Njemačka i Južna Koreja: nuklearna energija, postindustrijsko društvo, promjena paradigme

U ovom članku prenosimo i komentiramo posljednje novosti o nuklearnoj energetici u Njemačkoj i Južnoj Koreji. One nam služe kao indicije za važnu razliku koja danas postoji u situaciji i pristupu između dvije vrste zemalja.

Ekonomije: razvijene, post-industrijske, izranjajuće, pod-razvijene…

Nekadašnja globalna podjela na “razvijene zemlje” i “zemlje u razvoju” mogla je navoditi u zabludu: kao da se ova prva grupa prestala razvijati – dosegli određeni nivo i onda stali. A to se naravno nije dogodilo, ni 1950-ih, ni danas.

Sad je aktualna podjela na tri grupe: visokorazvijene, “izranjajuće ekonomije” i slabo razvijene (“underdevelopment”, podrazvijene). Kriteriji i granice nisu uvijek sigurni; izgleda npr. nategnuto da je Rusija, koja je još u doba SSSR-a prošla kroz industrijsu revoluciju, u istoj grupi s Kinom ili Brazilom.

Jasno je da postoje razlike u nivoima razvoja, koje se ne mogu svesti samo na dvije kategorije. Ugrubo, možemo pretpostaviti tri osnovne grupe: slabo razvijene, dobro razvijene i prijelazne. Naravno, mogu postojati razlike kad koristimo razne kriterije.

Potrošnja energije po stanovniku, te posebno potrošnja električne energije, važan su indikator stupnja razvijenosti.

Unutar Europe, kad gledamo odnos prema nuklearnoj energiji, postoji velika razlika u trendu između Zapadne i Istočne Europe, kako smo pokazali u tekstu Nuklearna energija u Europi 2015.-2025.: komunistička prošlost → nuklarna budućnost?.

U Zapadnoj Europi, od 18 zemalja devet ima reaktore u radu. Od njih, čak četiri su donijele odluku o potpunom napuštanju nuklearne energije. Na istoku nema takvih tendencija – naprotiv, dvije zemlje, koje sad nemaju elektrane, grade ih ili planiraju graditi.

Antinuklearno raspoloženje najjače je u Njemačkoj, uz puno suglasje puka i političke elite.

Njemačka: odlučan izlazak iz nuklearne energetike

‘Green superpower’ Germany plots the way to a low-carbon world by closing Grafenrheinfeld nuclear power plant

Njemačka danas (subota, 20. lipnja) trajno zatvara nuklearnu elektranu Grafenrheinfeld, s jednim reaktorom tipa PWR, snage (na mreži) 1275 MW, sagrađenu 1982. g..

Ubrzo nakon nesreće u Fukušimi, Njemačka je zatvorila osam od 17 reaktora. Preostalih osam bit će zatvoreno do kraja 2022. g..

Njemačka je krenula u ambiciozni energetski zaokret (Energiewende) s motivima zaštite okoliša i klime, povećanja energetske sigurnosti, ali i jačanja svoje kompetetivnosti na globalnom tržištu, zahvaljujući velikom napretku u “zelenim” tehnologijama.

Pojam “Energiewende” je danas jedna od najpoznatijih njemačkih riječi, poslije “Angst” i “Blitzkrieg”.

Važno političko pitanje u razdoblju do slijedećih parlamentarnih izbora, 2017., bit će porezna politika prema termoelektranama na ugljen, koja bi trebala prisiliti na zatvaranje starijih, manje učinkovitih elektrana.

Predsjednik SPD Sigmar Gabriel, sadašnji ministar ekonomije i energetike u koalicijskoj vladi, suočava se s otporom radnika u rudnicima ugljena. Gabriel je vjerojatni suparnik sadašnjoj predsjednici vlade Angeli Merkel na slijedećim izborima.

U članku se citira zanimljiva opaska profesora Hansa Joachima Schellnhubera, direktora Postdamskog Instituta za istraživanje utjecaja na klimu. On kaže:

Dvije različte ekonomije i točka preokreta

»Može li iko zamisliti da je moguće upravljati s dvije posve različite ekonomije – jedne zasnovane na fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji, a druge zasnovane na učinkovitosti i obnovljivma – paralelno, kroz slijedećih pet-šest desetljeća? To je smiješno, to se neće dogoditi. Sva povijest industrije kaže nam da jednom kad se sustav okrene u novi način rada (mod), i ima neke komparativne prednosti, preuzet će sve.«

Ovo nam razmišljanje može poslužiti za dalju konceptualizaciju podataka o trendovima prema nuklearnoj energetici. A to može biti značajno i šire, jer nuklearna energija, od početka njene industrijske primjene prije 50-ak godina, važno je čvorište ekonomskih trendova i društvenih borbi.

