Klimatske promjene: šest mjeseci do skupa UN u Parizu

Svakodnevno ima novosti o pripremama za Skup UN o klimatskim promjenama (UNFCCC COP21) U Parizu. 30. studenoga do 11. prosinca o.g..

Očekivanja su velika, jer najvažnje zemlje danas se zalažu za snažan sporazum. Veliko je razočarenje bilo u Kopenhagenu 2009, kad je sporazum o post-Kyoto periodu (nakon 2012.) onemogućen zbog protivljenja SAD i Kine. Sad je situacija bitno drugačija jer su Kina i SAD postigle važan sporazum i izašle sa zajedničkim priopćenjem u studenome 2014..

Road to COP21 (Paris 2015)Nijedna iole značajnija zemlja danas ne negira potrebu za mjerama protiv globalnoga zatopljenja i za saniranje njegovih posljedica. Da taj sporazum bude što manje obavezujuć i sa skromnijim ciljevima zalaže nekoliko značajnih država (Rusija, Australija, Kanada), neke srednje značajne (npr. Poljska) i neke beznačajne (kao Hrvatska, čija se vlada i oporba ponašaju kao da živimo na drugom planetu).

Ove godine je također važno zasjednanje Opće skupštine Un u rujnu, na kojem se trebaju prihvatiti novi ciljevi suzbijanja siromaštva i povećanja blagostanja, koji će naslijediti “Milenijske ciljeve UN” prihvaćene 2000. g..

U ovih 15 godina postignut je napredak u rješavanju sukoba između ciljeva ekonomskog rasta, napretka siromašnih i ekološke održivosti. Ekologija i ekonomija nisu više suprotnost, kad se na ekologiji može dobro zaraditi.

A također, ipak, i u suzbijanju neoliberalne dogme da je “slobodno tržište” uvijek bolje od državne ili nad-državne regulacije (čak i Svjetska banka i Međunarodni monetarnih fond počeli su priznavati promašaj neoliberalnog “Vašingtonskog konsenzusa”). Ono što fukcionira, u 100% slučajeva, je umješna kombinacija ekologije, sociologije i ekonomije.

Jedan od velikih aktualnih problema, međutim, jest i dalje nejasna sudbina obećanja najbogatijih zemalja da će pomoći zemljama u razvoju sumom od 100 milijardi USD do 2020..

Japan Signature Activates World’s Green Climate Fund (25. svibnja 2015.)

“Zeleni klimatski fond” (GFC) osnovan je 2009. na skupu u Kopenhagenu, kao sredstvo pomoći zemljama u razvoju da smanjuju emisije i prilagođavaju se promjenama klime (polovica sredstava predviđena je za prvu, a polovica za drugu svrhu).

Do danas međutim nije počeo djelovati. Prikupljanje inicijalnih sredstava ide sporo. Dosad su 33 vlade obećale priložiti ukupno 10,1 milijardi USD. Obavezujuće ugovore za cijelu ili dio obećane svote potpisala je 21 država.

Prošloga petka, vlada Japana potpisala je ugovor za dosad najveći pojedinačni prilog od 1,5 milijardi USD. Time je prikupljeno ukupno 5,47 milijardi USD.

Prošlog prosinca, Japan je najavio da će financirati tri termoelektrane na ugljen u Indoneziji “pod zastavom” GFC. Objašnjavali su da će nove TE biti najviše tehnologije pa će se emisije smanjiti u odnosu na gradnju “prljavijih” tradicionalnih postrojenja. Ta logika nikoga nije impresionirala.

Nakon ove japanske uplate, prikupljena inicijalna sredstva dovoljna su da Fond do kraja godine počne dodjeljivati sredstva najugroženijim i najslabije razvijenim zemljama. Očekuje se da će dio kapitala u fond doći iz privatnoga sektora, jer će mjere koje poduzima smanjiti rizike za investitore.

G7 energy ministers upbeat on Paris climate deal (13. svibnja 2015.)

Ministri energetike grupe G-7 (Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, SAD, UK) objavili su jučer da postoji čvrsti konsenzus među njima o hitnosti ograničavanja klimatskih promjena.

Ministar energetike SAD Ernest Moniz rekao je da su izgledi za uspješan dogovor u Parizu sada znatno bolji nego prije 6-7 mjeseci.

Europska unija je u ožujku objavila cilj da se emisije stakleničkih plinova do 2030. godine smanje za barem 40% u odnosu na 1990. (iako unutar EU postoji opozicija konzervatvnijih članica s istoka).

