Sud u Africi osudio megakompaniju iz SAD da plati 75 milijadi dolara globe!

Sažetak: Čadski sud osudio je konzorcij, na čelu s naftnim divom ExxonMobil, da plati 816 milijuna USD neplaćenih obaveza prema državi, te uz to i 75 milijardi USD globe. To je potez u složenoj igri oko eksploatacije nafte u Čadu, koja traje od 2000. godine. Politička nestabilnost režima na čelu s autoritarnim predsjednikom i građanski rat protiv islamista doveli su do usmjeravanja velikog djela prihoda za oružje i vojsku, umjesto u razvoj. Značajna je, s nejasnim posljedicama, i kineska prisutnost.

cad-2015-ndamena-sredisnja-dzamijaNaftni konzorcij, na čijem je čelu ExxonMobil, osuđen je od suda u Čadu da plati 76 milijardi USD, zbog neplaćene naknade za prava rudarenja (royalties). Dug iznosi 816 milijuna USD, a sud je tome dodao globu od rekordnih 75 milijardi USD.

Šesnaest godina suradnje i sporova

Komentator “Financial Timesa” ističe da je globa viša nego ukupni troškovi koje je BP imao zbog nesreće s izlijevanjem nafte na Deepwater Horizon (62 milijarde USD), te je sedam puta veća od bruto društvenog proizvoda Čada 2015. g. (10,9 milijardi USD).

Čad ima velike ekonomske probleme zbog pada cijena nafte od 2014.. Tijekom 2015. proizvodili su 120.000 barela nafte dnevno.

Exxon navodi da su od početka crpljenja nafte 2003. isplatili čadskoj vladi, za razna davanja, 12 milijardi USD. Grade naftovod iz te afričke zemlje, koja nema izlaz na more, do terminala na obali Atlantika u Kamerunu.

Kompanija Chevron je imala 25% udjela u projektu eksploatacije čadske nafte, započetom 2000. g.. Prodala ga je čadskoj vladi godine 2014. za 1,3 milijardi USD. U konzorciju je uz Exxon ostala i malezijska kompanija Petronas.

Svjetska banka financirala je vlade Čada i Kameruna za sudjelovanje u projektima crpljenja nafte u suradnji sa zapadnim kompanijama. To su osudile grupe za ljudska prava i okoliš, te lokalne zajednice, koje su pokušale zaustaviti ugovor.

Kineska državna naftna kompanija CNPC sudjeluje u eksploataciji čadske nafte od 2006.. Također je došlo do sukoba s čadskom vladom zbog odnosa prema okolišu.

Je li nabava oružja “razvoj”?

Čadska vlada vodi građanski rat protiv islamističkog pokreta Boko haram, a bila je angažirana i u ratu u Sudanu, u graničnoj pokrajini Darfur. To, naravno, istiskuje goleme troškove, na koje je otišao velik dio prihoda od izvoza nafte.

Čadski predsjednik Idriss Déby došao je na vlast pučem 1990. Preživio je više pokušaja državnog udara. Osvojio je peti mandat na izborima u travnju ove godine. Broj osvojenih glasova pao je s 89% 2011. na 62%. Aktualni je predsjednik Afričke unije.

Ovo nije prvi takav sukob između čadske vlade i zapadnih naftnih kompanija. Članak iz kolovoza 2006.: Čad istjerao Chevron Texaco i Petronas zbog neplaćanja poreza. Taj je sukob bio razriješen u listopadu 2006. kad su kompanije pristale platiti 281,6 milijuna USD na ime poreza.

“Prokletstvo resursa” ponovo diže svoju ružnu glavu

Teško je, naravno, razumijeti sve čimbenike i finese situacije. Vrlo je koristan tekst u britanskom Guardianu, travnja 2015: Is Chad managing to beat the ‘oil curse’?. Autorica je Celeste Hicks, nezavisna novinarka, koja je situaciju u Čadu pratila od 2000., a u travnju 2015. tiskana je njena knjiga “Africa’s New Oil: Power, Pipelines and Future Fortunes”.

Knjiga govori o afričkim zemljama u kojima je eksploatacija nafte počela tek u posljednjih 15-ak godina. Vlade tih zemala i međunarodne institucije nastoje izbjeći greške, prevare i razbojstva, koje su zemljama domaćinima u ranijim desetljećima donosile više štete nego koristi od prirodnih bogatstava.

