Kemijska industrija može postati ugljično neutralna do 2050.

Kemijska industrija jedan je od izvora emisija ugljičnoga dioksida. Smanjivanje emisija značajan je doprinos ograničavanju globalnog zabrijavanja i klimatskih promjena.

Kemisjka industriaja - BASF

Trojica znanstvenika s ETH Zürich (Švicarski savezno tehnološko sveučilište) objavili su analizu u časopisu Industrial & Engineering Chemistry Research, u okviru napora Švicarske da do 2050. ostvari cilj ukupne ugljične neutralnosti. (Prikaz na sajtu Science Daily: How the chemical industry can meet the climate goals.

Kemijska industrija može postati ugljično neutralna, iako postoje razni problemi sa sva tri moguća pristupa.

Za proizvodnju polimera, plastika, sintetičkih tekstilnih vlakana i lijekova potreban je ugljik. Velika većina ugljika dolazi iz nafte i prirodnoga plina. Tjekom proizvodnje i korištenja proizvoda ispušta se ugljični dioksid.

dw

Tri su moguća pristupa da se to promijeni.

1. Nastaviti koristiti fosilna goriva kao sirovinu, ali uz hvatanje i skladištenjem CO2 (Carbon capture and storage, CCS). Na taj način ne moraju se mijenjati postojeće tehnologije. Problem su međutim pogodna podzemna skladišta; danas još u svijetu nisu nađena posve zadovoljavajuća.

2. Korištenje CO2 izdvojenog iz zraka ili iz otpadnih plinova drugih industrija (Carbon capture and utilisation, CCU). Za to bi trebalo znatno primijeniti postojeća postrojenja i industrijsku infrastrukturu. Također, potrebne su vrlo velike količine električne energije.

3. Korištenje biomase (drvo, šećerne i uljane biljke) kao sirovine. Za to treba manje elektrike, ali potrebne su vrlo velike količine zemljišta.

Ipak, po analizi, cilj ugljične neutralnosti kemijske industrije jest dostižan. Sva tri procesa zahtijevaju dodatnu potrošnju električne energije, koja se u budućnosti može dobivati iz ugljično neutralnih elektrana.

Pritom treba imati na pameti i to, da su nafta i plin iscrpivi resurs. Gledajući racionalno, kao sirovina za kemijsku indsutriju puno su korisniji nego kad ih se spaljuju u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Prelazak prometa na električnu energiju štedi taj vrijedan resurs.

Članak na tu temu na sajtu World Economic Forum:

How to build a more climate-friendly chemical industry

k

»Teoretski, ugljično neutralna kemijska proizvodnja je moguća s postojećim tehnologijama. Ali primjena u europskoj kemijskoj industriji zahtijevala bi više električne energije iz obnovljivih izvora nego što će biti raspoloživo u Europi čak i u najoptimističkijem scenariju. Bez obzira na to, nema razloga za odustajanje. Naprotiv, to nas treba potaknuti da ponudimo revolucionarne nove ideje.«

Još jedan članak na sajtu AG Chemi Group: The Cost of Carbon Neutrality for the German Chemical Industry.

Riječ je o studiji koju je je nedavno objavio njemački Savez kemijske indsutrije ((the Verband Der Chemischen Industrie, VCI). Zaključak je da njemačka kemijska industrija »može postići ugljičnu neutralnost do 2050, ali uz velike troškove, kako financijski, tako i energetski (…) postizanje neto nulte sume ugljičnog dioskida do sredine stoljeća koštalo bi 45 milijarde eura.«

Osim toga bio bi potreban razvoj nekih još nepostojećih tehnologija. Procjenjuju da bi se one mogle razviti iza 2030. g..

Najveći je izazov veliki rast potrošnje električne energije: čak 11 puta, na 628 teravatsati (milijardi kilovatsati) godišnje. To je jednako ukupnoj današnjoj godišnjoj potrošnji električne energije u Njemačkoj.

Dobra vijest je pak da su emisije CO2 iz kemijske industrije u Njemačkoj u razdoblju 1990.-2017. smanjene za 48%. Dalje redukcije moguće su uz manje investicije.

Objavljeno u Industrija | Ostavi komentar

Nuklearne elektrane ne mogu se graditi bez snažne državne potpore

Nuklearna energija pridonosi smanjivanju emisija ugljičnoga dioksida. Međutim, uz probleme sigurnosti i druge, problem je skupoća. Ni danas nema šanse da se grade bez financijske podrške vlada – dok je za solarne i vjetroelektane danas to moguće.

Pratim servis vijesti World Nuclear News – WNN Daily . Danas dvije vijesti o tome kako predstavnici nuklearne industrije traže potporu u politikama države, da bi se omogućilo financiranje gradnje. Davno već nema poziva na slobodnu tržišnu utakmicu. (Kako ja nisam neoliberal, ne mislim da je to samo po sebi loše. Ali treba imati u vidu.) Ipak, i danas, prema mom iskustvu (koje ipak nije na reprezentativnom uzorku), zastupnici nuklearne energije u visokoj mjeri podržavaju neoliberalne ideje.

