Ekonomika nuklearne energije: problemi su danas isti kao prije 40 godina

Kakva je danas situacija nuklearne energije u svijetu? Kakve su njene perspektive? U ovom članku fokus je na ekonomskom aspektu. Pogledajte članak koji smo objavili prije mjesec dana: O nuklearnoj energiji u Japanu, Kini, Njemačkoj, Poljskoj i Ukrajini.

Veliki francuski zaokret

Francuske nuklearkeFrance commits to cut nuclear share in power mix to 50% by 2025

Nacionalna skupština Francuske u petak 10. listopada prihvatila je prvi članak Zakona o energetskoj tranziciji, koji određuje da će se udio nuklearne u proizvodnji električne energije smanjiti sa 75% na 50% do 2025.. Udio obnovljivih u proizvodnji električne energije treba povećati na 23% godine 2020. i 32% godine 2030..

Nadalje, ukupna potrošnja energije treba se prepoloviti između 2012. i 2050. godine. Emisije stakleničkih plinova trebaju se smanjiti za 40% u odnosu na 1990. do 2030., te za 75% do 2050. godine. Obnovljivi izvori trebaju dostići 32% finalne potrošnje energije do 2030..

Očekuje se da će novo zakonodavstvo o energetskoj tranziciji, ukljućujući mjere za zgradarstvo, promet i recikliranje otpada, biti izglasano danas (14. listopada). Ovim se ozakonjuju prijedlozi vlade iz lipnja (vidi članak Francuska energetska tranzicija).

Ovo je dramatična promjena u energetskoj strategiji Francuske, 40 godina nakon odluke o intenzivnom razvoju nuklearne energije (“tout électrique – tout nucléaire”). Oko trećina od postojećih 58 reaktora trebala bi biti isključena u slijedećih 11 godina (27 reaktora staro je više od 30 godina). Detaljan prikaz povijesti nuklearne energetike u Francuskoj i situaciji 2012. godine (prije dolaska nove vlade) možete pogledati u članku na mrežnom sjedištu world-nuclear.org. Nema sumnje da je ovaj strateški zaokret uvelike uvjetovan ekonomskom računicom.

Ukupna proizvodnja nuklearki godine 2005. iznosila je 431 TWh, a 2013. opala je na 406 TWh. Zobg ne gradnje novih elektrana (jer za njima nema potrebe u Francuskoj, niti dovoljno pr4ilika van nje) EDF i AREVA su udugovima, a javlja se i problema manjka kadrova, jer mladi ljudi ne vide perspektivu u toj industriji. Francuska ima znatan višak kapaciteta temeljnih elektrana, iako je državna politika stimulirala potrošnju električne energije za grijanje prostorija, pa je potrošnja u domaćinstvima znatno veća nego u drugim Europskim državama. Potrošnja električne energije u domaćinstvima u Francuskoj je 2.900 kWh/stanovniku godišnje, u Njemačkoj 1.700 a u Italiji 1.200 (Average household electricity use around the world). Zbog toga prodaje električnu energiju drugim europskim državama po niskoj cijeni i tako bitno određuje odnose na europskom tržištu električne energije (od čega Hrvatska ima znatne ekonomske koristi posljednjih 15-ak godina).

Bilješka o filozofiji energije

Nakon što su od kraja 19. stoljeća kemijska industrija i elektroenergetika ostvarile zamašna preoblikovanja materije i transformacije energije na nivou molekula, atoma i elektrona, dovršavajući djela drevnih lončara i metalurga, znanstveni uvid i tehnička vještina ustremile su se u prvoj polovici 20. stoljeća na dublje, zapretene energije, koje bi bez prethodne pripreme bile umu i iskustvu nedostupne. Proučavanje tvari, od koje je priroda (s-tvarnost) sastavljena, dovelo je do spoznaje ne-prirodnih dubina: izvan onog pri-rođenog, onog što je predmet mogućega iskustva “od rođenja” (samo življenje je proces, koji se odigrava na nivou energije elektrona, u preslagivanju organskih molekula).

