Rusija, odnosno državna kompanija Rosatom, pomoći će Kambodži u razvoju korištenja nuklearne energije. To je jedan od sporazuma, sklopljenih prilikom posjeta ruskog predsjednika vlade Dimitrija Medvedeva Kambodži. Prvo će se izgraditi istraživački reaktor i nuklearni istraživački centar.
Usporedba s Bolivijom
Dogovor je sličan kao u memorandumu o razumijevanju koji je Rusija u listopadu sklopila s Bolivijom.
Bolivijski predsjednik Evo Morales je prije godinu dana najavio da će Bolivija tijekom slijedećih deset godina investirati više od dvije milijarde USD u razvoj korištenja radionuklida i nuklearne energije.
Predviđen je razvoj korištenja radioaktivnih elemenata u medicini, konzerviranju namirnica i u poljoprivredi, te gradnja ciklotrona, linearnog akceleratora i istraživačkog nuklearnog raktora.
U ožujku ove godine, Bolivija je potpisala ugovor s Argentinom o promoviranju i razvoju infrastrukture i institucija za miroljubivo korištenje nuklearne energije.
Razlika je međutim u tome, što je Bolivija slabo razvijena zemlja, ali Kambodža je još daleko, daleko iza.
Reuters: strani investitori se žale na visoke cijene struje
Ovo je prvi susret na vrhu Rusije i Kambodže. Posljednji takav posjet predstavnika SSSR-a bio je 1987., te je bio doveo do razvoja dobrih odnosa Kambodžet i tadašnjeg SSSR-a, što se djelomice prenijelo i na današnju Rusiju. Tisuće Kambodžanaca studirali su u Rusiji.
Dogovorena je i pomoć Rusije u nadzoru financijskog sustava i suzbijanju “pranja novca”, te potpisan niz drugih dokumenata o suradnji.
Kambodža, ističe Reuters u izvještaju o posjetu Medvedeva jugoistočnoj Aziji, jako ovisi o uvozu goriva i električne energije. Elektrika je među najskupljima u jugoistočnoj Aziji, na što se investitori često žale. Nadaju se privući tri milijarde USD stranih investicija za gradnju šest hidroelektrana do 2018..
Zanimljivo je da Reuters spominje probleme stranih investitora, a ne i mnogo elementarnije probleme stanovništva Kambodže.
Tragedija započeta 1970.
Kambodža je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Nakon osamostaljenja od francuske kolonijalne vlasti 1953., napravila je prve korake modernoga razvoja u doba vladavine princa Norodoma Sihanuka, 1953.-1970. Sihanuk, jedan od važnih lidera pokreta nesvrstanih, bio je srušen vojnim pučem. SAD su dale podršku vojnoj vladi, koja je odlučno nastupila protiv boraca Viet Konga, koji su držali pod kontrolom pogranična područja s Vijetnamom, zbog čega su SAD i Južni Vijetnam od 1969. ta područja intenzivno bombardirali.
Došlo je do razornog građanskog rata, uz paralelni rat, na kambodžanskoj teritoriji, između Južnog Vijetnama i sjevernovjetnamskih pobunjenika s jedne strane, te Sjevernog Vijetnama i SAD s druge strane. Konačno, uz poraz potonjih u Vijetnamu, i u Kambodži su komunisti, Crveni Kmeri, u travnju 1975.. osvojili Pnom Pen i preuzeli vlast.
Uslijedio je nezapamćen teror, nazvan, s puno razloga, genocidom protiv vlastitog naroda. Crveni Kmeri su ne samo prihvatili, nego i do ekstrema doveli politiku “velikog skoka naprijed”, koju je Kinu provodila 1958.-1961..
Ta je politika u Kini bila usmjerena na potpunu kolektivizaciju sela, te osebujni pokušaj industrijalizacije zasnovane na malim seoskim postrojenjima na selu (“čeličane u dvorištu”). Politika je dovela do ekonomske katastrofe i gladi, pa ju je Kina napustila i slijedećih godina našla razumniji model, koji je na selu uspješno suzbio glad, unaprijedio zdravstvo i školstvo i postavio osnove za kasniji ekonomski uzlet koji i danas traje. (O tome npr. Jeffrey Sachs u knjizi “Kraj siromaštva”, objavljenoj na hrvatskom.)
Crveni Kmeri su tu strategiju doveli do čistog ludila: u nekoliko mjeseci ispraznili su gradove i sve stanovnike potjerali na selo, da se bave primitivnom poljoprivredom. Odbacili su zapadnjačku medicinu, uništavali knjižnice, ubijali sve učene ljude, one koji su znali strane jezike, one koji su nosili naočale. Otvoreni genocid provođen je prema Vijetnamcima i drugim nacionalnim manjinama i muslimanima. Uz masovno ubijanje i glad, ubijeno je ili umrlo između jednog milijuna i tri milijuna ljudi.