Nuclear Power Plants Expo & Summit in Istanbul, March 2020.

Na slici: Izložba i summit o nuklearnim elektranama u Istambulu, početkom ožujka 2020.

Speech: Policy support needed in global energy debate

Problemi nuklearne energije nisu tehnički, ali za ekspaziju su potrebne političke potpore.

The main challenges facing the nuclear industry are not in the production and delivery of electricity, but in securing the policy support required for it to expand its contribution of sustainable and low-carbon energy. This was the message of Philippe Costes, senior advisor at World Nuclear Assocation, to delegates at the Nuclear Power Plants Expo & Summit in Istanbul this week.

UK industry urges fresh approach to new build funding

Da bi se omogućile investicije, potrebni su »novi, snažni financijski mehanizmi«.

To enable the investment required for large-scale electricity infrastructure, there is an urgent need for the introduction of a new, robust financing mechanism which ensures investor confidence, reduces the cost of capital, and provides very significant value to the consumer.

Meni se ovo osobito “dopada”:

The RAB model – seen as a way of paying for a planned new power station at Sizewell in Suffolk – would reduce the cost of new nuclear power plant projects by having consumers pay upfront through their energy bills.

Cijene će se smanjiniti tako, da država odredi da potrošači plaćaju nove elektane unaprijed u cijeni potrošene struje.

Istina je da se to u biti radilo i radi se i s poticajima za obnovljive, kogeneracije i štednu energije, zbog kojih potrošači plaćaju znatan dodatni porez na svaki potrošeni kilovatsat. Ali to su bili poticaji u razvoj novih tehnologija, a u prvom od navedenih članaka se kao vrlina ističe da su nuklearne elektrane dobro poznata, pouzdana i sigurna tehnologija.

Spominje u člancima i to, da se nuklearne elektrane moraju graditi stalno i masovno, pa da se dobije neko smanjenje troškova, kao što se danas radi u Rusiji i Kini. S obnovljivima je puno jednostavnije.

S druge strane, kako kaže i Greta (da ostanemo direktnije vezani uz topic), problem je nuklearnih elektrana da njihova gradnja traje vrlo dugo, desetak godina od prvih planova do priključka na mrežu a često i dulje. Nisu dakle hitno rješenje.

Nadalje, zastupnici nuklearne energije često spominja istraživanja nove, četvrte generacije nuklearnih reaktora, raznih tehnologija, koji se mogu graditi manjih snaga i modularno, pa su kao izvor električne energije fleksibilniji i lakse se uklapaju u elektroenergetske sustave, a pogotovo one koji se sad razvijaju, s mnogo malih elektrana na obnovljive izvore. Najavljuju da bi se prvi demonstracijska postrojenja mogla pojaviti i prije 2025..

U usporedbi s te dvije konkurentske tehnologije, danas ne izgleda racionalno ulagati u velike i skupe reaktore, koji bi morali raditi 40 godina da se isplate. Ne vjerujem da će ovo lobiranje imati puno uspjeha u zemljama koje već nisu duboko u nuklearnim programima, pa recimo ni u SAD. U slijedećem desetljeću, dalje će se razvijati obnovljivi, padat će cijene baterija i sve će se više graditi baterijska velikih snaga za pohranu energije, možda će se početi koristiti vodik, možda komprimirani zrak, vjerojatno će se sve više graditi toplinske pumpe; zatim, unaprijeđivat će se upravljanje mrežom (“smart grid”), tehnologije i tehnike smanjivanja gubitaka pri proizvodnji, prijenosu, distribuciji i korištenju električne energije idr..

Do 2030. će biti jasnija situacija s nuklearnim reaktorima IV. generacije, pa tko doživi, vodit će dalje diskusije o nastavku energetske tranzicije (Energiewende) do 2050. i dalje.

Objavljeno u Uncategorized | 1 komentar

Muzika neka davno prošla: osnivanje Zelene akcije 1990.

Prolazi vrijeme, donosi mjene. U priče i sjene polako nas pretvara.*

Krajem 1989. pokrenuo sam inicijativu za osnivanje udruge Zelena akcija. Povodom desetogodišnjice, pozvali su me da zapišem sjećanja o tome za prigodnu brošuru. Napisao sam tekst Osnivanje Zelene akcije i djelovanje do sredine 1991., od kojeg je bio objavljen mali dio.

Povodom dvadesete godišnjice, snimljen je film, za koji me nisu pozvali da sudjelujem u snimanju niti me spominju, ali su me bar pozvali na svečanost.

Sad se obilježava trideseta godišnjica, konferencijom 30 godina aktivizma, otpora i promjena. U Zelenoj akciji danas više nema gotovo nikoga tko me se sjeća ili mu/joj je bar poznato moje ime.

Ne kažem da su samo drugi za to krivi. Imao sam mnogo mana i greški, a od 2012. povukao sam se od svakog aktivizma.

Većina ljudi ne vole da ih dave s prošlošću. Po svoj prilici većina današnjih mladih aktivista mene više ne bi razumjeli, kao što i ja kao teenager i mlađi punoljetnik 1970-ih nisam razumijevao stare partizane kad su nam pričali o svojoj borbi koja se dogodila davno, davno – prije 30-ak godina.

