O Grčkoj i Ukrajini, Njemačkoj i Francuskoj, Rusiji i Europskoj monetarnoj uniji

U nastavku na prethodni tekst o grčkoj krizi i njenom značaju u okviru europske monetarne unije i globalno (Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?), možemo vidjeti da su i nakon potvrđenog dogovora interpretacije različite. U Grčkoj su se desile prve, djelomice nasilne demonstracije radikalnih ljevičara protiv Sirizine vlade. I neki strani promatrači govore, (gorko ili trijumfalistički, ovisno o ideološkom uvjerenju) o Sirizinom porazu ili izdaji.

Spiegel 2-2001 J Fischer 1968-2001Treba ipak imati u vidu, da je ovo dogovor na četiri mjeseca. Pregovori će se ponoviti. Vjerojatno među biračima Sirize ima onih koji su očekivali da će se pobjeda ostvariti preko noći, ali mislim da je svakom racionalnome jasno, da tako ne ide. Borba je tek počela. Ne može se svaka pojedinačna bitka voditi do istrebljenja. Kad je neprijatelj jači, nije sramota povući se i pripremiti za slijedeću bitku.

Normalnim se smatra dati novoj vladi 100 dana mira. Tek ćemo vidjeti, što će biti sa Sirizinom vladom.

Također je važno jasno uvidjeti, da se ne radi o nekom jednostavnom, parcijalnom problemu da su Grci previše trošili, pa stvorili problem, a inače je sve u redu. U skladu s tim, u nastavku prikazujem zanimljiv komentar kompetentne osobe o krizama u Grčkoj i Ukrajini.

Why The Euro Crisis Is A Crisis Of Sovereignty

Komentar Joschke Fischera, bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova (1998.-2005.), povodom dvije krize s kojima se Europska unija susreće, u Grčkoj i Ukrajini. U oba slučaja, Njemačka je u središtu nastojanja da se nađe diplomatsko rješenje.

U Ukrajini, novi sporazum de facto priznaje podjelu Ukrajine vojnim sredstvima. Još je otvoreno pitanje nove granice. Ruski predsjednik Vladimir Putin i dalje koristi vojnu snagu za osiguranje kontrole nad istočnom Ukrajinom i dalju destabilizaciju zemlje.

Njemačka se, kaže Fischer, tek sad suočava s konzekvencama svoje snage i utjecaja. Angela Merkel »ne definira više svoje politike u terminima “malih koraka”; sad ozbiljno shvaća strateške prijetnje i s njima se suočava frontalno.«

Tako je i u grčkoj krizi. Merkel nije u savezništvu s jastrebovima u svojoj stranci i vladi. Ona izgleda svjesna da bi izlazak Grčke iz eurozone doveo do neukrotivih posljedica, ali ostaje vidjeti može li prikupiti odlučnost za reviziju propale austerity politike nametnute Grčkoj.

Bez takve revizije, usmjerene na poticanje rasta, Europa će ostati alarmantno slaba kako međunarodno tako i unutar sebe.

Grčka također pokazuje da kriza eura nije financijska, nego kriza suverenosti. Grci su protiv vanjske kontrole svoje zemlje, ali Grčka može biti sačuvana od bankrota jedino novcem stranih poreznih obveznika, a za to mora dati provjerljive garancije i provesti nužne reforme.

Suverene nacionalne države i monetarna unija ne slažu se dobro. Ali nije teško shvatiti da ako se dogodi “Grexit”, jedini geopolitički pobjednik bit će Rusija, dok će u Europi svatko izgubiti.

Očuvanje eura zahtijevat će dalje korake prema integraciji. »Takav korak zahtijeva hrabrost, ali alternative – nastavak krize eurozone ili povratak sustavu nacionalnih država – su mnogo manje privlačne.« S obzirom na dramatične globalne promjene i direktnu vojnu prijetnju Putinove Rusije, to uopće nisu alternative, i grčki “problem” izgleda nevažan.