Umjesto nad-prirodnih visina metafizike, “pod-prirodne” dubine fizike atomskih jezgara. Umjesto da leti u visine duha, ljudski um zaronio je u dubine materije. Matematičke jednadžbe, u kojima su izraženi fizikalni zakoni, ukazale su na nivoe energije više redova veličina veće od kemijskim transformacijama dohvatljivih. Tehnička vještina, pod pritiskom potreba ratovanja, brzo je dovela do njihovog oslobođenja u svrhu uništavanja. To je užasnulo i one koji su taj pothvat ostvarili (pa su osnovali npr. Pagvaški pokret).

Atomi za mir: velike nade 1950-ih i 60-ih

Užasavanju nad razornom silom atomskih jezgara slijedila je težnja da se te energije ukrote, transformiraju u upotrebljive oblike (toplota i elektricitet) i upotrijebe za dobrobit.

atoms-for-peaceGodine 1948. u Beogradu je tiskan prijevod knjižice sovjetskih autora “Atomska energija”. Tu se objašnjavalo da kapitalističke zemlje nisu zainteresirane za razvoj atomske energije, jer bi vlasnici ugljena i nafte, željeznica i parobroda izgubili profite, te se stvorila milijunska armija nezaposlenih. Suprotno je u Velikom Sovjetskom Savezu, gdje Komunistička Partija i Vlada »poklanjaju ogromnu pažnju svemu što može olakšati rad radnicima, podići nivo narodne privrede naše zemlje i povećati blagostanje sovjetskih ljudi.« (“Atomska energija”, Beograd: Novo pokolenje, 1948., str. 92)

»Zastrašujuća razorna snaga nuklearnog oružja dominirala je svetskom scenom tokom prve poisleratne decenije. Međutim, do sredine 50-ih godina naučnici i inženjeri su već bili na putu da upregnu ovu energiju u mirnodopske svrhe. Izgledi su bili sve svetliji i svetliji.« (Walter C. Patterson: “Nuklearna moć”, Beograd: IRO Rad, 1987., str. 14)

Predsjednik SAD Dwight D. Eisenhower, u govoru pred Općom skupštinom UN 8. prosinca 1953., predstavio je program “Atomi za mir”, ustvrdivši da »ta najveća od snaga razaranja mže biti razvijena u veliku blagodat, za korist cijelog čovječanstva« (video (ne postpuni), tekst govora).

Jugoslavija je, slijedeći trend velikih nada i državnih ulaganja, 1950. godine planirala osnivanje tri nuklearna instituta. Na sreću, samo je jedan (u Vinči) stvarno ustrojen kao nuklearni, dok su oni u Zagrebu i Ljubljani usmjereni na mnogo šire područje djelatnosti (instituti “Ruđer Bošković” i “Josef Stefan”).

Brzi uspon 1970-ih i naglo kočenje 1980-ih

Prvi komercijalni nuklearni reaktori pojavili su se 1960-ih. Tijekom 1970-ih došlo je do nagle ekspanzije planova i gradnje. Tijekom 1980-ih nuklearne elektrane se i dalje intenzivno grade, ali broj narudžbi opada i neke ranije se otkazuju. Taj se trend nastavio i do danas.

Jedan od razloga je taj, što je potrošnja elekrične energije u razvijenim zemljama rasla sporije nego što se projektiralo, pa nije bilo potrebe za novim kapacitetima.

Dogodile su se velike nesreće na Otoku Tri Milje u SAD 1979. i Černobilu u SSSR-u 1986..

Nasuprot očekivanome kod tehnologija koja sazrijeva i industrije koja se širi, troškovi gradnje i rada stalno su rasli. Nesreća na Otoku Tri Milje ukazala je na lakomislenosti u projektima iz 1960-ih i 1970-ih. Kasnije je bitno poboljšana učinkovitost postrojenja, a vjerojatno i sigurnost, ali troškovi su nastavili neumitnorasti. Nesraća u Fukušimi 2011. dovela je do nove zabrinutosti, provjera i prijedloga mjera za unapređivanje sigurnosti (vidi npr. primjer Švedske: Upgrade ultimatum for Swedish plants; nuklearna industrija zabrinuta je ulaskom zelenih u novu vladu, koja najavljuje gašenje nuklearki).