Iz mog teksta iz 2000.:

»Tako je već u srijedu, 22. studenog [1989.] održan prvi sastanak Inicijativnog odbora. Sastanak je održan pod čudnim i romantičnim uvjetima. Bio je naime sazvan u prostorijama Sveučilišne konferencije SSO [Saveza socijalističke omladine] na Trgu žrtava fašizma, za koji se nadam da će mu vratiti tadašnje ime (trenutno Trg hrvatskih velikana). Kada sam se pojavio malo prije dogovoreno termina rečeno mi je da se njihova politika promijenila i da nam više neće odobravati korištenje njihovih prostorija. Ljudi su se međutim okupili i sastanak je održan u obližnjoj gostionici “Plava laguna” u ulici Božidara Adžije, danas ulica kneza Mislava.«

97- U Zelenoj akciji

Na slici: s nekog okupljanja u Zelenoj akciji, 1997..

Moj rad, objavljen 2014. u časopisu “Ekonomska i ekohistorija”: Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)

»Zelena akcija Zagreb (ZAZ) i Savez zelenih Hrvatske (SZH) bit će među prvim autonomnim (“alternativnim”, kako se tada govorilo) organizacijama registriranim u veljači 1990., prema zakonskim promjenama koje su omogućile slobodu udruživanja, zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom, Hrvatskim liberalno-demokratskim savezom idr.. Dok je Savez ostao slabo aktivan (vidi odjeljak 2.4.), od 1992. naglo raste aktivnost i utjecaj ZAZ. Okupivši aktivnu jezgru stručnih i iskusnih ljudi, te stičući “u hodu” nova znanja i vještine, počevši ostvarivati za ono doba visoke prihode, ZAZ je postala ključna institucija u preživljavanju i oživljavanju ekološkoga pokreta. (…) Do toga nije došlo lako. ZAZ je prošla kroz nekoliko kriza, koje su mogle dovesti i do raspada.« (str. 49)

Okolnosti su godinama bile gerilske.

»U poslovnoj zgradi u Radničkoj cesti 22, u prvo vrijeme tajnik ZAZ koristio je samo jedan stol, dvije police i telefon (pozivi van kuće nisu išli izravno, nego preko centrale), a zatim je za besplatnu upotrebu dobivena jedna mala prostorija. (…)

Važno je bilo i to što su članovi ZAZ već od 1992. počeli redovno koristiti elektronsku poštu i računalne mreže, koje se tada grade u svijetu, povezivanjem lokalnih BBS-ova. Tadašnja europska mreža GreenNet bitno je unaprijedila međunarodne kontakte, započete od osnivanja, ali i kontakte unutar Hrvatske s drugim akterima tzv. “civilne scene” (mreža ZaMir).« (str. 50)

Kako da to shvate današnji klinci, odrasli uz Internet i smartphone?

Franjevac Ostric- VL

Na slici: S prosvjeda protiv projekta Družba Adria, 2004.. U tih sedam godina sam naglo posijedio.

Događali su se politički sukobi i raskoli unutar ekološkog pokreta, o čemu detaljnije pišem u spomenutom radu. Kad je došlo do promjene političkog režima u svibnju 1990., brzo se pojavio »oprez i prevladavajući konzervativizam većine u SZH, [Savezu zelenih Hrvatske] koji su u promijenjenim političkim okolnostima bili nepovjerljivi prema ZAZ, zbog povezanosti s “alternativnim” svjetonazorom, koji je ponovo bio pod sumnjom kao i u prethodnom sustavu, sada sa stajališta dominantne nacionalističke, “državotvorne” ideologije.« (str. 52)

O ranijoj povijesti, moj rad objavljen 1992.: Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971-1991

Samo mali dio prošlosti postaje povijest. Ostalo tone u zaborav. Prije desetak godina često sam polemizirao s osobama koje su bile uvjerene da je globalno zagrijavanje izmislio Al Gore. A sada se javljaju oni kojima se čini da je to izmislila Greta Thumberg. Pa me zovu njenim sljedbenikom, iako bih joj mogao biti djed.

Bio sam aktivist, pa sam bio priča, pa sam postao sjena.

* (Nisam siguran odakle je ovaj citat, koji mi je ostao u sjećanju valjda od djetinjstva. Možda nešto od Branka Ćopića ili od Vesne Parun, njene serije za djecu “Mačak Džingiskan i Miki Trasi”.)

Objavljeno u društveni pokreti i organizacije, ekologija | Ostavi komentar

Vrlo brz rast elektrana na obnovljive izvore u Indiji: 150 GW instalirano i u razvoju

Govoreći o akcijama za smanjivanje globalnog zagrijavanja, nerijetko se srećem s tezom da je besmislica tražiti od zemalja Europske unije da smanjuju emisije stakleničkih plinova kad se navodno Indijci i Kinezi smiju i sprdaju kako smo glupi, pa im ne pada napamet nešto raditi na razvoju obnovljivih idr..