Važni predmet dogovora bili su i poboljšanje sigurnosti dobave energije i raznih dobavnih pravaca. Tu su najvažnije današnje brige EU zbog sukoba s Rusijom [koja je bila uključena u ovaj ekskluzivni klub, koji je time postao G-8, pa opet isključena]. Posebno su pozvali na pomoć Ukrajini koja je blokirana sukobom oko cijena s Rusijom.

Post-2015: Leading by example and supporting the process (24. svibnja 2015.)

Kao predsjedavajuća skupine najmoćnijih zemalja svijeta G-7, u godini kad se Ujedinjeni narodi pripremaju za prihvaćanje “post-milenijskih” ciljeva razvoja na općoj skupštini UN u rujnu o.g., Njemačka stavlja naglasak na “resursnu učinkovitost”: napor da se iz prirodnih resursa dobije maksimum, minimalizira materijalni otpad i koriste obnovljivi izvori energije.

U načelima Europske unije to se naziva “cirkularna ekonomija”, a taj je pristup među prvima Njemačka unijela u svoje zakonodavstvo 1990-ih, u doba kad je sadašnja kancelarka bila ministrica okoliša. “Kreislaufwirtschaftsgesetz” = Zakon o ekonomiji kružnog toka, prihvaćen 1994, http://de.wikipedia.org/wiki/Kreislaufwirtschaftsgesetz

»Tijekom 2015, godine u kojoj Njemačka predsjedava grupi G7, trebaju biti formulirani novi, univerznalno primjenljivi ciljevi održivog razvoja. Milenijski razvojni ciljevi (MDG), dogovoreni 2000., uskoro ističu. Nova agenda razvoja nakon 2015. – novi “vozni red” za održivi razvoj – treba postići balans između ekonomskog progresa, društvene jednakosti i ekološke razumnosti.«

Njemačka također posvećuje značajnu pažnju participativnoj demokraciji (vidi o tome u članku “Njemački energetski zaokret 2000.-2014.-2050.”, https://ekoloskaekonomija.wordpress.com/2015/01/19/njemacki-energetski-zaokret-2000-2014-2050/ ), u čemu se konzervativna njemačka vlada slaže s brojnim ljevičarski aktivistima u zemljama Trećeg svijeta.

»Njemačka vlada posvećuje veliku pažnju participativnim forumima koji su osnovani, kao što je Dialogue Forum on the Post-2015 Agenda. Savezno ministarstvo za ekonomsku suradnju i razvoj (Das Bundesministerium für wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung) djeluje na Povelji za budućnost, u okviru koje vodi dijalog sa svim društvenim akterima. Ciljevki koji trebaju biti postavljeni mogu biti ostvareni jedino u okviru novog globalnog partnerstva, u duhu međusobnog uvažavanja, na osnovi zajedničkih vrijednosti i ako svi relevantni akteri rade zajedno.«

Political will for climate action is greater than ever (24. svibnja 2015.)

“Petersberg Climate Dialogue” je ime za seriju godišnjih sastanaka ministara okoliša, koji se održavaju u proljeće, između dva redovna godišnja sastanka UN-a o klimatskim promjenama (Konferencija stranaka Okvirne konvencije UN o klimatskim promjenama, UNFCCC COP), koji se održavaju u prosincu. Prvi sastanak bio je održan u svibnju 2010. na inicijativu nejmačke kancelarke Angele Merkel, nakon razočaravajućeg ishoda COP15 u Copenhagenu prethodne godine.

Ovogodišnji, šesti “Petersberg Climate Dialogue” održan je u Berlinu 17.-19. svibnja, u njemačko-francuskoj organizaciji. Gore je kratak izvještaj na mrežnom sjedištu njemačkog Saveznog ministarstva okoliša.

Političkom značaju skupa znatno pridonosi zajednička izjava, koju su po završetku skupa potpisali predsjednica njemačke vlade Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande. Francuska je predsjedavajuća COP21, a Njemačka aktualna predsjedavajuća skupine G7.

India, China commit to work together on climate change (18. svibnja 2015.)

Kina i Indija, prvi i treći svjetski emiter stakleničkih plinova, objavile su u petak zajedničko propćenje o stavu pred sastanak UN o klimatskim promjenama u Parizu, krajem ove godine.

Pozivaju najbogatije zemlje da pruže financijsku, tehnološku i drugu nužnu potporu “izranjajućim zemljama” da smanje svoje emisije.

Ovo je priopćenje po važnosti blisko onom kinesko-američkom prije pola godine. Nastavak je intenzivnih međunarodnih kontakata koje u posljednjih godinu dana provodi predsjednik indijske vlade N. Modi.

Kina se u emisijama po stanovniku približila visokorazvijenim zemljama i počela poduzimati značajne mjere (potrošnja ugljena pada od početka 2014.).

Indija je međutim u emisijama po stanovniku još daleko iza i ne može se obavezati na smanjivanje, ali snažno podupire razvoj obnovljivih izvora.

Russia’s New Climate Plan May Actually Increase Emissions (6. travnja 2015.)

Rusija je poslala Ujedinjenim narodima svoj klimatski plan za razdoblje nakon 2020. g. (“intended nationally determine contribution”INDC). Tvrdi se, da Rusija namjerava smanjiti emisije u svim sektorima za 25 do 30% u odnosu na 1990..

Međutim, faktički to znači da Rusija planira znatno povećati emisije iznad današnjeg nivoa. Ruske emisije su znatno opale nakon raspada SSSR-a, zbog ekonomske katastrofe 1990-ih. Tada su bile vrlo visoke, a 2012. su još uvijek za čak 50% manje nego 1990. (Službeni podaci UNFCCC 1990.-2012.)

To znači da, prema objavljenim INDC, Rusija može povećati emisije za čak 40-50% 2030. u odnosu na 2012..

Usprkos tome, ruske emisije stakleničkih plinova, gledano po stanovniku, su danas znatno veće od onih u Europskoj uniji, koja u razdoblju 2020.-2010. planira znatno smanjenje. Od većih zemalja, jedino Kanada i SAD imaju veće emisije po stanovniku. (Pogledajte: 6 Graphs Explain the World’s Top 10 Emitters.

Veliku ulogu u tome, naravno, ima proizvodnja nafte, plina i ugljena, koje Rusija izvozi. Međutim, veliku ulogu također ima opća loša učinkovitost u potrošnji energije i u industriji. Gledajući odnos emisija i bruto društvenog proizvoda, Rusija je među većim zemljama prva (tj. najlošija) u svijetu.

Coal companies told to get used to wind and solar (25. svibnja 2015.)

U okviru intenzivnih priprema za klimatski samit UN u Parizu u prosincu o.g., održan je “Pariški poslovni samit o klimatskim promjenama”.

Tony Hayward, predsjednik rudarske kompanije Glencore, rekao je da »sunčeva energija nije odgovor na širokoj industrijskoj skali«.

Izvršni direktor kompanije SkyPower Kerry Adler odgovorio je: »Solarna je novi svijet; trebate se navići na to.«

Hayward je rekao da je jednostavno nemoguće ukloniti ugljen iz energetskog miksa, naročito u zemljama u rastu kao Indija, koje će trebati stabilni, pouzdani izvor struje da bi ostvarili potencijale svoje ekonomije.

Adler je ukazao na padajuće troškove spremnika energije, dokazujući da sunce i vjetar mogu »lako osigurati« veliku količinu jeftine i pouzdane električne energije i za zemlje kao Indija.

Rachel Kyte, klimatski savjetnik Svjetske banke, objavila je da se Kina nada uvesti nacionalni sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova slijedeće godine. To bi moglo potaknuti mnoge druge zemlje da učine isto.

Prema izvještaju Međunarodne asocijacije za obnovljivu energiju (IRENA), industrija obnovljivih danas zapošljava 7,7 milijuna ljudi u svijetu, a od toga fotonaponski sustavi 2,5 milijuna.

American energy use up slightly, carbon emissions almost unchanged (21. svibnja 2015.)

Ukupna primarna potrošnja energije u SAD prošle je godine porasla za 1% u odnosu na 2013., objavio je Lawrence Livermore National Laboratory (znanstvena institucija unutar Ministarstva energetike). Od toga je 38% upotrebljeno za proizvodnju električne energije(dijagram energetskog toka).

Emisije ugljičnog dioksida porasle su za 0,4%.

Opalo je korištenje ugljena i naftnih derivata u industriji, a poraslo prirodnoga plina.

Industrija ima povjerenja da će cijene prirodnoga plinaostati dugoročno niske, pa insvestira prelazak s nafte na prirodni plin.

Korištenje solarne energije poraslo je za 33% u odnosu na 2013. i iznosi 0,4% ukupne energetske potrošnje (ne samo električne). Uvođenje posebnih carina za solarne panele iz Kine nije usporilo rast. Znatan utjecaj ima ponuda inovativnih modela financiranja za domaćinstva i poduzeća.