Zasad nema “nuklerne renesanse” u SAD

Prošle je godine Earth Policy Institute objavio pregled U.S. Nuclear Power in Decline. Spominju da se sredinom 1960-ih, na Zapadu predviđalo da će nuklearke davati energiju previše jeftinu da se isplati mjeriti i naplaćivati po potrošnji. »Oni koji su bili upućeni u stvari, nisu iznosili takve tvrdnje«, ali ipak su po njihovim proračunima »bilo vrlo verovatno da će jedinica nuklearne električne energije biti oko pet puta jeftinija od jedinice električne energije dobijene od fosilnih goriva«. (Patterson, str. 14-15)

Množile su se međutim odgode zbog problema u gradnji i prekoračenja troškova. Godine 1973. u SAD je broj naručenih reaktora dosegao 40, da bi nakon toga naglo pao. Godine 1978. bila su naručena dva reaktora, i zatim više nijedan slijedećih 30 godina. Od 253 reaktora naručenih do 1978., 121 narudžba je otkazana, a 28 reaktora je trajno isključeno prije isteka 40-godišnje licence. Reaktori koji su bili priključeni na mrežu do 1996. u prosjeku su prekoračili predviđene troškove trostruko.

Državne subvencije i kreditne garancije, koje je ponudio Energy Policy Act iz 2005., pobudile su nadu u “nuklernu renesansu”. Međutim, privatni kapital i dalje često smatra to ulaganje previše rizičnim. Nagli pad cijena prirodnoga plina gotovo je eliminirao nove planove. Trenutno su u gradnji četiri reaktora, po dva u Džordžiji i Južnoj Karolini, u kojima su, uz federalne potpore, države donijele tzv. “advanced cost recovery” zakone, koji prebacuju ekonomski rizik na porezne obveznike. Još je jedan reaktor u gradnji, u Tenesiju; gradnja je započela 1972.. Niz projekata je otkazan, nakon što je već bio potrošen značajan novac, što će nadoknaditi porezni obveznici.

Godine 2013. zatvorena su četiri reaktora. Tako je broj aktivnih reaktora u SAD pao sa 104 na 100; u radu su prosječno 32 godine. Dvije trećine njih dobilo je od federalne Nuklearne regulatorne komisije dozvolu za produljenje rada sa 40 na 60 godina.

Dio njih mogao bi ubrzo biti zatvoren. Ostali ovise o regulativi država, koja određuje cijene elektrike tako da im garantira profit. Ali i to bi moglo biti nedovoljno. Prema Credit Suisse, troškovi pogona i održavanja starih reaktora rastu pet posto godišnje, a cijena nuklearnog goriva raste čak i brže, devet posto godišnje. S druge strane, troškovi solarnih i vjetroelektrana nastavljaju padati.

Slijedeći problem je nuklearni otpad. Američka vlada je tijekom 30 godina potrošila 15 milijardi dolara za planirano središnje odlagalište, i većinu tog vremena jedina potencijalna lokacija bila je Yucca Mountain u Nevadi. Zbog zabrinutosti za sigurnost i ekstremne nepopularnosti u Nevadi, Obamina administracija potpuno je odbacila projekt.

Dalji problem je nizak stupanj odgovornosti nuklearnih operater u slučaju nesreća. Vlasnici elektrana plaćaju osiguranje samo za moguće štete do 12 milijardi dolara; veće štete pokrivat će javnost. Za Fukušimu, troškovi će biti najmanje 60 milijardi.

Nuklearna industrija sredinom 2014.: 50 reaktora manje nego 2002.

Grupa nezavisnih eksperata objavljuje godišnje izvještaje World Nuclear Industry Status Report 2014. Tekst posljednjeg izvještaja, objavljenog u kolovozu o.g,. može se čitati u internet pregledniku, a također ga možete skinuti kao pdf.