»Merkel i francuskih predsjednik François Hollande trebaju još jednom poduzeti inicijativu i konačno staviti eurozonu na solidne temelje. Njemačka će trebati olabaviti svoju voljenu rigidnu brigu o novčaniku, a Francuska će trebati odustati od dijela svoje dragocjene političke suverenosti. Alternativa je pasivno stajati i gledati kako europski nacionalisti postaju jači, a europski integracijski projekt, unatoč šest desetljeća uspjeha, tetura još bliže ponoru.«

Objavljeno u financije, međunarodna politika | Komentiraj

Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?

Što točno znači dogovor, koji su prije tri dana (petak, 20. veljače) postigli financijski ministri Grčke i eurozone, nakon dramatičnog radnog tjedna? Navodno je propast pregovora spriječena jednosatnim telefonskim razgovorom Ciprasa i Merkel u četvrtak kasno navečer (vidi članak u ‘The Guardian’ u subotu). Što se zapravo događa u Grčkoj i koje sve mjere će nova vlada preduzimati?

Aristoteles Onassis i patrijarh AthenagorasU ovom tekstu, prenosimo neke aktualne komentare, te razmišljanja nekih publicista i neortodoksnih ekonomista o dubljim strukturalnim uzrocima poremećaja, unutar Grčke i međunarodno.

Tumačenja aktualnog dogovora su raznolika, te svakako vrlo nesigurna, jer je prošlo tek dva dana. Danas će grčka vlada predočiti mjere za suzbijanje neplaćanja poreza i uvođenja reda u socijalne mjere države, da bi dobila četveromjesečnu odgodu vraćanja dugova. Tek nakon toga odgoda od četiri mjeseca bit će potvrđena (Grčka je tražila šest mjeseci); dogovor još može propasti. W.Kauder, šef grupe CDU/CSU u njemačkom Bundestagu, rekao je da grčka vlada sad mora napraviti svoju domaću zadaću pa će na osnovu toga Bundestag odlučiti prihvaća li dogovor.

Samo jedna bitka u ratu?

Radikalna ljevica napada Sirizu za izdaju izbornih obećanja; vidi na mrežnom sjedištu Komunističke partije Grčke (KKE) članak SYRIZA: “the left reserve force” of capitalism. Žestoke kritike dolaze i iz redova Sirizinih zastupnika u grčkom parlamentu SYRIZA MEP Glezos Apologizes to Greek People for ‘Contributing to an Illusion’. (Treba imati na pameti da Siriza nije stranka, nego široka koalicija.)

Neki analitičari (npr. britanski ljevičarski “Guardian”) smatraju da je nova grčka vlada doživjela poraz. Drugi kažu da su obje strane u situaciji pata, a treći da je ovo tek trenutni zastoj do prave bitke. Aleksis Cipras je jučer u obraćanju naciji rekao “Dobili smo bitku, ali ne i rat”. On kaže da dogovor znači odbacivanje obaveza, koje je bila prihvatila prethodna vlada, da dalje snižava plaće i mirovine, otpušta zaposlenike iz javnog sektora, povećava PDV na hranu i lijekove.

Nobelovac Paul Krugman objavio je jučer na svom blogu komentar Greece Did OK. On smatra da je Grčka postigla uspjeh. Glavni problem pregovora je grčki primarni suficit: koliko će smjeti potrošiti na druge stvari, osim vraćanja dugova? (Vidi i Krugmanov komentar od 15. veljače.)

Kako izgleda, prema onome što je dosad dospjelo u javnost, kaže Krugman, Grčka je izbjegla protumjere iako je zapravo napustila cilj primarnog fiskalnog suficita (primary fiscal surpluses) koji je bio postavljen za 2015.. Grčka je postigla olakšanje uvjeta za ovu godinu, i stvorila predah za veće bitke koje predstoje. Krugman smatra da Njemačka neće moći dalje nametati rigidne mjere odricanja (austerity). Prije nekoliko godina, sve su “vrlo važne osobe” (VSPs) u Europi vjerovale u austerity, ali danas to više nije slučaj.

Njemački financijski savjetnik za globalnu makroekonomiju Heiner Flassbeck, koautor knjige “Against the Troika”, kaže za “The Real News Network” da se radi o kompromisu: aktualni bail-out će biti produljen, ali pod nekim promjenama uvjeta, o kojima zasad ne znamo. Grci su tražili nove uvjete, jer ne mogu nastaviti sa starim neoliberalnim uvjetima koje je nametnula Troika (Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond). Nametnuti su privatizacija koja ne donosi dovoljno novca državi, i suficit državnoga proračuna, osim za plaćanje kamata na kredite, koje iznose 4,5% što je ekstremno visoko.