Također ljudi često ne razumiju pojam “tender” (ili slično “aukcija”). To je tržišni mehanizam i koliko god se neki ljutili, tenderi za obnovljive se raspisuju zato, jer su ti izvori jeftini, pa subvencije nisu potrebne.

solarna u indiji

Instalirani kapaciteti elektrana na obnovljive izvore u Indiji, ne računajući velike hidroelektrane (vjetar, sunce, vjetar-sunce hibridi, biomasa i male HE), u prosincu 2019. dosegli su 84,4 GW (GW = gigawat, tisuću megavata). Uz to je u gradnji 36,7 GW, a u tijeku su tenderi za 29,6 GW, od toga 25,8 za solarne i 2,2 za vjetar.

Ukupno instalirano i u razvoju preko 150 GW, od toga 83 GW sunce, 49 vjetar, 10 biomasa.

Indijska vlada je prije nekoliko godina, kao Intended nationally determined contribution (INDC) prema odlukama Konferencije UN o klimi u Varšavi 2013. te Pariškog dogovora, postavila cilj 175 GW kapaciteta obnovljivih (ponavljam, bez velikih HE) do 2022..

Potrošnja električne energije po stanovniku u Indiji još je daleko manja od one u Kini i zemljama OECD-a, tako da joj nije nametnut cilj da potrošnju energije i emisiju ugljičnog dioskida smanjuje u apsolutnom iznosu. Ali je prihvatila cilj da smanji odnos emisija CO2 prema BDP-u za 33-35% u odnosu na 2005. (tj. emisije trebaju drasti znatno sporije od BDP-a).

India’s renewable power capacity exceeds 84 GW (Enerdata.net, 13.1.2020.)

Gotovo sav ovaj razvoj dogodio se u posljednjih 5-6 godina, otkad je predsjednik vlade Narendra Modi. U fiskalnim godinama 2014.-2018. uloženo je ukupno 42 milijardi USD. Instalirani solarni kapaciteti porasli su osmerostruko.

Solar power in India (članak na Wikipediji, dobro ažuriran)

Indian Renewable Energy Industry Report (listopad 2019.)

Indija svaka dva dana instalira novih kapaciteta solarnih (fotonaponskih) elektrana koliko je ukupno dosad instalirano u Hrvatskoj (svaki sat instalira se 1 MW).

U gradnji je najveći solarni park na svijetu Pavagada solar park (ili Shakti Sthala), s projektiranim kapacitetom 2000 MW, investirano 2,55 milijardi USD, u pustinjskom predjelu.

Federalna vlada je u lipnju 2018. postavila još ambiciozniji cilj od 225 GW obnovljivih do 2022., uz investicije od 80 milijardi USD 2018.-2022..

Očekuje se da će do 2040. 49% ukupne potrošnje električne energije biti okriveno iz obnovljivih izvora, uz korištenje učinkovitijih baterija za pohranu električne energije i dalji pad cijena solarne energije za 66% u odnosu na današnje. Korištenje obnovljivih umjesto ugljena donijet će uštedu od 8,43 milijarde USD godišnje.

U studenome 2019., ministar energetike je na sastanku ministara energetike zemalja BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) najavio da će cilj za 2030. od 40% obnovljivih u instaliranim kapacitetima obnovljivih 2030. g. biti premašen, te će iznositi 55%, te da će i cilj od 200 GW instaliranih za 2022. biti premašen.

U tom procesu, energetska situacija Indije se bitno promijenila. Od deficita energije sad ima višak i izvozi u susjedne zemlje.

Renewables to account for 55% of energy mix by 2030: Minister

Da budemo korektni, postoje i sumnje hoće li se ambiciozne najave ostvariti. Why India may not achieve its 2022 clean energy target (članak u “Times of India”, 3. studenoga 2019.)

Objavljeno u elektrika, obnovljivi izvori | Označeno sa | Ostavi komentar

Nuklearna energija spašava klimu? Zasad ne – vidjet ćemo oko 2030.

Kako stoje stvari s nuklearnom energijom u odnosu na klimatske promjene, odnosno emisije ugljičnoga dioksida? Svjetski mediji svakodnevno objavljuju nešto na tu temu. Jedan podulji tekst ovih dana u Der Spiegel: Can Nuclear Power Offer a Way Out of the Climate Crisis? (citiram englesko izdanje).

Na slici: jedno od idejnih rješenja malog, modularnog nuklearnog reaktora (SMR) četvrte generacije, snage 25 MWe (70 MWt). Izvor: Gen4 Power Module (Hyperion Power Generator): A New Paradigm for Power Generation

Gen4 Power Module (Hyperion Power Generator)

Climate activist Greta Thunberg herself even broke the nuclear taboo recently. “According to the IPCC (the Intergovernmental Panel on Climate Change), it can be a small part of a very big new carbon free energy solution,” she posted on Facebook in March. After protests by her supporters, the 16-year-old Swede corrected herself and added that she is personally against nuclear power.

Thunberg’s post and the response to it are emblematic of the dilemma facing nuclear energy. The IPCC, the International Energy Agency, the Sustainable Development Solutions Network of the United Nations, experts from the Massachusetts Institute of Technology (MIT) and even the critical Union of Concerned Scientists in the U.S. all consider nuclear power to be an important means for limiting global warming to 1.5 degrees Celsius.