Reaktori startani i isključeni 1954-2014Prvoga srpnja ove godine u svijetu je (u 31 zemlji) bilo u radu 388 reaktora, što je 50 manje od maksimuma iz 2002. godine i 39 manje nego u srpnju 2013.. Ova činjenica nije vidljiva u službenoj statistici koju vodi World Nuclear Association (WNA), po kojoj su, primjerice, svih 48 reaktora u Japanu “operativni”, iako su samo dva radila tijekom 2013.. Zato SU autori izvještaja uveli kategoriju “Long-Term Outage” (LTO), za reaktore koji nisu proizveli nijedan kilovatsat u prethodnih 18 mjeseci. Neki od tih reaktora bit će ponovo prikopćani na mrežu, a neki, vjerojatno, neće nikad. (U gore naveden broj do 388 reaktora uvršteni su i oni koji trenutno ne rade, ali ne spadaju u kategoriju LTO.)

Udio nuklearnih elektrana u globalnoj proizvodnji električne energije dosegao je maksimum od 17,6% godine 1996., a prošle je godine pao na 10,8%. Ukupna proizvodnja zabilježila je maksimum od 2.660 TWh 2006., dok je 2013. pala na 2.359 TWh. Od toga je 68% proizvedeno u pet zemalja: SAD, Francuska, Rusija, Južna Koreja i Kina.

Kina je danas jedina zemlja koja ima veliki program gradnje novih reaktora. Prosječna starost reaktora stalno raste i sad iznosi 28,5 godina. Više od 170 reaktora u radu je više 30 godina ili više, a 39 reaktora u radu je 40 godina ili više.

Dobra osobina kod nuklearne energetike jest mogućnost, da se vrijeme rada produlji preko prvobitno predviđenih 30 ili 40 godina; ali to znači i dodatne troškove. Postupci agencija koje izdaju dozvole vrlo su različiti u raznim zemljama. U SAD je oko 3/4 reaktora dobilo dozvole za produljenje rada do 60 godina. U Francuskoj, daju se dozvole samo za produljenje od deset godina u odnosu na prvobitno planiranih 30, te zasad nijedan reaktor nije dobio dozvolu za rad preko 40 godina. Procjenjuje se da troškovi dogradnje reaktora za produljenje rada preko 40 godina mogu varirati između jedne i četiri milijarde eura.

Tijekom 2013. godine, na mrežu su priključena četiri reaktora (tri u Kini, jedan u Indiji), a jedan je isključen (u SAD). U prvoj polovici 2014., priključena su dva reaktora (u Kini i Argentini).

Reaktori u gradnji: 2/3 u Kini, Indiji i Rusiji

Nijedan reaktor nove generacije (nazvane III ili III+) nije još postao operativan. Projekti u Finskoj i Francuskoj (EPR) godinama kasne za prvotnim planom, a kasne i projekti u Kini.

U srpnju 2014. u svijetu je u gradnji 67 raktora (jedan više nego u srpnju 2013.), ukupne snage 64 GW. Nakon 15 godina gradnje, odustalo se od završetka dvaju reaktora na Tajvanu. Dvije trećine (43) su u tri zemlje: Kina, Indija i Rusija.

Od toga, gradnja 49 reaktora prekoračila je rokove, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Ove godine su prvi put zabilježena i znatna kašnjenja u kini, na 21 od 28 reaktora u gradnji. Osam reaktora je u gradnji više od 20 godina.

Operativni troškovi, osobito za velike popravke, danas su znatno veći od nekadašnjih (u stalnim cijenama). U nizu zemalja, uključujući Francusku, Njemačku, SAD i Švedsku, operativni troškovi reaktora su samo malo ispod, ili su čak viši, od nivoa tržišnih cijena električne energije. U Francuskoj, prema službenim podacima, troškovi su između 2010. i 2013. realno porasli za 16%, na 59,6 €/MWh. U SAD su elektroprivredna poduzeća odlučila isključiti pet reaktora koji više ne pokrivaju operativne troškove.

