene i nuklearne elektrane ne mogu lako ugasiti. To je osiguravalo “bazičnu snagu” (količinu koja je uvijek potrebna). Zatim, za snabdjevanje dodatnog elektriciteta u vrijeme vrhova potrošnje (kao vrijeme ručka ili rano večer), imali ste elektrane koje mogu lakše povećavati i smanjivati snagu, kao što su plinske. To je kao slojevi na torti.«

U Hrvatskoj i danas prevladavaju konzervativni stručnjaci, koji taj model predtavljaju kao “prirodan”, neizbježan, jedini suvisao. Ako razvoj novih tehnologija prijeti da se on promjeni, taj razvoj treba zaustaviti političkim mjerama.

A što je dovelo do promjene? Ne, nisu to, bar ne prvenstveno, subvencije za obnovljive, koje iskrivljuju “slobodno tržište”, kako uporno tvrde tradicionalisti. Točno suprotno, kaže The Economist.

»Deregulacija je pomela taj lijepi, uređeni sustav, ostavljajući elektrane da proizvode sukladno marginalnim troškovima. Nadolazak obnovljive energije ubrzao je promjene. Obnovljivi imaju “mrežni prioritet”, tj. mreža mora preuzeti njihovu proizvodnju prvo. To je pravni zahtjev (…) ali je i logično: kako su marginalni troškovi vjetra i sunca nula, mreže bi ionako prvo preuzele njihovu proizvodnju.«

Tako obnovljivi čine rez u donjem sloju torte. Kako su sunce i vjetar isprekidani, donji sloj postaje valovit.

U starom sustavu, terminske cijene elektrike bile su najviše kad je najveća potrošnja, tj. sredinom dana i rano uveče. Kompanije su zapravo sav profit postizale u to vrijeme. Ali sredinom dana solarne proizvode najviše, te drastično snižavaju cijenu. U Njemačkoj je 2008.-2013. razlike cijene između vršne i bazične pala za skoro 80%, tj. sa 14 na tri eura po MWh. »It will get worse«, konstatira The Economist, zbog spektakularnog pada cijena solarnih panela.

Također, u posljednjih nekoliko godina elektroprivredna poduzeća su izbjegavala rizik prodajući 2/3 proizvodnje godinu ili tri godine unaprijed, tj. 2013. primale su cijenu iz 2010.. Ti ugovori, koji su ih štitili od aktualnog pada cijena, ističu 2014.-2015..

Zbog toga su upravo početkom jeseni prošle godine zajedničkim nastupom digli uzbunu, na što se nadovezuje i ovaj članak. Hrvatska vlada promtno je reagirala odustajanjem od planova razvoja obnovljivih izvora. Pritom treba imati na umu da Hrvatska još nema spot tržište električne energije, ali ga mora uspostaviti do kraja ove godine (za što su zaduženi HERA i HROTE). Akcija vlade ciljana je na suzbijanje konkurencije HEP-u (koji pak, neodređeno nagovještava da bi jednoga dana u budućnosti i sam mogao ući u biznis sa vjetro i solarnim elektranama).

Neka su elektroprivredna poduzeća već našla rješenje, ulazući i sami u biznis sa obnovlvjima. U cjelini, bila su vrlo spora. U Njemačkoj, u njihovom je vlasništvu samo sedam posto instaliranih kapaciteta obnovljivih. A većinu posjeduju građani pojedinačno ili preko zadruga, te većinu ostatka lokalne samouprave. Oni od novog razvoja profitiraju i zato ne vrijedi “Što je dobro za RWE, dobro je i za Njemačku”. U Hrvatskoj je to nezamislivo. Iako se realna situacija malko promijenila, za hrvatsku vladu vrijedi što i pred 50 godina: hrvatska energetika = HEP + INA, točka. Dužnost je države onemogućiti konkurenciju.

»Problem je da je solarna energija toliko drugačija od onoga što su naučili raditi. Staromodno elektroprivredno poduzeće ima veliku, skupu elektranu od recimo 1.000 ili 1.500 MW snage (u Hrvatskoj 300-400). Ona je smještena u središtu radijalne mreže žica koje distribuiraju električnu energiju. Solarna energija je drugačija. Fotonaponski paneli su jeftini, maleni (elektrana srednje veličine može imati snagu od samo 10 MW), i organizirani u mrežu, ne kao središte s paocima.«

Elektroprivredna poduzeća se moraju prilagoditi. Treće najveće poduzeće u Njemačkoj, EnBW, predviđa da će njihova zarada od proizvodnje električne energije u razdoblju 2012.-2020. opasti za 80%, što žele nadoknaditi rastom prihoda od usluga i od obnovljivih. “Moramo promisliti što je naša uloga i koje je naše mjesto u energetskom sektoru”, kaže njihov šef Frank Mastiau.

Trebaju li se drugi brinuti zbog problema velikih kompanija? Amory Lovins iz Rocky Mountain Institute (SAD) ističe da je Njemačka izgradila nisko-ugljični energetski biznis do točke kad nova solarna snaga treba vrlo malo subvencija, ukupne cijene energije padaju a najave da će mreža postati nepouzdana nisu se ostvarile (Njemačka, koja najviše gradi vjetro i solarne elektrane, ima jedan od najviših indeksa pouzdanosti sustava u Europi). Što je problem? Potresi u kapitalističkoj privredi.