But public mistrust of the technology remains high, at least in Germany, where the government moved to phase out atomic energy following the 2011 nuclear catastrophe in Fukushima, Japan. Critics argue that nuclear reactors are too expensive and too complex, too inflexible for modern power grids and, above all, far too dangerous

Evo što je točno Greta rekla, u jednom duljem, vrlo zanimljivom tekstu objavljenom na facebooku:

Personally I am against nuclear power, but according to the IPCC [the United Nations Inter-governmental Panel on Climate Change], it can be a small part of a very big new carbon free energy solution, especially in countries and areas that lack the possibility of a full scale renewable energy supply – even though it’s extremely dangerous, expensive and time consuming. But let’s leave that debate until we start looking at the full picture.

Spiegel naravno ističe Njemačku, ali odluke o istupu iz nuklearne energije donijeli su i Belgija, Švicarska, faktički i Švedska i Španjolska, van Europe Tajvan, drastično je njihov broj reducirao Japan, a znatno će smanjiti broj reaktora čak i Francuska. U Sjedinjenim Američkim državama, iako nema snažnog antinuklearno pokreta i postoje federalni poticaji za nuklearne isto kao i za obnovljive, broj operativnih reaktora od početka ovog desetljeća smanjen sa 104 na 96 (podaci World Nuclear Association.

Reaktori ove (treće) generacije još se grade u Kini, Indiji, u Rusiji i drugim zemljama koje novima zamjenjuju stare reaktore, a također se, neobično, grade ili planira gradnja u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta, kao Bangladeš, Kongo, Kambodža.

U visokorazvijenim zemljama Europe (zemlje EU1995, to su članice EU iz 1995, + EFTA – Švicarska, Island i Norveška) u gradnji su samo tri reaktora: u Finskoj, Francuskoj i UK. Za sva tri je prekoračenje roka završetka skoro za desetljeće i troškova trostruko, pa se u Finskoj vodi sudski spor (za širu informaciju: Construction Arbitrations in the Nuclear Sector). Puno više ih je već isključeno ili će biti isključeno slijedećih godina.

Ono što ovdje treba imati u vidu je razlika između današnjih reaktora (3. generacija) i

next-generation nuclear reactors that are small, reputedly safe and suitable to modern power grids (…) At least 40 companies and research institutes are currently working on small, modular reactors or visionary nuclear power plants that they say will be what conventional power plants never could be: clean, economical and safe.

Reaktori u fazi istraživanja i razvoja, o kojima govore Gates i ostali, su “četvrta generacija”. Ima više tipova takvih reaktora koji se razvijaju. Google za “fourth generation nuclear reactors” daje članak na Wikipediji i puno drugih tekstova. Članak na sajtu World Nuclear Association nudi možda najbolju sredinu između stručnosti i pouzdanosti s jedne strane, te razumljivosti za laike (iako se određeno pred-znanje ipak pretpostavlja) s druge strane. Riječ je o više tipova reaktora koji su u razvoju (jedan tip koristi torij, o kojem se često priča).

Još nijedan od tih projekata nije doveden do faze demonstracijskog postrojenja (bar koliko znam; vidi dolje video). To će se dogoditi možda tijekom druge polovice slijedećeg desetljeća. U slijedećih deset godina dakle Greta je sigurno u pravu, a za dalje nismo sigurni. Tko doživi, vidjet će.

Trenutno nuklearna energija nije opcija za spasavanje globalne klime (u Hrvatskoj se svakako ne može graditi nuklarna elektrana, tako da tu nemamo što pričati). Sada se intenzivno razvijaju obnovljivi, razvijaju baterije, dograđuju električne mreže prijenosa i distribucije i razvijaju metode upravljanja mrežom.

Tako dolazi do bitne promjene u dizajnu mreže, čemu će se nove elektrane trebati prilagoditi (Nova elektroenergetika: od nanomreže do supermreže). Ono što se isticalo kao prednost nuklearnih reaktora (2. i 3. generacije), da su veliki i pouzdani izvori, postaje mana (pouzdanost im je naime vezana s nefleksibilnošću).

Meni će biti drago ako za 10 godina budemo imali nešto sigurno, pouzdano, fleksibilno i ekonomično. Prirodno sam sumnjičav, s obzirom na dosadašnja iskustva s nuklearnom energijom.

A onda, nakon 2030, tko zna, možda se pojave i prototipovi fuzijskog reaktora. Tu sam isto skeptičan, jer za fuzijske elektrane se posljednjih posla stoljeća priča “evo samo što nisu” (Why Nuclear Fusion Is Always 30 Years Away).