Zaostajanje nuklearne energije osobito je izraženo kad se usporedi s brzim rastom vjetro i solarnih elektrana. U usporedbi s 1997. godinom, kad je potpisan Kyoto protokol (koji ograničava emisije stakleničkih plinova, što je u koristi kako obnovljivih, tako i nuklearne), godine 2013. vjetroelektrane izgrađene u tih 16 godina proizvele su 616 TWh, fotonaponske 124 TWh, a nuklearne samo 114 TWh.

Financijski kapital ne vjeruje u nuklearnu energiju

U članku Sabotaža u belgijskoj nuklearnoj elektrani? spomenuli smo probleme, koje nuklearne elektrane imaju na tržištima kapitala zbog velikih rizika.

Problemi, zbog kojih su trenutno isključenja tri belgijska i četiri britanska nuklearna reaktora, ukazuju na načelnu slabost nuklearnih elektrana zbog gigantizma. Jedan isključeni ventili i golemo postrojenje, koje godišnje proizvodi dovoljno električne energija za pokrivanje pola hrvatske potrošnje, bit će van pogona barem četiri mjeseca. Male greške u čeličnoj strukturi, uočene tridesetak godina nakon gradnje novom tehnikom ultrazvučnog snimanja, i raktor mora biti isključen zbog sigurnosnog rizika.

U klasičnim postrojenjima takvi se mali nedostaci mogu tolerirati, ali ne u postrojenju koje bi moglo prouzročiti katastrofu u široj okolini, u gusto napučenom kraju. U doba euforije oko nuklearne energije 1960-ih i 1970-ih, teorijski proračuni su tvrdili da su nesreće s topljenjem jezgre gotovo nemoguće, a pogotovo nesreće u kojima dolazi do znatnog ispuštanja radioaktivnosti u okoliš. Međutim su se u u tridesetak godina u svijetu dogodile tri velike nesreće s topljenjem jezgra reaktora (ne računajući ranije, koje su se dogodile u istraživačkim reaktorima u Engleskoj i u SSSR-u) i dvije s velikim ispuštanjem radioaktivnosti (“Otok Tri Milje” u SAD 1979., Černobil u Ukrajini 1986. i Fukušima u Japanu 2011.).

Kad dođe do topljenja jezgre, sanacija košta višestruko više nego sama gradnja, a štete u okolišu mogu biti još mnogo veće. Rastu troškovi gradnje, upravljanja i nadzora, što dovodi do toga da su znatno otežani uvjeti za dobivanje kredita na financijskim tržištima. Ne radi se dakle o problemima zbog toga što vlade psvojim politikama podržavaju obnovljive (jer vlade podržavaju i nuklearnu energiju), nego zbog nekonkurentnosti na slobodnom tržištu.

Deregulacija elektroenergetskog tržišta donosi nevolje američkim nuklearnim elektranama, koje se zatvaraju zbog neisplativosti. Jedna je zatvorena prošle godine, zatvaranje druge očekuje se krajem ove godine, a još deset elektrana s 13 reaktora moglo bi biti zatvoreno jer ne mogu izdržati konkurenciju. Sve su te elektrane u sjeveroistočnim državama SAD, u kojima je elektroenergetsko tržište deregulirano.

Martin Fertel, predsjednik Instituta za nuklearnu energiju, tvrdi da se ne vrednuju pravedno sve dobrobiti koje nuklearne elektrane donose. (Članak na sajtu “World Nuclear News”: The value of nuclear) One osiguravaju električnu energiju 24 sata dnevno, 365 dana godišnje; u SAD, u posljednjih 15 godina, capacity faktor je oko 90%. Taj doprinos stabilnosti sustava sada na konkurentskim tržištima nije vrednovan.

Revolucija neće biti na televiziji

Pravedno ili ne, danas se nuklearne elektrane u svijetu grade isključivo uz snažnu državnu potporu. (To nije novost: da se čekalo na slobodno tržište, možda nikad ne bi bilo komercijalnih nuklearnih elektrana.) Tako je primjerice prije nekoliko dana objavljeno da je Rusija odobrila kredit Bjelorusiji, koji će pokrivati 90% troškova gradnje prve bjeloruske nuklearne elektrane, koju će graditi ruska kompanija Atomenergoprojekt.