Kad netko ima suficit, netko drugi nužno ima deficit…

Grčka ekonomija je u velikoj depresiji. BDP je pao za 25%, nezaposlenost je ekstremno visoka, širi se siromaštvo. Ono što ekonomija treba je stimulacija: pozitivni učinci koji mogu doći kroz državne investicije i državnu potrošnju. To je jedini način da se zemlja oporavi.

Sirizu nazivaju radikalnom ljevicom, ali ona to zapravo nije. Odlučno protiv njihovih zahtjeva je Njemačka, uz podršku nekoliko drugih članica EU sa sjevera, dok se govorka da vlade u Parizu i Rimu imaju više razumijevanja za Sirizin pristup. Njemačka je, smatra Flassbeck, malo popustila, ali s planom da nakon isteka odgode od četiri mjeseca i dalje inzistira na starim uvjetima. S druge strane, međutim, Siriza ima razloga reći da je pobjeda sama činjenica da je druga strana pristala razgovarati o promjeni uvjeta bail-outa.

Grčka prosvjed Merkel=HitlerFlassbeck je žestoki kritičar njemačke merkantilističke ekonomske politike. O tome piše u tekstu, napisanom prije tjedan dana, koji je preveden i na engleski: The Euro Crisis and Germany’s Collective Denial of the Truth.

Prošlog tjedna, piše Flassbeck, svi su njemački mediji, nekritički i bez analiza, kao potvrdu uspješnosti njemačke politike, prenijeli posljednji izvještaj Deutsche Bundesbank da je njemački trgovinski suficit najviši u povijesti, 7,4% BDP-a.

Prije ujedinjenja Njemačke, u drugoj polovici 1980-ih, njemački suficit od 4% smatran je ekstremno visokim. Pritisak sa međunarodnih monetarnih tržišta doveo je do porasta tečaja njemačke marke u odnosu na američki dolar i do usklađivanja unutar Europskog monetarnog sustava. Taj mehanizam više ne postoji u monetarnoj uniji (EMU).

Njemački suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan EMU. Nesumnjivo da na dulji rok vanjski deficit može biti štetan za ekonomiju, piše Flassbeck, ali isto je istina za suficit. Unutar EMU postoji odredba da se moraju poduzeti određene mjere kad suficit neke zemlje pređe 6%, ali to nije poštovano.

Njemačka akumulira višak, a to neminovno vodi do stvaranja deficita i rasta dugova drugdje. Jedino smanjivanje njemačke sposobnosti u ekonomskom takmičenju i smanjivanje suficita prema trgovinskim partnerima može pomoći da se prevlada deflacija i stimulira ekonomski rast svih zemalja unutar EMU.

Strogoća za puk, nove prilike za oligarhe

Wolfgang Kauder je rekao da Grci moraju shvatiti kako nije europska politika bail-outa ono što ih je gurnulo u jad, nego promašaj njihovih vlastitih elita. Međutim, reforme koje je Troika iznudila od 2010. uperene su protiv običnih ljudi. Nemoguće je, zaključuje Flassback, i dalje inzistirati na daljim “strukturalnim reformama” nakon ekstremnih šteta koje su već nanesene običnim ljudima, koje su dovele na vlast Sirizu i mogle bi dovesti na vlast još radikalnije stranke.

U članku Misrule of the Few: How the Oligarchs Ruined Greece?, objavljenom u studenome prošle godine u američkom časopisu “Forreign Affairs”, Pavlos Elefteriadis piše da fundamentalni problem Grčke nije ekonomski rast nego politička nejednakost. Trapavi propisi i nefunkcionalne institucije ostale su od 2009. uglavnom nepromijenjene, jer je to u interesu favorizirane manjine, a osobito najbogatijih. U sadašnjoj situaciji oni još uvijek profitiraju, na račun cijele zemlje, ali i ostatka Europe. Za vladavine Kostasa Karamanlisa, 2003.-2009, razularili su se dugoročni strukturalni problemi i posebni interesi, koji kontroliraju javni sektor, stranke i medije. Veliki biznismeni uvelike ovise o državnom pokroviteljstvu, a s druge strane kontroliraju medije i brojne klijentelističke odnose. U taj su sustav međutim, manje ili više uspješnim dobivanjem raznih povlastica, uključeni i politički utjecajni pripadnici slobodnih zanimanja (odvjetnici, financijski savjetnici, liječnici idr.) kao i sindikati.