Današnji reaktori padaju na sigurnosti, problemu nuklearnog otpada i ekonomičnosti. Iz teksta u Spiegelu: »Currently, a kilowatt hour of nuclear power costs more than 10 cents to produce in Germany, whereas electricity from onshore wind turbines and gas- or coal-fired plants costs only four to eight cents.«

Video “World’s first Generation IV nuclear power plant” (u Kini):

Ono što me zbunjuje: nalazim na netu niz tekstova, od 2011., o gradnji tog tog demonstracijsko projekta u Rongchengu u kojima se najavljuje početak rada 2017. ili 2018., ali ne nalazim sigurnu potvrdu da radi. Na sajtu najkopetentnije organizacije, Wordl Nuclear Association, u članku o nuklearnoj energiji o Kini, iako je updatiran u prosincu 2019, stoji: »In April 2017 the graphite moderator elements were loaded. Commercial operation was expected in 2018.«.

Objavljeno u nuklearna energija | Ostavi komentar

Zeleni u vladi Austrije, Bosanka ministrica pravosuđa

Zelene stranke su u posljednih 25 godina sudjelovale u vladama desetak europskih država. Gotovo uvijek je to bilo u koaliciji sa socijaldemokratima i drugim strankama s lijeve stranke političkog spektra. (Izuzetak je bio u Latviji; Latvijska zelena stranka je u studenome 2019. izbačena iz Europske zelene stranke zbog nepomirljivih ideoloških razlika.) Koalicija zelenih s konzervativcima ima na regionalnim i lokalnim razinama. U njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg Zeleni su “stariji” partner, jer su na izborima osvojili više glasova od CDU (30,3% vs 27,0% na izborima 2016).

Kurz i KoglerSad je u Austriji sklopljen dogovor o koalicijskoj vladi između Austrijske puške stranke (ÖVP) i Zelenih (Die Grünen). Sporazum stranačkih vrhova i ugovor koji obuhvaća skoro 300 stranica odobren je na stranačkoj konvenciji Zelenih u subotu 4. siječnja, potporom 93% delegata; snažan motiv bilo je spriječiti FPÖ da opet uđe u Vladu. Predsjednik stranke Werner Kogler postat će dopredsjednik vlade, a Zeleni će voditi četiri ministarstva (od 15). Nova će vlada biti službeno proglašena u četvrtak, 9. siječnja.

Ovaj zaokret je tim značajniji, jer je raniju koalicijsku vladu, nakon izbora 2017., ÖVP formirao s populističkom desničarskom Slobodarskom strankom (FPÖ). Kad se ta koalicija raspala, zakazani su prijevremeni izbori, održani 27. rujna 2019..

Rezultati su bili trijumf narodnjaka (ÖVP) i njihovog mladog lidera Sebastiana Kurza, te katastrofa “slobodara”: ÖVP je napredovala od 62 mandata na 71 (od 183), a FPÖ, opterećena skandalima (Afera Ibiza), pala s 51 na 20.

Izbori su donijeli i trijumf Zelenih, koji su 2017. ostali ispod praga od 4% i bez mjesta u parlamentu. To je bila posljedica stranačkoga raskola: član Zelenih Peter Pilz je istupio iz stranke nakon svađe o mjestima na listi za parlament, privukao još troje članova federalnog parlamenta iz Zelenih i socijaldemokratske stranke, te osnovao stranku JETZT, koja je osvojila 4,4% glasova i osam mandata. Ali je Pilz uskoro bio prisiljen dati ostavku na svoj parlamentarni mandat zbog optužbi za seksualno zlostavljanje.

Sada je JETZ ostala ja 1,87%, a Zeleni su uzletjeli na 13,9% i 26 mandata. To je njihov najbolji rezultat u povijesti. Prvi put su sudjelovali na nacionalnim izborima 1983., ušli u parlament 1986, a jajbolji prethodni rezultat je bio 12,4% glasova i 24 mandaga 2013..

2019 Austrian legislative election

The Greens – The Green Alternative

Donald Tusk, bivši predsjednik vlade Poljske i Europskog vijeća, sadašnji predsjednik Europske pučke stranke (EPP – savez stranaka u kojem su i ÖVP i HDZ), danas ujutro je objavio na twiteru: »Austrijska koalicija je nešto više od pukog taktičkog uspjeha kancelara Sebastiana Kurza. To je važan putokaz za cijelu EPP. Zaštita klime i zaštita našeg planeta su, za nas kršćane, jedanaesta zapovijed. Australija upozorava!«

Po koalicijskom ugovoru, Austrija će do 2030. proizvoditi 100% električne energije iz obnovljivih, a do 2040. će biti ugljično neutralna. Povećati će se porezi za zračni promet i proširiti željeznička mreža.

U ugovoru je ostalo mnogo od tvrdog stava prema imigratima i prema političkom islamizmu iz programa prethodne vlade; ali u vladu ulazi i jedna mlada žena porijeklom iz bosanske muslimanske obitelji. »Uspjeli smo povezati najbolje iz oba svijeta”, rekao je Kurz. »Moguće je štititi klimu i granice.«

U jednoj ranijoj objavi, Tusk je pisao: »Protection, conservation, preservation, these are key words in the political vocabulary of the EPP. This is why the EPP univocally supports Ursula von der Leyen and her Green deal.«

Njemačka kancelarka, demokršćanka Angela Merkel, ušla je u politiku 1990-ih kao ministrica okoliša. Snažni je zagovornik mjera protiv klimatskih promjena; prije tjedan dana, u novogodišnjem govoru rekla je: »Naša će djeca i unuci morati živjeti s posljedicama onoga što danas činimo ili ne činimo. Stoga koristim svoju snagu da osiguram da Njemačka pridonese – ekološki, ekonomski, socijalno – da se klimatske promjene stave pod kontrolu.«

Njemački Zeleni su na posljednjim izborima za Bundestag 2017. osvojili 8,9%, a sada u istraživanjima javnoga mnijenja izvrsno stoje, dobivaju 20-25%, znatno su bolji od SPD a ponekad preteknu čak i CDU/CSU.