Krajem srpnja, investicijska banka Citigroup objavila je studiju Global Energy 2020: The Revolution Will Not Be Televised as Disruptors Multiply. Naslov “Revolucija neće biti na televiziji”, posudili su iz slavne pjesme Gil Scott-Herona iz 1970-ih; neobično presjecanje različitih kultura i poruka. “Multipliranje disruptora” je pak uputa na studiju koju je napravio američki Edison Electric Institute u siječnju 2013.: Disruptive Challenges: Financial Implications and Strategic Responses to a Changing Retail Electric Business. Ta je studija izazvala veliku zabrinutost američkih elektroprivrednih kompanija, ukazujući na ugroženost poslovnog modela zasnovanog na tehničkom teritorijalnom monopolu, na koji su se oslanjale stotinu godina.

Nuklearna energija danas se, iz čisto ekonomskih razloga, ne može takmičiti s obnovljivima. Troškovi gradnje su vrlo veliki, a veliki rizik od šteta znatno povećava troškove kapitala. Nasuprot tome, ističe Citigroup, solarno tržište raste, prikuplja se iskustvo, a troškovi smanjuju zbog tehnološkog napretka i ekonomije obima. Zato troškovi kapitala za solarne elektrane bitno opadaju i one će u slijedećih nekoliko godina postići mrežni paritet u velikim dijelovima svijeta.

Ekonomske činjenice dovode u nepriliku pristaše nuklearne energije. Među njima su i neki ekologisti, koji se zalažu za nuklearnu energiju kao manje zlo, da bi se smanjile emisije ugljičnog dioksida. Među najaktivnijima je Breakthrough Institute. Karakterističan za njihovo zalaganje za nuklearnu energiju je članak Nuclear Is Cheaper Than Solar Thermal. U članku su uspoređeni investicijski troškovi po instaliranoj jedinici snage u novu solarnu koncentracijsku elektranu (CSP) i u novu nuklearnu elektranu u SAD, te zaključuje da su drugi osjetno manji.

Na stranu troškovi goriva i održavanja, koji u članku nisu adekvatno uračunati, ovo ukazuje na “bitku u povlačenju”. Tehnologija, koja postoji pola stoljeća, uspoređuje se sa CSP, tehnologijom koja je u razvoju, na razini demonstracijskih postrojenja, te je LCOE znatno viši nego za elektrane na biomasu i vjetar, geotermalne i fotonaponske.

Na hrvatskom je nedavno izdana knjiga Jorgena Randersa: “2052: Globalna prognoza za sljedećih četrdeset godina”. U jednom od priloga, o opadanju nuklearne energije piše Britanac Jonathon Porritt.

»Koliko god se uporno industrija trudila prikriti prave troškove nuklearne energije, ulagači shvaćaju što se događa. Kad je Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva zajamčila da neće koristiti javna sredstva za uvođenje nove generacije nuklernih elektrana, ulagači su se samo nasmijali. Ne postoji nuklearni reaktor bez državnih poticaja, nigdje u svijetu, a ulagači neće ni taknuti takve projekte ako stupanj državnih poticaja na raspolaganju u dovoljnoj mjeri i vrlo konkretno ne ukloni rizik njihova ulaganja.«

(Porritt je osnivač i direktor Forum for the future. Nedavno je objavio knjigu “The World We Made”, u kojoj također analizira budućnost do 2050.; njegova vizija je optimistička.)

Elektrika iz nove NE dvaput skuplja nego iz VE

Porritt je ovo pisao u jeku polemika oko plana gradnje nove nuklearne elektrane Hinkley Point C, na kojoj inzistira vlada UK. Nuklearna industrija postigla je značajni uspjeh ovoga tjedna (8. listopada), kad je Europska komisija donijela odluku da je državna pomoć, predložena za Hinkley Point C, u skladu s europskim propisima.