Na tržištu kapitala, kompanije su u pet godina izgubile 500 milijardi eura – više nego banke u isto doba. To dovodi do pada kapitala i budućih prihoda mirovinskih fondova i drugih investitora. Za zaposlenike, to znači niže plaće i gubitak radnih mjesta.

Nadalje, elektroprivredne kompanije gube ulogu za investicije. nekada su bile stabilne, pouzdane i otporne na inflaciju, kao ekvivalent blagajničkih zapisa SAD na tržištu dionica. Mirovinski fondovi trebaju takve stavke stavke da bi balansirali svoju dugoročnu izloženost. Sada više nemaju tu ulogu.

Najvažnije, zaključuje The Economist: opadanje imovine elektroprivrednih poduzeća povećava zabrinutost o budućnosti europskog električnog sustava. Pojednostavljeno: Europske zemlje zajednički sporo tkaju sustav u kojem će biti
– više niskougljičnih i isprekidanih (intermittent) izvora;
-.više snabdjevača energijom; više modernih elektrana (koje zamjenjuju ugljene i nuklearne);
– više i boljeg skladištenja energije; te
– više prekogranične trgovine energijom.
– Sve će to biti povezano “pametnim mrežama” (smart grids), koje govore potrošačima koliko energije koriste, isključuju trošila kad nisu potrebna i upravljaju potražnjom učinkovitije.

U takvom svijetu, staromodna elektroprivredna poduzeća još uvijek igraju dvije vitalne uloge. Ona će biti zadnja rezerva proizvođača energije, za vrijeme kad solarni i vjetro generatori budu na minimumu. Te će biti opskrbljivači investicija za podršku gradnji veličanstvene nove mreže.

Ozbiljniji problemi za mrežu dosad se nisu pojavili, ali sve je vjerojatnije da će se pojaviti u slijedećim godinama, s rastom udjela vjetra i sunc, ako elektroprivredna poduzeća ne budu nagrađena za uravnoteženje njihove varijabilnosti. Regulacija mreže mora se bitno promijeniti i za to mnogo uložiti. A u to bi trebale investirati ove kompanije, koje to, kako sada stvari stoje, neće biti u stanju.

Slijedeća rečenica sadrži poduku za one, koji, na osnovu neoliberalne ekonomske dogme, postavljaju neprelaznu dihotomiju: ili slobodno tržište, ili državna intervencija. Da bi tržište bilo “slobodno”, vlade to moraju osigavati političkim mjerama.

»Kroz proteklih 30 godina europske vlade su pokušavale deregulirati energetska tržišta, privatizirati državne kompanije i odvojiti proizvodnju električne energije od prijenosa i distribucije. Ciljevi su bili povećati konkurenciju, pojačati učinkovitost i sniziti cijene. Sada je te ciljeve teže postizati. Obnovljiva energija grabi rastući dio tržišta, snižava cijene na veliko i uspijeva u svojem cilju smanjivanja cijena novih tehnologija. Ali su troškovi subvencija također bili veliki, značajnija poboljšanja za okoliš zasad nisu postignuta, a štete za elektroprivredna poduzeća su mnogo veća od očekivanih.«

Članak nema preciznog zaključka, nego ukazuje na otvoreno problemsko polje, u kojem bi trebalo tražiti svima prihvatljiva rješenja: »Europa u cjelin, a osobito Njemačka, vide sebe kao pionire u nisko-ugljičnoj energetici. Ako to istinski žele biti, trebat će dizajnirati mnogo boli električni sustav koji nagrađuje niskougljičnu energiju bez smanjivanja pouzdanosti i nametanja prekomjernih i nepotrebnih troškova.«

Komentari na portalu

Uz članak ima čak 143 komentara. Zanimljivo je u njima uočiti oštru polarizaciju: dvije strategije, dvije škole mišljenja, dvije ideologije, sva mentaliteta, dva senzibiliteta, dva osjećaja identitata, zbog kojih je težak dijalog (raz-govor, “dijeljenje logosa”: problem je kad nema zajedničkog logosa zbog duboko ukorijenjenih svjetonazorskih i vrijednosnih pred-postavki).

Najviše preporuka (“lajkova”) dobio je komentar koji zaključuje: »Njemačko ohrabrenje obnovljivih djeluje, većina elektroprivrednih kompanija su dinosauri«. Drugi po broju preporuka tvrdi posve suprotno: »obnovljivi su u portfelju samo zbog političkih razloga (…) Cijela stvar je s onu stranu znanstvene fantastike, to je čista prevara.« Jedan privrženih prvog stava čudi se zašto bi se tehološki razvoj morao zaustavljati zbog interesa neprilagođenih biznisa. Jedan privrženih drugog stava ponavlja da je država kriva jer se miješala i pita “Zar nismo ništa naučili od ekonomskog promašaja SSSR?” Itd..

Jedan suzdržaniji komentator pozvaljuje redakciju jer je jednostavno prikazala ključne problem za nestručnjake. I mi se slažemo s time, zato smo tekst i prenijeli.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u ekonomija, elektrika, financije, obnovljivi izvori. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s