Alma ZadicWall Street Journal komentira ovaj brak između konzervativaca kojima su na prvom mjestu (neo)liberalne ekonomske reforme i ljevičara fokusiranih na ekološke politike (koje neminovno traže i državnu potrošnju i intervenciju u slobodno tržište) kao »potez koji može inspirirati slične saveze diljem Europe, gdje etablirane stranke desnog centra žele iskoristiti sve veći interes birača za okoliš u borbi protiv pobuna predvođenih populističkim rivalima«.

Naravno, ima i nezadovoljnika. Prvi komentar uz navedeni status Donalda Tuska: »Austrijska koalicija pokazuje da se ne smije vjerovati EPP-u i sličnim strankam, koje obećavaju da će nastaviti kurs desnog centra, a završavaju u koaliciji s ultralijevom zelenom strankom.«

Dodaje i “teoriju urote”, kakve su omiljene među desničarima: »Kad se radi o Australiji, zašto propagandistički mediji u EU skrivaju činjenicu da su šumski požari namjerno podmetnuti?« U slijedećem pitanu pojašnjava da su požare podmetnuli »eko-teroristi«.

U FPÖ su naravno bijesni. Generalni sekretar FPÖ Christian Hafenecker čak je pozvao predsjednika države Alexandera Van der Bellena da ne prema “strogo objektivnim kriterijima” ne odobri predloženu ministircu pravosuđa, Almu Zadic iz Zelenih; Van der Bellen je također iz Zelenih – na izborima 2016. pobijedio je u drugom krugu kandidata FPÖ. Zadić (članak u Jutarnjem listu 2. siječnja o.g. je meta napada desničara zbog svojeg bosanskog porijekla (rođena u Tuzli 1984., s roditeljima došla u Austriju kao izbjeglica 1994., doktorirala na sveučilištu Columbia u New Yorku) i navodne islamske vjere; po priopćenju iz njene stranke je nereligiozna.

Predsjednica Socijaldemokratske stranke (SPÖ) Pamela Renti-Wagner je optužila Zelene da su »prihvatili program vlade ÖVP-a uz zelenu kamuflažnu boju«. Odbacili su svoje projekte za više socijalne pravde, kao što su viši porezi za bogate i borba protiv siromaštva djece.

Objavljeno u energetika, klimatske promjene, politika, Uncategorized, Zelene stranke u svijetu | Ostavi komentar

Što bi bilo, da je Greta s Madagaskara?

Kako bi svijet reagirao, da se na mjestu Grete Thumberg, iz jedne od najbogatijih zemalja svijeta, koja je »mentalno poremećena arijevska rumena djevojčica« kako senzibilno reče jedan naš ekstremno desničarski komentator (neću dati poveznicu da ne reklamiram taj ušljivi sajt), pod svjetlima svjetskih medija i za govornicom UN pojavila crna djevojčica iz jedne od najsiromašnijih, kao što je Madagaskar? Koja možda ne bi ni trebala markirati, jer većina tamošnje djece i ne ide u školu?

Ako možda mislite da ona sigurno ne bi gubila vrijeme govoreći o klimatskim promjenama – varate se, jer Madagaskar kroz posljednja desetljeća trpi sve veće štete od uragana i suša, što je posljedica globalnog zagrijavanja.

Djevojka s MadagaskaraFacebook me podsjeća na članak koji sam na blogu “Ekološka ekonomija” objavio prije tri godine: Obnovljivi izvori energije, promašaji neoliberalizma, međunarodna pomoć: primjer Madagaskara.

Tada sam zapisao: »Prije skoro 20 godina su po uputama gurua neoliberalizma privatizirali energetiku. I naravno, nitko nije razvijao osnovnu infrastrukturu, bez koje ni privatna inicijativa nema bazu. Neće privatnici graditi mrežu do nekakvog sela, gdje ljudi ionako nemaju para da plate struju! To je zamka nerazvoja, o čemu citiram J. Saxa i J. Stiglitza. Sad im Njemačka pomaže da grade hidro i solarne elektrane.« Madagaskar je u situaciji da je većina zemlje još u blokadi ne-razvoja, još nisu ni zemlja u razvoju. Ima pet puta više stanovnika nego Hrvatska, a instalirani kapaciteti elektrana su manji nego što Hrvatska ima u termoelektrani Sisak.