Hinkley Point C (EDF propaganda)U tijeku pregovora, vlada UK pristala je na neke ustupke u odnosu na prvotni plan. Članak na mrežnom sjedištu World Nuclear News All eyes on Hinkley navodi da su promjene značajne: EDF mora plaćati više provizije za državne garancije, te se revizijom ugovora mora osigurati »da se eventualni profit, iznad nivoa originalno predviđenog, dijeli velikodušnije s potrošačima nego što je bilo predviđeno u originalnom ugovoru«. Ukoliko profitna stopa pređe 13,5%, 60% tog viška će ići jednom javnom fondu.

Njemačka, koja zatvara sve svoje reaktore do 2022., nije sretna zbog ove odluke. Komisija je paralelno vodila istragu o njemačkoj državnoj podršci energetski intenzivnoj industriji (da bi se održala njihova konkurentnost u izvozu). U tome je Njemačka malo popustila, ali su mjere ostale.

Novo postrojenje bit će snage 3,3 GW i planirano je da će raditi 60 godina. Ukupna investicija je 34 milijarde funti, od čega 24,4 za samu gradnju. Država je izdala garanciju za sve kredite za gradnju, a dugoročnim ugovorom na 35 godina osigurava operateru elektrane stabilan prihod i povrat investicije.

Reuters javlja da je glasanje u EK bilo tijesno: od 28 povjerenika, 16 je glasalo “za”, pet “protiv”, a sedam je bilo suzdržano ili nisu prisustvovali.

Ovaj slučaj će poslužiti kao presedan za zemlje kao što su Češka, Litva i Poljska, koje traže upute za dozvoljeni nivo državnih potpora za planirane nuklearne reaktore. Odluka će utjecati na pravni sustav u EU i u drugim područjima.

Ovo međutim nije kraj sukoba. Austrija, izrazito antinuklearno raspoložena, planira pokrenuti sudski postupak protiv odluke Komisije. Sudski postupak pred Europskim sudom pravde najavila je i grupa znanstvenika, energetskih udruženja i korporacija, koje vodi britanski znanstvenik Paul Dorfman iz Nuclear Consulting Group. (Objašnjenje njihovih prigovora u članku iz kolovoza o.g. na sajtu energypost.eu.

Garantirana cijena za električnu energiju iz elektrane, koju gradi francuski EDF (uz znatno sudjelovanje kineskog kapitala, koji je 2012. ušao u projekt nakon što su se iz njega povukle njemačke tvrtke RWE i E.ON), iznosit će 92,50 funti (117,5 eura) po megavatsatu (89 lipa po kilovatsatu). To je dvaput više od aktualne tržišne cijene, više od aktualnih garantiranih cijena za veće solarne elektrane u Njemačkoj ili Grčkoj, te znatno više nego za vjetroelektrane na kopnu u bilo kojoj zemlji, uključujući Hrvatsku.

Zastupnici nukarne energije tvrde, kao i gore spomenuti M. Fertel u SAD, da je to ekonomski opravdano zbog pouzdanosti elektrane, nasuprot isprekidanoj proizvodnji solarnih i vjetroelektrana. (Velika Britanija je također započela vrlo opsežan plan gradnje pučinskih vjetroelektrana.)

Stabilnost opskrbe moguća je s obnovljivima

Oponenti, kao spomenuti Paul Dorfman (vidi njegov tekst u “Guardianu” prije dvije godine) ističu da se ti problemi mogu riješiti na druge načine.

Tako je primjerice u srpnju o.g. njemačko Savezno ministarstvo za ekonomiju i energetiku objavilo studiju Optimalno dizajniranje tržišta elektrikom, koja se bavi pitanjem prilagodbe dizajna tržišta i regulative aktualnim i budućim promjenama elektroenergetskog sustava. Važna tema je tržište za operativnu rezervu, koje omogućava lakši pristup za obnovljive izvore i fleksibilnu potražnju. Potrebne su komplementarne mjere za očuvanje sigurnosti opskrbe u kontekstu zahtjeva za fleksibilnošću na tržištu električnom energijom. O toj su temi prošloga tjedna razgovarali sturčnjaci iz Njemačke i Francuske, koja također kreće putem “energetskog zaokreta” uz isključivanje 20-ak reaktora do 2025., kao što smo gore spomenuli.