U svakom otvorenom društvu bogati i dobro organizirani imaju velik utjecaj. Nema ništa inherentno loše u tome; ali grčke institucije su preslabe, da bi održavale ravnotežu tih interesa i osnovne standarde pravne države. Očekivalo se da će pristupanje Grčke Europskoj uniji, 1981, popraviti stvar. Dogodilo se međutim obrnuto: tradicionalne hijerarhije su ojačale, jer im je integracija u Europu osigurala nove izvore kredita i gotovine. Državne su institucije oslabile.

Grčka je pri europskom dnu po društvenoj pokretljivosti i pri vrhu po nejednakosti. Čak i prije izbijanja krize, socijalne pomoći su bile male. Danas, 90% nezaposlenih nema nikakvu podršku, 20% djece žive u ekstremnom siromaštvu, a milijuni nemaju zdravstveno osiguranje. Etablirane stranke nisu poklanjale veliku pažnju tim problemima, pa su se birači okrenul alternativama.

Troika nije tražila fundamentalne reforme u tim odnosima i tako su samo održavali status quo. Jednako se događa u Irskoj, Španjolskoj i Portugalu. Politički lideri u tim zemljama, piše Elefteriadis, također troše europske fondove da bi maksimalizirali svoje kratkoročne političke prednosti. S druge stranke, Brussels je dokazano nesposoban za suzbijanje kronizma i kriminaliteta.

Nova vlada je svjesna da su njezini problemi također i kod kuće. Panagiotis Nikoloudis, ministar zadužen za borbu protiv korupcije (novo ministarstvo, koje još nema prostor i ljude), ranije tužitelj vrhovnoga suda i specijalist za ekonomski kriminal, u govoru u parlamentu prošloga tjedna objavio je borbu protiv »šačice porodica koje misle da država i javne službe postoje da služe njihovim interesima«. Cipras je najavio radikalne mjere protiv oligarha, kao što je obnova licenci za privatne TV kanale, zaustavljanje “pajtaških” (“crony”) bankovnih kredita za dobro umrežene, korištenje prava glasa države u privatnim bankama, odustajanje od nekih ključnih privatizacija (npr. nacionalne lutrije, te prodaje državnih udjela u glavnim lukama) i agresivni porezni nadzor onih s offshore bankovnim računima.

Financijski ministar Janis Vaourakis najavio je »uništenje oligarhije«. Biznismen Janis Vardinojanis, čija porodica ima interese u rafinerijama, brodogradilištima i medijima, rekao je da podržava takva nastojanja nove vlade. Nikoloudis je rekao da on ne optužuje bogate u cjelini. Međutim, govoreći u svojem starom uredu, rekao je da su prethodne istrage krijumčarenja nafte, bankovnih prevara i izbjegavanja poreza identificirale počinitelje – bogate biznismene s političkim pokroviteljima. Identificirali su više od 20.000 ljudi koji posjeduju imovinu puno veću od one u poreznim prijavama.

Nasuprot najavljenim mjerama nove vlade, Harry Teokaris, bivši glavni poreznik a sada član parlamenta iz centrističke stranke, kaže da je glavni problem što su izbjegavanje poreza i korupcija proširene daleko izvan uskog kruga bogataša.

Nikoloudis priznaje da fokusiranje na najbogatije i najmoćnije neće eliminirati izbjegavanje poreza. Dapače: u cjelini, najveće kompanije su najskrupolozinije u plaćanju poreza, za razliku od npr. mnogih slobodnih zanimanja. Napad na korupcijsko ponašanje moćnih interesa je više u interesu pravde nego povećanja državnih prihoda. Moja je ambicija promijeniti sustav, a ne boriti se protiv svih, rekao je Nikoloudis.

Vrijeme je da se Njemačku izbaci iz eurozone!?