Iz prikaza knjige na amazon.com:

»Zemlje kao Niger, Uganda, Čad, Gana, Kenija i Tanzanija vide perspektivu u ranije nezamislivom dotoku novca u njihove nacionalne proračune. Priča o afričkoj nafti, međutim, povijesno je povezana s katastrofama. Danas, stariji proizvođači, kao Angola, Nigerija i Kamerun, mogu malo pokazati od milijardi dolara koje su uprihodile. Pokazalo se da novac od nafte hrani sukobe i korupcije u tim područjima, stvarajući takozvano “prokletstvo resursa” (resource curse). (…) Hicks koristi izvorna svjedočenja ljudi koji rade u naftnoj industriji i u zajednicama koje ih okružuju, propitujući neizbježnost takvog ishoda i otkrivajući što pronalazak nafte znači za obične afričke građane.«

Druge zemlje uče iz uspjeha i neuspjeha u Čadu

U članku u Guardianu, Hicks piše:

»Priča o ranim danima proizvodnje u Čadu je fascinantna i jedna je od sredinjih tema moje knjige. Godine 2000. Svjetska banka je potpisala revolucionarni (groundbreaking) dogovor s Čadom i Esso (podružnicom Exxon Mobila u Čadu), da se pokuša pobijediti prokletstvo resursa. Dogovor je osiguravao da dažbine od prodaje nafte prođu kroz transparentni bankovni raču u Londonu, i da veliki dio bude potrošen na razvoj. Također je sadržavao garancije za društvene i okolišne standarde pri proizvodnji.

Ali je taj pionirski projekt bio neuspješan. Godine 2006, suočen s prijetnjom pobunjenika koji su dvaput bili na nekoliko sati od rušenja predsjednika Debya, Čad je raskinuo originalni ugovor i tražio dopunu da “razvojni” projekti uključe i nacionalnu sigurnost. Zbog te odluke je Svjetska banka zatvorila projekt i napustila Čad. Utjecaji tih vojnih troškova se osjećaju i danas, jer Čad pojačava vojnu snagu protiv islamističke grupe Boko Haram u sjeveroistočnoj Nigeriji (…)

Usprkos tom neuspjehu, projekt Svjetske banke pokazao se kao vitalno važna pouka i oruđe za novu generaciju afričkih zemalja u ranim stadijima određivanja uvjeta proizvodnje. Npr., pod utjecajem Čada, u Gani je donesen zakon koji osigurava da prihodi od nafte budu na posebnom, transparentnom bankovnom računu, odvojenom od drugih vladinih prihoda, te je ugovor o proizvodnji nafte s kompanijom Tullow Oil bio objavljen online.

Čadski “Future Generations savings fund” bio je ustrojen za hvatanje ukoštac s poznatim problemima neobnovljivih prirodnih resursa i volatilnosti u svjetskim cijenama nafte (…) Taj fond je bio ispražnjen i zatvoren kad se zemlja zaplela u borbu s pobunjenicima, ali ideja je ostala popularna (…)

Na planu zaštite okoliša, čadski naftni projekti su također imali ohrabrujuće rezultate.«

Kinesko prodor: novi, makar i “meki”, imperijalizam?

Kineske značajne investicije, a također i useljavanje nemalog broja Kineza u Afriku, privlače mnogo pažnje posljednjih desetak godina. Jedan članak na tu temu (prosinac 2014.): Recolonizing Africa: A modern Chinese story?

Kinezi ne samo da uvelike ulažu u Afriku, nego je oko milijun Kineza uselilo na taj kontinent. O kineskom prisustvu u Africi vrlo je zanimljiva knjiga China’s Second Continent: How a Million Migrants Are Building a New Empire in Africa, objavljena 2015., čiji je autor Howard W. French, bivši novinar New York Timesa. Ovo je njegova druga knjiga o Africi, a posjećivao je i Kinu i govori mandarinski.