Problem dekomisije isluženih reaktora

Jedan od velikih problema sigurnosti i ekonomije nuklearnih elektrana jest dekomisija isluženih reaktora. Troškovi su vrlo veliki, usporedivi s troškovima gradnje nove elektrane.

Atomske elektrane kao kukavičje jaje

U Njemačkoj se postavlja problem tko će snositi troškove, kad svi reaktori 2022. godine budu zatvoreni. Problem će se pojavljivati slijedećih godina i desetljeća u cijelom svijetu, jer će broj definitivno isključenih reaktora rasti.

Podsjetimo da za NE Krško rok od 40 godina rada ističe 2022.. Neke NE u svijetu dobivaju dozvolu za dulji rad, ali čak i Francuska izgleda da će od produljivanja odustati. Sredstva, za koja su se Slovenija i Hrvatska obavezale uplaćivati u poseban fond za dekomisiju, u usporedbi s podacima o troškovima za veći zatvorene nuklearke u svijetu izgledaju nedovoljna.

UK nuclear clean-up bill rises by L6.6bn

Britanska Uprava za razgradnju nuklearnih elektrana (Nuclear Decommissioning Authority) procjenjuje da će ukupni troškovi razgradnje postojećih britanskih nuklearnih postrojenja iznositi 110 milijardi funti tijekom slijedećih 120 godina.

U Sellafieldu postoje veliki betonski silosi u kojima je odlagan razni nuklearni otpad od 1950-ih, pa prvo treba proučiti čega sve tu ima. To će biti “journey of discovery”, kazao je direktor NDO John Clarke. U Sellafieldu je od ranih 1950-ih bilo postrojenje za dobivanje plutonija za nuklearno oružje, a od 1960-ih prva komercijalna nuklearna elektrana na svijetu, Calder Hall.

Fuzija je stvar daleke budućnosti

Jedna od nada za budućnost nuklearne energetike je nuklearna fuzija – potpuno drugačiji proces od fisije, energetski još intenzivniji.

ITER & Beyond

S kontroliranom termonuklearnom fuzijom problem je da se na njoj radi gotovo isto toliko dugo kao i na fisiji. Prije 30-40 godina vjerovalo se da je komercijalni fuzijski reaktor nadohvat ruke. To bi se moglo dodati u popis pogrešnih predviđanja (vidi članak Slijedećih 50 godina – u svjetlu pogrešnih očekivanja iz 1960-ih). Za osnovni opis tehnologije i istraživačkih zadataka pogledajte kratki prikaz na mrežnom sjedištu IEA.

Danas znanstvenici iz međunarodnog istraživačkog centra za razvoj fuzijske elektrane, ITER, najavljuju prve kilovate predane mreži tek oko 2040., a i to će biti tek demonstracijsko, a ne komercijalno postrojenje. A onda bi “era fuzije” mogla doći iza 2075.. »Gradevinski radovi na ITER-u počeli su 2010. i očekuje se da će biti završeni 2019. godine. Slijedit će pripremna faza, u kojoj će se osigurati da svi sustavi rade zajedničke i pripremaju stroj za dostignuće Prve Plazme u studenome 2020.. Očekuje se da će operativna faza ITER-a potrajati dvadeset godina. (…) Slijedeći korak nakon ITER-a je demonstracijska elektrana (DEMO). Koncepcijski dizajn za takav stroj mogao bi biti završen do 2017.. Ako sve bude išlo dobro, DEMO će voditi fuziju u njenu industrijsku eru, počevši s radom ranih 2030-ih, te priključujući fuzijsku elektriku na mrežu oko 2040. (…) Do posljednje četvrtine ovog stoljeća, ako ITER i DEMO budu uspješni, naš svijet će ući u Doba Fuzije.«

U međuvremu, do 2040, ako se sadašnji trendovi razvoja bitno ne preokrenu, obnovljivi će izvori postići dramatični napredak i cijeli energetski sustav bit ce već bitno promjenjen, pa će se eventualni fuzijski reaktori pojaviti u potpuno drugačijoj okolini od današnje.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u financije, nuklearna energija. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s