Osim u Zapadnoj Europi (zemlje koje u gore spomenutom članku nazivamo “EU15+3”), nuklearna energija je u opadanju u SAD i u Japanu. U SAD danas ima 99 operativnih reaktora, a prije nekoliko godina bilo ih je 104. Pet reaktora je u gradnji, ali će vjerojatno drugi biti isključeni, tako da maksimum neće biti dosegnut.

U Japanu, prije Fukušime je bilo 55 operativnih reaktora. Četiri su uništena, a osam je do danas trajno isključeno. Danas se 43 reaktora se vode kao “operativni” ali faktički su trenutno samo dva u radu i vrlo je vjerotno da bar neki od preostalih neće nikad biti priključeni na mrežu.

Postindustrijske zemlje

SAD, EU15+3 i Japan – nekadašnja “Trilaterala” – imaju zajedničko to, da s tek nekoliko drugih zemalja ulaze u grupu o kojoj se govorilo, i ponekad i danas govori, da je ušla u “postindustrijsko” razdoblje.

Grupa, također, u kojoj se govori o “postmodernizmu”. Zanemarujući brojne varijacije tog pojma, možemo reći da se “modernizacija” odnosi na proces industrijalizacije, urbanizacije, rasta standarda. Postindustrijska ekonomija više se ne zasniva na teškog industriji (Kembridžki rječnik engleskog),u postinudstrijko društvo širi se uslužni sektor i intenzivno koristi “visoka informatička tehnologija” (Hrvatski jezični portal).

zanemarujući složene teorijske diskusije, možemo reći da se u grupi koju čine bivša “trilaterala”, uz Austriju, Kanadu i još poneku zemlju, nalaze ekonomski i društveno najrazvijenije zemlje svijeta. Ne naprosto po brutodruštvenom proizvodu po stanovniku, indeksu ljudskog razvoja (HDI) i drugim formalnim pokazateljima.

Te su zemlje prošle, i otprilike do 1970-ih završile, značajne procese društvene i ekonomske preoobrazbe. One su provele prvu industrijsku revoluciju, koja ih je odvojila od društava u kojima velika većina ljudi radi u poljoprivredu; zatim drugu industrijsku revoluciju (automobili, nafta, električna energija, automatizacija) koja je dovela do znatnih strukturalnih promjena; te su zakoraćile u Treću.

Dogodio se i ogroman prelazak ljudi iz sela u gradove, te zatim dramatična revolucija životnoga standarda, koja je nekadašnje luksuzne proizvode dočinila dostupnim svima i jeftinima (od pitke vode i sapuna, preko električne energije do automobila i putovanja na godišnji odmor) bitno skratila radni dan, drastično produljila školovanje itd..

Te se onda može govoriti i o znatnim promjenama u mentalitetu (gdje možemo, oprezno, iskoristiti pojam “post-moderno”), do kojih dolazi u visokorazvijenim zemljama od 1970-ih godina (a studentske pobune 1968. čine značajni međaš).

Rast potrošnje energije: S-krivulja

Prateći potrošnju energije i posebno električne energije, možemo vidjeti kako se odvijao taj razvoj. Te možemo vidjeti i to, kako nakon 1970-ih dolazi do usporavanja rasta, pa zatim i stagnacije pa i opadanja u potrošnji energije i električne energije.

To nije posljedica samo ekonomskih nedaća, nego i svjesnih politika država, zbog uviđanja dugoročnih resursnih ograničenja i ekoloških nedaća. Neke države, zahvaljujući posebnim uvjetima, troše više energije od drugih, ali i one koje troše manje nemaju više brz rast niti namjeru da stignu one najrastrošnije.

To je u ekonomiji dobro poznati rast po S-krivulji (sigmoidna funkcija), gdje početnom brzom eksponencijalnom rastu slijedi opadanje stope rasta i dostizanje plafona (zasićenja).