J. Sax je rekao: »Trebalo mi je dvadeset godina da bih shvatio kako treba izgledati dobra razvojna ekonomija i još učim.« Kako potaknuti razvoj, omogućiti krajnjim siromasima da ne samo zadovolje osnovne potrebe za hranom vodom idr. nego i da dobiju priliku zaraditi za malo više, a da razvoj ne izazove žestoke socijalne i ekološke neravnoteže, sukobe i razaranja?

Potaklo me da na netu potražim neke novije podatke. Postotak populacije koji ima pristup električnoj energiji porastao je, navodno, s 15% (2015.) na 24% (2018.) (Energypedia“). Velike su još neiskorištene vodene snage, a također i korištenja biomase, sunca i vjetra. Gdje nema električne mreže, mogući su off-grid projekti (Madagascar Energy Sector). »Madagascar’s social and economic development is constrained by the lack of electricity services«, rekla je Coralie Gevers, direktorica Svjetske banke za Madagaskar, povodom dodjele kredita Svjetske banke od 150 milijuna USD (Madagascar: $150 Million to Increase Access to Electricity Services for Households, Enterprises, and Health Facilities).

Članak o potencijalu solarne energije, također na sajtu Svjetske Banke: The Force of the Sun: Madagascar Embarks on Renewable Energy Production. Solarni paneli mogu po kvadratno metru proizvoditi godišnje dvostruko više električne energije nego u Njemačkoj (oko 2000 kWh/m²/god.).

BDP po stanovniku je porastao s 412 na 461 USD (u tekućim dolarima), što i nije neki osobit rast; ali ogroman je rast stanovništva: s 24 milijuna na 26, stopa 2,67% godišnje! Očekuje se da će se stanovništvo udvostručiti u slijedećih 30 godina; sada je 41% stanovništva ispod 15 godina, samo 3% iznad 60 godina.

Druge podatke prenosim sa sajta njemačkog Ministarstva gospodarske suradnje i razvoja (BMZ), stranica o Madagaskaru.

Prema Indeksu ljudskog razvoja (Human Development Index, HDI), Madagaskar je na 161. mjestu od 189 zemalja. Više od 3/4 stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu. Polovica djece mlađe od pet godina je kronično neuhranjena.

»Decades of mismanagement and poor governance have driven Madagascar to the brink of ruin. (…) The situation is further aggravated by the impact of climate change. Cyclones regularly hit Madagascar, and they are becoming more and more destructive. (…) recurrent droughts are becoming more intensive.«

Na međunarodnoj donorskoj konferenciji u Parizu prosinca 2016, dogovorena je pomoć od 6,4 milijardi USD za period 2017.-2020..

Vlada nema prihoda ni za minimalne hitne investicije u infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvo. Više od 95% vladinih prihoda i rashoda je u regiji oko glavnog grada Antananarivo (dva milijuna stanovnika), a ogromna seoska područja su prepuštena sama sebi. Profite od bogatih prirodnih resursa ubire mala ekonomska elita. Većina tropskog drveta, dragulja i zlata se izvozi ilegalno. Korupcija je posvudašnja, pravni sustav je nedjelotvoran. Prema Transparency International, Madagaskar je na 145. od 176. zemalja po Indeksu percepcije korupcije. Problemi utjecaja na okoliš rastu zbog pritiska brzo rastućeg stanovništva i želje za profitom.

Dodajem još, da budem pošten, jer sam u prvom članku govorio samo o promašajima “slobodnotržišne ideologije” iz 1990-ih, da je nakon oslobođenja od francuske kolonijalne vlasti 1960., nakon desetak godina lutanja, 1972. uvedena ekonomija državnog zapovijedanja (“socijalstička”); nacionalizirana su velika poduzeća i prekinute veze sa Zapadom, što je dovelo do ekonomskog i društvenog nazadovanja. Dvadesetak godina kasnije klatno se pomaklo u suprutan ekstrem, opet s lošim posljedicama.

S obzirom da depresivne podatke o povijesti i aktualnom stanju, strani promatrač bi mogao jednostavno dići ruke. »However, this development potential can only be tapped if the political situation is stable.« A kako da postane “stabilna”? Ali eto, ipak nešto pokušavaju.

Na ovom blogu, uvijek sam pokušavao prikazati dobru stranu. Prelako je stajati sa strane i kao Kai, dječak iz Andersenove bajke “Snježna kraljica”, vidjeti samo loše. Ustinu ne bi bilo fer ostati na ciničnom stavu prema Svjetskoj banci, Ujedinjenim narodima, Njemačkoj vladi itd., u stilu »svi se ONI samo pretvaraju, svi gledaju samo svoje profite, sve su to samo manipulacije…«

Sad treba nastojati pomoći stanovništvu da zadovoljava elementarne potrebe, osigurati resurse poput električne energije i pitke vode, kontrolirati opasnosti od erozije tla, pretjerane sječe šuma i iscprljivanja zemljišta, a istovremeno pokušati predvidjeti i umanjiti probleme do kojih će doći kad se razvoj jednom ipak zahukta, da se smanje socijalni i ekološki problemi s kojima su se suočile druge zemlje u razvoju (Madagaskaru tek treba osigurati preduvjete za razvoj).

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar