Kina od početka pro-tržišnih reformi 1978.: uspješna kapitalistička ekonomija i politički monopol

Jedna od ključnih tema svjetske povijesti u posljednjih 40 godina. Kao uvod u temu, poslužio mi je navedeni intervju. Na priloženom linku je tekst i video.

Profesor Steve Cohn govori o svojoj novoj knjizi “Competing Economic Paradigms in China : The Co-Evolution of Economic Events, Economic Theory and Economics Education, 1976-2016”.

Kina 1978-2018Godine 1978, kad su započele reforme, ekonomska profesija u Kini je potpuno slijedila marksistički diskurs. Brzo su prešli na neoklasični. Steve Cohn navodi pet čimbenika koji su utjecali da se taj prelaz brzo i učinkovito provede.

1. Odluka državnog vrha;
2. interes srednjih slojeva birokracije;
3. interes raznih stručnjaka (“professionals”): knjigovođe, bankari, pravnici, novinari isl.;
4. studenti koji su se nadali pristupu poslovima na zapadu;
5. utisak znanstvenosti koje neoklasična ekonomija, sa svojim matematičkim modelima, ostavlja, nasuprot visoko-politiziranom jeziku “Kulturne revolucije”.

To je bio proces kulturalne promjene u mnogim dimenzijama.

Reforme, koje su započele 1978., tijekom 1980-ih su dovele do velike inflacije (oko 30% godišnje) i pada realnih nadnica. S druge strane, širila se masovna korupcija. Počeo se narušavati “društveni ugovor” o kojem ovisi stabilnost sustava, tj. da niži slojevi podržavaju sustav. Iskaz toga bili su masovni studentski prosvjedi na Tien An Menu 1989..

Nakon kraće pauze, od 1992. nastavljen je proces prelaska na tržišnu privredu (“marketization”), s napuštanjem kontrole cijena i privatizacijom. Vlast je pokazala da neće trpjeti suprotstavljanje. 1990-ih je došlo do rasta nezaposlenosti, ali vlast je zadržala kontrolu.

Proces u Kini je u bitnom bio pogonjen internim čimbenicima, smatra Cohn. Kineski lider Deng Xiaoping je 1979. promovirao “Četiri osnovna načela”, povezujući “marketization” (hm, potržišnjenje?) s očuvanjem apsolutnoga autoriteta Komunističke partije. To je bilo mnogo prije krize u SSSR i europskim komunističkim zemljama.

Kineska strategija prelaska u tržišnu ekonomiju bila je postepena i oprezna, za razliku od “šok terapije” u SSSR-u i Istočnoj Europi početkom 1990-ih. Postepeno se razvijala ekonomska liberalizacija, a puno manje politička. I to se pokazalo uspješnijim.

Maximum Economic Growth in 39 yearsZapadni utjecaj (SAD, Svjetska banka idr.) je bio značajan i pomogao je da se restrukturiranje provede brzo i široko, ali to je bio utjecaj na poziv (“invited influence”). Npr. kineska država je najboljim diplomiranim ekonomistima davala stipendije za doktorske studije u SAD, u čemu su pomagale i američke zaklade (Ford Foundation, American Economci Association). Također su obje strane financirale zapadne trustove mozgova (think tanks), koji su napisali nove kineske ekonomske udžbenike, reorganizirali studij managementa idr.

Danas Kina ima raznih problema koje je razvoj izazvalo: socijalni problemi (kao nejednakost), ekološki, financijska krhkost (fragility), razne krize dugova. Ali kineski lideri osjećaju da je ta strategija na bitne načine ojačala Kinu, i vjeruju da se mogu nositi s tim neželjenim učincima, da mogu i dalje “jahati tigra kapitalizma”. Neoklasična paradigma sadrži optimizam, da rastuća ekonomija stvara nove resurse kojima se mogu riješiti problemi.

http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=21218%27%20style=%27color:#000;

Ima i nekih zanimljivih komentara čitatelja.

» The paradox is that the PRC is now being called a capitalist society when all the major banks are state owned, as are the largest industries. What is called capitalism in the PRC would be called communism or socialism if such a system were proposed here in the US. Perhaps it makes it easier for our capitalists to say they are doing business with fellow capitalists in the PRC, rather than admit they are hand in glove with state owned enterprises over there.«

»Maybe its just my own prejudice against the term “Neoliberalism” that is coloring my view but I question its validity when “Chinese characteristics” are factored in. China still insists it uses socialist principals, is engaged in huge poverty reduction planning and work (not neoliberal), has already lifted 700 million people out of poverty (…) I especially reject analysis based on Western ideology and how China rejects or accepts it as the criteria for understanding China.«

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u Društvo, ekonomija i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s