U časopisu “Foreign Policy” u petak je objavljen članak provokativno naslovljen It’s Time to Kick Germany Out of the Eurozone. Naslov vjerojatno ima tek marketinški clj: naravno da autor (Patrick Chovanec, profesor na Columbia University’s School of International and Public Affairs) ne misli da je izbacivanje Njemačke iz eurozone realna opcija. Njegov je cilj ukazati na strukturalni problem odnosa između centra i periferije u globaliziranoj ekonomiji, te probleme koje donose zajednička valuta i njemačka politika održavanja suficita.

Njemačka je prošle godine zabilježila rekordni trgovinski suficit od 217 milijardi eura; u svijetu, drugi iza Kine. To međutim, smatra autor, nije pokretač rasta u Eurozoni, nego suprotno.

Rasputin o ekonomijiŠiroka ekonomska superiornost u mnoštvu djelatnosti ne mora voditi do trgovačkog suficita. Ako se više zarađuje, nema razloga da se više i ne troši. Ostvarenje suficita je posljedica svjesnog izbora vodeće zemlje da se troši manje nego što se proizvodi. Ona tada može posuđivati svoj višak štednje inozemstvu, financirajući sposobnost drugih zemalja da troše više nego što proizvode. One mogu ulagati u vlastiti razvoj. Takav je bio odnos Velike Britanije i SAD u 19. stoljeću. Američka ekonomija se razvijala, i onda su Amerikanci mogli kupovati više britanskih proizvoda; to je win-win situacija.

Njemački višak i rastući dug na europskoj periferiji su dvije strane istog novčića. Godine 2007., tri petine njemačkog trgovinskog suficita ostvareno je prema drugim zemljama eurozone.

Problem je u postojanju jedinstvene valute. Nijemci svoj višak štednje koriste za financiranje partnera unutar eurozone da kupuju njemačke proizvode. Tako ovi gomilaju dugove, koje je sve teže vraćati. Da nema zajedničke valute, svaka zemlja bi mogla voditi monetarnu politiku, usklađujući vrijednost svoje valute. Kako je to nemoguće, dužnici su prisiljavani rezati potražnju kombinacijom fiskalne strogosti i reprogramiranja dugova.

Njihov trgovinski deficit s Njemačkom opao je dramatično – ali tako što manje kupuju, a ne što više prodaju. Njemačka nastavlja politiku suficita, tako da potražnja ne raste, a onda ne može ni proizvodnja.

Njemačka i Kina proizvode, SAD troše

Monetarno popuštanje i slabiji euro samo preusmjeravaju europske interne neravnoteže prema van. U razdoblju 2007.-2013. naglo je porastao njemački trgovački suficit sa SAD, smanjeni su deficiti s Kinom i Japanom, a deficiti s Brazilom i Južnom Korejom pretvoreni su u suficit. Gotovo sav europski rast BDP-a 2012.-2014. došao je iz povećanja izvoza, što dodatno svjedoči o slabosti domaće potražnje.

Problematično je međutim je li ovisnost o volji SAD da dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije što je fer, nego što je održivo. A nije održivo da Amerikanci stalno igraju ulogu zadnjeg utočišta svjetske potrošnje, stalno posuđujući da bi živjeli iznad svojih sredstava.

Tijekom 2014., piše Chovanec, njemački političari su pokazali znatno više volje da pokušaju povećati unutrašnju potražnju, kroz povećanje minimalne nadnice, smanjivanje roka odlaska u mirovinu i povećanje mirovina. To su potezi koji mogu pomoći, ali riskiraju ugroziti produktivnost, koja je krajnji izvor njemačke sposobnosti da troše. Neprirodno je međutim što su isti političari odbili smanjiti poreze ili povećati javnu potrošnju, što je 2014. dovelo do uravnoteženog federalnog budžeta, prvi put nakon 1969..

Za većinu Nijemaca, svaka sugestija da trebaju popustiti fiskalnu disciplinu čini se kao poziv na razuzdanost grčkoga stila. Ali postoji drugi način da se razmišlja o tome.