Energija iz vjetra porasla je za 8% i sad čini 1,7% ukupne potrošnje. Rast je usporen nakon 2012..

Jedan nedavno objavljeni rad o utjecaju klimatskih promjena na nazadovanje civilizacija u prošlosti:

Kako klimatske promjene mogu utjecati na ljudsku civilizaciju?

Klimatske promjene bi mogle biti odgovorne za nagli kolaps civilizacije na rubu tibetanske visoravni oko 2000 godina prije nove ere.

Arheologinja Jade D’Alpoim Guedes sa Sveučilišta Washington i međunarodni tim istraživača otkrili su pojavu globalnog zahlađenja pri kraju holocena (razdoblje od 4000 godina u kojem je vladala topla klima). (izvorni rad) Zahlađenje je utjecalo na ljude s tibetanske visoravni jer je u takvim uvjetima bilo nemoguće uzgajati proso, njihov primarni izvor hrane. (…)

Također, rezultati pomažu objasniti uspjeh poljoprivrednika koji su uzgajali pšenicu i ječam u toj regiji, 300 godina nakon kolapsa civilizacije.

Za razliku od prosa, pšenica i ječam imaju toleranciju na niske temperature, što ih čini pogodnima za uzgoj u području istočnog Tibeta gdje prevladava hladna klima. (…)

Ironično, danas je ovo područje jedno od onih koje doživljavaju najbrže zatopljenje na planetu. Postoje neka područja u jugoistočnom dijelu visoravni gdje su temperature 6 °C više nego što su bile prije 200 godina.

Nagli porast temperature ugrožava uzgoj jakova i sorti biljaka kojima pogoduje hladnije vrijeme (…)

Glavni poslovni savjetnik australskog premijera Tonyja Abbota nedavno je izjevio: klimatske promjene su prijevara iza koje stoje Ujedinjeni narodi s ciljem da dokinu demokraciju i uspostave autoritarnu vlast. Ministar okoliša ogradio se od ove izjave. Aktualna australijska vlada bezrezervno podupire interese industrije ugljena.

Nasuprot tome, javio se bivši australijski predsjednik vlade Kevin Rudd jučer u NY Timesu: Paris Can’t Be Another Copenhagen. On ističe, kao i mi gore, da su 2009. godine zajedničke akcije SAD i Kine te Indije i Kine bile neizvedive; smatra da su danas, zbog učvršćenih znanstvenih spoznaja, postale neizbježne. Te tri zemlje i EU odredit će budućnost planeta.

Na kraju – kako u svemu tome stoji Hrvatska? Nikako. Nema nikakvih indicija da se hrvatska vlada, predsjednik vlade, glavna oporbena stranka ili bilo koja druga stranka osim ORaH-a na bilo koji način ovom temom bavi. Kao što smo gore napisali, svi se ponašaju, doslovce, kao da živimo na drugom planetu i sve ovo nas se uopće ne tiče. Klimatskim promjenama bavi se jedan nevažni odsjek jednog nevažnog odjela jednog ministarstva – daleko od onoga što hrvatski političari smatraju “ozbiljnom politikom”.

Hrvatska je ispunila svoje potpisane obaveze prema Kyoto protokolu (2008.-2012. g.) zahvaljujući padu ekonomskih aktivnosti od 2007.. Moguće je da će obaveze, koje je preuzela kao članica Europske unije, do 2020. g. također ispuniti, zbog izostanka ekonomskoga rasta, uvoza električne energije ali i nekih mjera koje ipak jesu postignute (vjetar i sunce su 2014. g. proizveli 913 milijuna kilovatsati električne energije i pokrili 5% potrošnje); uvjet za to jest, da planirane nove velike termoelektrane na ugljen (Plomin C) i plin (Osijek) ne budu dovršene 2020. godine.

Međutim, nakon toga tek slijede uistinu ozbiljni ciljevi, koje će EU sigurno zadati kao obavezne, do 2030. g.. U tom razdoblju najrazvijenije zemlje se obavezuju već na vrlo značajna smanjenja emisija i Hrvatska se više ne može vaditi na to da su naše emisije po stanovniku male. Mi, zaista, nismo baš važni svijetu, za razliku od Rusije ili Australije, pa i Poljske. ali trebali bismo biti važni sebi.

Kao što smo gore spomenuli, sad se radi i o ekonomiji. Mjere koje poduzimaju UN i najmoćnije zemlje svijeta bitno utječu na tokove kapitala. Za prljavce će biti sve teže i teže zarađivati.

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u klimatske promjene, politika. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s