S tom je krivuljom vezan i pojam “točke preokreta” (tipping point), koji se nalazi, među inim u naslovu knjige Malcolma Gladwella “The Tipping Poit”, 2000. g. (popularna knjiga koja objašnjava teoriju difuzije Everetta Rogersa). Nešto što je ranije bilo stvar malog broja ljudi ili poduzeća, pa onda pomalo raslo, u nekom trenutku počinje mijenjati cijeli sustav i zatim nekadašnja bizarnost postaje nova prihvaćena normalnost.

Vidi jedan jednostavni prikaz: The Dummies Guide to Change, Diffusion and the Tipping Point. To je unutar ekonomije, ali slično vrijedi i za parametre ekonomije kao cijeline unutar ekosfere, a može se primijeniti i na ideje (vrednote, načela… senzibilitet, mentalitet). Obrat, koji po Kuhnu moemo nazvati nastupanjem nove paradigme.

Činjenica da stopa rasta opada odraz je ograničene količine i dostupnosti resursa, ali također i ograničenosti ljudskih potreba. Kad svi ili velika većina imaju pristojne stanove, grijanje, električne aparate isl., nema više potreba za drastičnim rastom. One se naravno mogu umjetno poticati da bi se održao sustav proizvodnje; taj problem, odnosa stvarnih i umjetnih potreba, daleko je od riješenja.

Električna energija: oko 5.000 kWh/stan/god kao prag “visoke razvijenosti”

Kad se radi o električnoj energiji, te su zemlje izgradile znatne kapacitete, a od 1980-ih je rast potrošnje bio manji, nego što se ranije predviđalo. Tako su se dogodili i viškovi kapaciteta, pa ekonomske i ekološke svjesne politike i promjenljive prilike mogu varirati intenzitet njihovog korištenja (npr. tehnološki progres doveo je do brzog rasta korištenja prirodnoga plina 1990-ih, a onda rast cijena i pad cijena ugljena do pada; a svjesne ekološki potaknute mjere dovele su do rasta obnovljivih puno bržeg nego što bi se inače događalo).

Te zemlje nemaju akutne ili srednjoročne probleme s izvorima energije. Nema značajnoga rasta, kojeg bi trebalo zadovoljavati novim elektranama.

Zemlje te grupe imaju potrošnju električne energije iznad 5.000 kilovatsati po stanovniku godišnje, a neke (njih šest) iznad 10.000.

Kad te zemlje razvijaju obnovljive ili zatvaraju nuklearke ili termoelektrane na ugljen, one žele promijeniti strukturu izvora. Znatan rast obnovljivih vezan je uglavnom uz pad proizvodnje iz drugih izvora, a ne uz opći rast. Stare nuklearne elektrane mogu se zatvoriti, a da se nove ne grade, jer su na raspolaganju druge mogućnosti. One počinju imati druge prioritete, a ne naprosto osigurati dovoljno izvora energije.

S druge strane su pak, naravno, zemlje koje su još veoma nerazvijene, “underdevelopment”, u kojima mnogi pa i većina stqanovništva nemaju pristup električnoj energiji (pa i pitkoj vodi idr..). One imaju potrošnju po stanovniku ispod 1.000 kWh po stanovniku godišnje, ili nešto više.

Gledajući taj parametar u bazi podataka Svjetske banke (to je finalna a ne bruto potrošnja), imajući na umu neke opće podatke o tim zemljama, mogli bismo ugrubo reći da oko 2.000 kWh/stan/god čini granicu između “podrazvijenih” i “srednjih”.

Ali postoje i značajne skupine zemalja, koje imaju specifičnosti, koje su bile pod komunističkom jednostranačkom vlasti (“Istočna Europa”) kao i novoinstrijaliziranih zemalja.

One su se po mnogim paramentrima (kao što je potrošnja energije) izjednačile ili sasvim približile grupi najrazvijenih, ali nije (još?) došlo do svih socijalnih promjena i promjena mentaliteta.

One se mogu naći u raskoraku između tradicionalne orijentacije na kvantitetu i “post-industrijske” orijentacije na kvalitetu.

Južna Koreja: visokorazvijena ili još ne?

Pogledajmo vijesti o nuklearnoj energiji iz Južne Koreje.

South Korea plans to build 3,000MW nuclear power plants (10. lipnja 2015.)

Južna Koreja nastavlja snažnu orijentaciju ka korištenju nuklearne energije za pokrivanje predviđenog rasta potrošnje električne energije i smanjivanje emisija ugljičnog dioksida.