Razgovarao je s mnogim Kinezima koji žive u Africi – liječnicima, inženjerima, farmerima, poduzetnicima, lobistima, radnicima, prostitutkama, kao naravno i s Afrikancima. On oslikava, kaže se u prikazu koji prenosi amazon.com, da snažna kineska prisutnost u Africi može biti oblik “mekog imperijalizma”, ali je i razultat snažnih pritisaka u modernom kineskom društvu: nedostatak prostora, nemilosrdno poslovno takmičenje, zagađenost okoliša. Mnogim Kinezima Afrika donosi prilike i reletivnu slobodu koju nemaju kod kuće. French također ukazuje na njihov povremeni rasizam i općenitu bešćutnost prema afričkim domaćinima. Korupcija i degradacija okoliša izgledaju neizbježni.

Hicks također piše o kineskom angažiranju u eksploataciju nafte u Africi, i njezina ocjena je optimstičnija.

»Iako još postoji zabrinutost da će kineski angažman u afričkoj proizvodnji nafte poništiti mnogo od napredaka koje su donijele kampanje zapadnih grupa za transparentnost, moje istraživanje pokazuje da je slika više iznijansirana. Čad se nedavno angažira u rundi opasne igre na rubu rata s CNPC u sukobu oko zagađivanja okoliša, što je rezultiralo u globi od 1,2 milijardi dolara i naredbi za čišćenje.

Iako su postojale sumnje da je skandal više usmjeren na to da se prisili CNPC da plati više za naftne koncesije, pokazalo se da učinkoviti zakoni o zaštiti okoliša mogu pomoći da se prevenira onaj nivo destrukcije koji vidimo u delti NIgera. Također se pokazalo da kineske neokolonijalne politike u Africi ne prolaze bez otpora.«

DODATAK (12. listopad 2016.)

Nisam se upuštao u osobnost aktualnog autoritarnog predsjednika, povijest Čada i osobine režima, i razne detalje. Nisam čak spomenuo ni situaciju s jezerom Čad – ekološka katastrofa. Tekst sam nastojao ostaviti kratkim i fokusiranim, a da ipak dam barem brz pogled u “pozadinu vijesti”. Onoliko koliko sam se usudio, na osnovu vrlo oskudnoga znanja. Vrlo je teško o ovom dijelu svijeta i odnosima procijeniti koji su izvori vjerodostojni.

Članak o Idrissu Débyju na engleskoj wikipediji navodi da je diplomirao na “Gadafijevom svjetskom revolucionarnom centru”. Kasnije je studirao na vojnoj akademiji u Francuskoj, te se istakao kao zapovjednik 1980-ih u borbi protiv pobunjeničkih pro-libijskih snaga u istočnom Čadu, te i samom libijskom vojskom. Kasnije, kad je u Sudanu 1989.-1990. sam u Sudanu okupljao vojsku protiv predsjednika Hissènea Habréa, pomogao mu je i Gadafi.

Izveo je vojni puč, ali srušio je diktatora, uveo je bar formalnu demokraciju. Kažu da zemljom vladaju korupcija, kronistički i patronatsko-klijentelistički odnosi; ali alternativa može biti i gora.

Je li to povijesni optimum koji se realno može postići, jer realna alternativa nije neka fina parlamentarna demokracija nego kaos (vladavina “warlords”)? Donosi li autoritarni režim neki stvarni napredak i modernizaciju, ili mu je kočnica? Ili je prvo bilo jedno, a onda postalo drugo? (Kako sugerira članak na wikipediji – vidi podnaslov “2010”, kao i članak Celeste Hicks?). Ili i jedno i drugo, u raznim aspektima?

Nisam se upuštao ni u pokušaj stvarne analize odnosa sa stranim kompanijama od 2000., sa svim tim preokretima, sukobima i obnovama suradnje; također je nemoguće, samo na osnovu surfanja okolo, donijeti neki objektivni sud “tko je u pravu”.

Kad se odmaknemo od neposredne političke moći, gledajući dugoročne povijesne tendencije, postoje u Africi neke tendencije razvoja koje ipak otvaraju perspektive za stvarni napredak. Zato sam spomenuo knjigu Celeste Hicks, koja upućuje na neke bitne aspekte u povijesnoj perspektivi; a naravno ni to ne treba uzeti kao apsolutno pouzdano, a svakako ne potpuno.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u fosilni izvori, međunarodna politika. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s