Višak štednje je već tu; jedino je pitanje gdje ga plasirati. Posuđivati ga kod kuće, da se potakne potražnja za stvarima iz inozemstva i time i stvarni europski oporavak, može biti bolje nego još jednom ga davati strancima da kupuju stvari iz Njemačke koje si zapravo ne mogu priuštiti. Sadašnji “rast” Njemačka ostvaruje financirajući neodržive trgovinske neravnoteže, unutar i izvan eurozone. Taj je rast iluzija. Za Njemačku, kao i za svijet, to je loša trgovina.

[Dodatak: Na ovom blogu često pišemo o njemačkom Energiewende. Njemačka sposobnost da uloži znatna sredstva u razvoj “čiste energetike” svakako je povezana s time, što raspolažu s puno novca, koji su u razvoj mogli uložiti. Rezultat je dobar za sve: stimulirali su razvoj tehnologije prijateljske prema okolišu, cijene su dramatično pale, stimulirali su novu ponudu u cijelom svijetu (pa su kineski proizvođači panela potisnuli njemačke).]

Objavljeno u ekonomija, financije | Komentiraj

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu “Ekonomska i ekohistorija”, Vol 10 (2014), br. 1 (upravo tiskan). Otvoreno za diskusiju!

99-moslavina-2Sažetak

Pojam ekološkog ili okolišnog pokrata u ovom radu koristi se u najširem smislu. Razlikuju se “građanski” i “društveni” aktivizam, povezano s pojmovnim razlikovanjem “građanskog” i “civilnog” društva. “Ekologistički pokret” razmatra se kao uži segment. Može se govoriti i o raznim ekološkim pokretima, vezanim uz posebne teme ili uvjerenja. U radu se posebno razmatra pokret za ekološku poljoprivredu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih nastavlja se na aktivnosti iz druge polovice 1980-ih, kada je ostvario relativno masovnu mobilizaciju javnosti. Nakon razdoblja intenzivnih ratnih operacija 1991., već od početka 1992. neke udruge obnavljaju i šire aktivnost, a javljaju se i nove.

Do kraja 1996. razvijaju se brojne lokalne, nacionalne i međunarodne aktivnosti, razvijaju vještine društvenog aktivizma i jačaju organizacijske sposobnosti. Mogu se razlikovati “lokalističke” i “progresističke” udruge. Idološki, pojavljuju se tri struje: konzervativna, socijalno-ekološka i dubinsko-ekološka. Konfuzija i svjetonazorski raskoli doveli su do raspada Hrvatskog saveza zelenih. Nasuprot tome, afirimirala se grupa udruga oko “Zelenog foruma”, osobito zagrebačka Zelena akcija, koja u široj javnosti postaje paradigma za ekološki pokret u cjelini.

Razdoblje 1997.-1999. donosi uspjehe u masovnoj mobilizaciji. Organizirane su nacionalne kampanje protiv termoelektrana na ugljen i protiv GMO. Pokret za ekološku poljoprivredu lobiranjem postiže prve uspjehe. Vrlo je značajno sudjelovanje ekoloških udruga u kampanji “Glas ’99”.

U završnom dijelu rada obrađuje se situacija početkom 2000-ih godina. Koalicijska vlada bitno mijenja odnos prema civilnome društvu. To međutim ima i negativne učinke, jer se dinamika društvenih pokreta ukrućuje u statiku “trećeg sektora”. Mnogo je manje sadržajnih promjena bilo u odnosu prema okolišu, prirodi i načelu ekološke održivosti.

Objavljeno u Uncategorized | Komentiraj

Nova elektroenergetika: od nanomreže do supermreže

Kućne solarne elektrane postaju toliko jeftine, da je cijena proizvodnje jednog kilovatsata (LCOE) u velikom dijelu svijeta već sad manja nego ona koju potrošać plaća lokalnoj elektrodistribuciji. Na mnogim mjestima se već danas isplati i kombinacija s baterijom, koja sprema struju za kasniju potrošnju (i za pogon elektromobila). I cijene će i dalje padati.

Microgrids- distributed powerMeđutim, svako kućanstvo za sebe – to, naravno, nije ekonomično s gledišta zajednice. Paneli na krovu obiteljske kuće mogu dati više električne energije nego što obitelj troši, i to ne u vrijeme kad je najpotrebnija. Da biste smanjili ukupne troškove i svoju ovisnose o Elektri, možete se dogovoriti sa susjedom i isntalirati nekoliko metara žice tako da vaša domaćinstva postaju jedan potrošač.