Pojavljuje se međutim i otpori lokalnog stanovništva i ekoloških aktivista nuklearnoj energiji, kao i ambicioznim planovima rasta potrošnje. To je trend posljednjih nekoliko godina. Uz nesreću u Fukušimi, nekoliko incidenata i problema u Koreji utjecali su na raspoloženje javnosti. vidi npr. video Kori Nuclear Power Plant – Scandals and accidents (listopad 2013.)

Komentator na mražnom sjedištu American Nuclara Society, u članku South Korea nuclear power: Are the dark times over?, 6. veljače 2014., ukazuje i na probleme korupcije i nekompetencije.

Najnovija vijest o lokalnom prosvjedu, 18. lipnja: Voices growing in Gangwon Province against slated nuclear reactors.

Ministarstvo trgovine, industrije i energetike (MTIE) je 8. lipnja predstavilo Nacionalnoj Skupštini plan za razdoblje 2015.-2029, u kojem se predviđa gradnja dva dodatna nuklearna reaktora od po 1.500 MW.

Istovremeno je odbačena predložena gradnje četiri termoelektrane na ugljen.

Južna Koreja ima 24 operativna nuklearna reaktora, koji pokrivaju oko trećinu potrošnje električne energije. Četiri reaktora su u gradnji. Ima značajnu nuklearnu industriju, koja gradi i četiri reaktora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Uz zadnji dopunu plana, Južna Koreja bi 2029. godine imala 36 reaktora u radu.

Međutim, 18. lipnja Vlada je odbila dozvolu za produljenje rada najstarijeg raaktora Kori 1, sagrađenog 1978..

Je li 9. mjesto na svijetu dovoljno, li treba još rasti?

Ono što je sporno ša šireg ekologističkog gledišta, jest projekcija rasta potreba za električnom energijom. Izgleda, na prvi pogled i bez ulaženja u detalje, da se pojavljuje razlika između stadija u koji je zemlja već došla, i predodžbi koje planeri i dalje imaju.

Energetska strategija predviđa da će potrošnja električne energije u slijedećih 15 godina rasti stopom od 2,2% godišnje. To je projekcija, koju osporavaju ekologisti i drugi kritičari. Godine 2014. rast je bio samo 0,6%. (Vidi dodatne informacije u članku Government plans to build two more nuclear reactors to meet rising demand, 9. lipnja 2015.)

Proteklih desetljeća, Južna Koreja je imala vrlo brz rast potrošnje električne energije; potrošnja je učetvorostručena u dvadesetak godina. Prema bazi podataka Svjetske banke, potrošnja električne energije je 1990. g. bila 2.373 kWh/stan/god, 2000. g. 5.907, a 2011. g. 10.162.. To je više nego u većini visokorazvijenih zemalja (Japan ima 7.800, Njemačka 7.100). Koreja je po tom parametru (gledajući podatke Svjetske banke za 2011.) na 9. mjestu u svijetu.

Postavlja se pitanje, ima li osnova očekivati da će se brzi rast nastaviti, tako da iznosi 39% u slijedećih 15 godina, te da Republika Koreja u potrošnji po stanovniku dosegne nivo Sjedinjenih Američkih Država? Dvostruko viši od sadašnjeg nivoa Europske unije?

Prenosimo jedan članak o inovacijama, koji govori o tome da je Južna Koreja zakoračila prema post-industrijskom društvu. To je prelaz, koji se sad počinje događati u “izranjajućim ekonomijama”.

Azija i ekonomija bazirana na znanju

United States lead in science and technology shrinking (veljača 2014.)

Zemlje istočne Azije razvile su se imitirajući razvijenije, koristeći od njih preuzete tehnologije i jeftinu radnu snagu. To se promijenilo u Japanu, koji je tim putem pošao davno, a zatim od imitatora postao svjetski lider u razvoju visokih tehnologija. Sad se mijenja i u zemljama koje su tim putem krenule u drugoj polovici 20. stoljeća.

Analiza američkog National Science Board (NSB), savjetodavnog tijela predsjednika i Kongresa, pokazuje da, iako su SAD i dalje svetski lider u znanosti i tehnologiji, njihovo se vodstvo smanjuje. Nekoliko azijskih zemalja, naročito Kina i Južna Koreja, naglo povećavaju svoje inovativne sposobnosti. Udio SAD u istraživanju i razvoju (R&D) od 2001. se smanjio sa 37% na 30%, a Europe sa 26 na 22%. Udio Azije povećao se sa 25 na 34%, a Kine od 4% na 15%.