Slijedila je vijetnamska invazija i okupacija. Ujedinjene nacije su priznale vladu u egzilu, u kojoj su bili predstavnici Crvenih Kmera, monarhista i drugih. Nastavio se građanski rat.
Despocija, korupcija, kronizam, rast
Konačno je postignut mirovni sporazum u Parizu 1991., te je do 1993. zemljom upravljala tranzicijska uprava UN, United Nations Transitional Authority in Cambodia (UNTAC). Sihanuk je ponovo postao kralj, ali bez stvarne moći.
Demokratski izbori 1993. doveli su do nestabilne vlade, koja je srušena 1997., kad su komunisti izbacili koalicijske partnere i sami preuzeli vlast. Do danas, zemlja je formalno ustavna monarhija i ima višestranački sustav, ali faktički je despocija na čijem je čelu Hun Sen, bivši časnik Crvenih Kmera, a kasnije vijetnamski saveznik. Vlada kroz kronističke veze, masovnu korupciju, kontrolu medija, teror protiv političkih protivnika.
Pod njegovim vodstvom, Kambodža po statističkim podacima ostvaruje brz rast BDP-a od preko 7% godišnje. Polazi, međutim, od situacije blizu nule, tako da je to i danas mizerno. Poboljšani su indikatori ljudskog razvoja: od godine 1990. do 2013. očekivana duljina života je porasla s 54,9 godina na 71,9, očekivane godine školovanja s 6,7 na 10,9, bruto nacionalni dohodak po stanovniku, u dolarima iz 2011. po paritetu kupovne moći, s 917 na 2.805.
Najveći strani investitor je Kina. Glavni izvorni sektor je tekstilna industrija, u kojoj radi 335.000 zaposlenih, od toga 91% žene. Drugi glavni izvor deviza je turizam.
Možemo se zapitati je li Hun Sen vođa “modernizirajuće diktature”, koje su u raznim zemljama svijeta postizale manje ili veće upjehe? Ili se radi o diktaturi koja donosi faktičku korist samo uskoj eliti i koči razvoj za širu dobrobit?
Vjerojatno je prerano za zaključivanje. Sve je na preniskom nivou, polazeći od zemlje razorene u dvadesetak godina katastrofe. Možda će za desetak godina biti moguće dati određeniju ocjenu. Hun Sen najavljuje da će ostati na vlasti dok ne napuni 74 godina, što znači do 2026..
Još uvijek na početku elektrifikacije
Kambodža je drastično energetski nerazvijena. Finalna potrošnja električne energije je oko tri milijarde kWh u zemlji s 15 milijuna stanovnika: tri i pol puta više stanovnika, a šest puta manja potrošnja nego u Hrvatskoj. Od toga, više od pola uvozi.
Čak i to je veliki napredak u odnosu na 1995. kad je bila 20 puta manja. Oko 70% stanovništva nema pristupa električnoj energiji. Ne postoji nacionalna električna mreža, nego 24 malih sustava.
U gradnji je (2011) pet hidroelektrana, ukupnog kapaciteta 915 MW, koje grade Kinezi uz investicije od 1,6 milijardi USD. Neki projekti hidroelektrana izazivaju lokalne otpore zbog negativnog utjecaja na ribarstvo i poljoprivredu. Vlada želi dovesti električnu energiju u svako selo do 2020., a da 70% domaćinstava ima električnu energiju do 2030.
Ukupna potrošnja primarne energije je 370 kg ekvivalentne nafte po stanovniku godišnje, tj. oko 1/6 hrvatske. Glavni izvor energije je ogrijevno drvo.
Pa kud njima nuklearka!?
Zemlja, koja po tom i drugim razvojnim indikatorima živi u bijedi, očito je daleko do mogućnosti gradnje nuklearne elektrane. Prioriteti u elektrifikaciji su elementarni. Eventualna nuklearna energija može biti samo daleka budućnost, a sad to izgleda kao puko traćenje minimalnih financijskih i ljudskih resursa.
S druge strane, nuklearna energetika je ruska uzdanica, te nastoje sklopiti sve vrste ugovora s kim god je moguće u svijetu (nedavno smo pisali o ugovoru o gradnji nuklearne elektrane u Egiptu).
Politički i geostrateški, Rusija pod Putinom, u nastojanju da povrati utjecaj kao globalna sila, nastoji pojačati svoje prisustvo u Jugoistočnoj Aziji, protiv američkog i kineskog.
Ekološka ekonomija 