Dan Arvizu, predsjednik NSB i direktor National Renewable Energy Laboratory, kaže da je to rezultat smišljenih politika zemalja “izranjajućih ekonomija”, koje razumiju ulogu koju znanost i inovacije imaju na globalnom tržištu. Kina je utrostručila broj istraživača između 1995. i 2008..

Te zemlje također fokusiraju pažnju na ključne sektore globalne ekonomije, uključujući visokotehnološku industriju (high-tech manufacturing) i čistu energiju. Opseg visokotehnološke industrije u Kini porastao je između 2003. i 2012. gotovo šesterostruko, a udio u svijetu s osam na 24%, blizu udjela SAD od 27%.

Inovacije u energetici

Također, ističe se u studiji, izranjajuće ekonomije sada ulažu više u čistu energiju, kritičnu industriju za 21. stoljeće, nego napredne ekonomije (advanced economics). (Najnoviji podaci, za 2014, pokazuju da je Kina ulažila u obnovljive jednako kao EU i SAD zajedno.) Južna Koreja također se pojavljuje i kao značajni proizvođač i instalater solarnih panela.

U listopadu 2013. objavili smo prikaz studije o broju inovacija u energetici u svijetu, Innovation in Renewable-Energy Technologies Is Booming. Broj godišnje prijavljenih patenata u području obnovljivih izvora energije u SAD je porastao sa od manje od 200 godišnje 2000. g. na preko tisuću 2010.. Studija zaključuje da su osnove za mnoge patente bile postavljene 1970-ih i 80-ih, kad je država, nakon “naftnih šokova”, znatno povećala i stimulirala ulaganja u istraživanja. Vrlo brz rast je i u Kini.

Studija What Would Jefferson Do? : The Historical Role of Federal Subsidies in Shaping America’s Energy Future, o kojoj smo pisali 20. kolovoza 2013, analizira poticaje razvoju energetike u 250 godina američke povijesti. »Potpora energetskim inovacijama pomogla je pogoniti rast naše zemlje kroz više od 200 godina.« (str. 6) Današnje potpore obnovljivima su proporcionalno znatno manje, nego one koje su nekada (a i danas) bile davane za naftu, ugljen i nuklernu energiju.

Plafon S-krivulje: promjena sustava – od resursa k znanju

Ovdje se možemo vratiti na ono, što je gore rečeno o strategiji Njemačke, da postane lider u razvoju “zelenih tehnologija”. Razvoj u okviru treće, ili možda već i četvrte industrijske revolucije.

Njemačka je nesumnjivo “post-industrijska” zemlja (iako ima i jaku industiju!) i uvelike “post-moderna”. Več početkom prošloga stoljeća bila je jedan od svjetskih industrijskih lidera, pretičući u nekim područjima Veliku Britaniju.

Južna Koreja je pak doživjela spektakularan rast iz bijede ka visokoindustrijaliziranoj zemlji u pola stoljeća. Došla je do nivoa visoke potrošnje, i sad je pitanje kvalitete daljnjeg razvoja (od pukog rasta ka “održivom razvoju”). Došla je, možda, blizu plafona u S-krivulji.

Ne možemo biti sigurni, ali izgleda vjerojatno da bi dalje forsiranje rasta materijalne potrošnje bilo kontraproduktivno. Južna Koreja ima vrlo veliku gustoću stanovništva, preko 500 po kvadratnom kilometru, i to stvara razne druge probleme u korištenju resursa.

Od kvantitativnog rasta resursa na raspolaganju (kilograma žita ili ugljena, kilovastati enerije…) postaje važnije znanje o tome, kako te resurse optimalno koristiti.

Način mišljenja političke elite (a moda i drugih elita), paradigma, a možda i općenitiji “mentalitet”, možda se trebaju promijeniti, da bi se trajektorija napretka nastavila.

Izgleda da je politička elita Kine, koja je danas još na nivou potrošnje električne energije po stanovniku tek trećine od one u Južnoj Koreji, svjesna problema da se mijenjaju vodeći prioriteti.

Sve se ovo naravno ne ovisi na zemlje koje su još “podrazvijene”, kao Indija, Egipat ili Etiopija, o kojima nećemo ovdje pisati. One su u u situaciju da očito moraju znatno povećati sadašnju raspoloživost električne energije. O tome drugom prilikom.

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u ekonomija, energetika, Futurologija, nuklearna energija. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s