A ako se recimo sto-dvesto metara od vaše kuće nalazi supermarket, možete im ponuditi, da se spojite žicom i da im isporučujete struju uz cijenu, recimo, 10% manju nego što plaćaju Elektri. Supermarketi troše najviše električne energije za hlađenje upravo onda, kad vaša FN elektrana najviše proizvodi: ljeti po danu.

I tako može nastati mala, lokalna mreža, koja umrežava nekoliko stotina malih potrošača i malih proizvođača (uključujući npr. malu bioplinsku turbinu, mikro-HE na nekom potoku isl.). Ako vam naravno propisi dozvole takav poslovni aranžman. Svi elementi potrebne tehnologije su sad dostupni. I cijene će padati. (Ako vas zanima više, pogledajte mrežno sjedište Microgrid Institute.)

Takve lokalne mreže se onda mogu međusobno povezivati i usklađivati, da bi se optimirala proizvodnja i potrošnja, sigurnost i fleksibilnost (uz koncepciju “pametnih mreža”, koju omogućuje elektronika). Cijeli sustav se dramatično mijenja, u odnosu na današnji, baziran na centraliziranoj proizvodnji u malom broju velikih elektrana (u Hrvatskoj: 27 elektrana jačih od 10 MW, te više od dva milijuna potrošača). O tome smo pisali u tekstu Izranjajuća harmonija velikog i malog u elektroenergetici.

Microgrids InstituteNikako ovo ne treba shvatiti kao izražavanje prezira prema modelu, koji nam je u domove donio blagodat električne energije i koji je bio valjan stotinu godina! Ali sad su se prilike promijenile, zahvaljujući napretku tehnologija, pametnim politikama i društvenim borbama. Suradnja elektroprivrednih kompanija i sinhronizacija mreže na nivou većeg djela Europe izvanredno je postignuće. Ne smije biti odbađeno, dapače: budućnost može biti “EUMENA Supergrid” (Europa – Srednji istok – Sjeverna Afrika). Zato i govorimo o harmoniji velikog i malog, mikro i super, kao optimumu kojeg valja postići kroz energetski zaokret (Energiewende) u slijedećih nekoliko desetljeća.

Ne radi se (više) o nekom “njuedžovskom”, holističkom, “alternativnom” zazivanju harmonije, nasuprot kaosu tržišta, pragmatičnosti država i nemilosrdnosti konkurencije. Riječ je o kretanjima u srcu globaliziranog kapitalizma. Događa se globalno skretanje tokova kapitala ka drugačijoj energetici. (Vidi npr članak Budućnost je sada, gdje spominjemo analize i poteze financijske savjetničke tvrtke Lazard Ltd. i investicijske banke Barclays, te predviđanja International Energy Agency. ) U najnaprednijim zemljama, u posljednjih četrdeset godina dogodio se “dugi marš kroz institucije” freakova koji su 1970-ih prosvjedovali protiv nuklearne energije. Oni su promišljali alternative, mobilizirali podršku javnosti, prisilili vlade na promjene politika, inicirali sijaset tehničkih inovacija, te sada, zaista, počinju mijenjati globalni sustav.

Kako smo više puta pisali, to je sad stvar tržišnih sila a ne državne intervencije – koju sad, međutim, prizivaju elektroprivredne kompanije da bi obranile stoljetni poslovni model. (O tome vidi: Kako miševi mogu ubiti slona.) Ono što u nacionalnoj ekonomiji donosi uspjeh, provjereno u 100% slučajeva, je valjana kombinacija mehanizama tržišta, države i društva (vidi članak Njemački energetski zaokret 2000.-2014.-2050..)

Europe Supergrid 2050Savjetnička tvrtka Navigant Research od ožujka organizira globalnu diskusiju insidera o temi The Future of Small Scale Microgrids and Nanogrids , koja će trajati četiri do pet mjeseci. U priopćenju o tome pišu da je tržište za električne mreže male razine, uključujući mikromreže i nanomreže, u tranziciji od faze istraživanja i razvoja (R&D) na potpunu komercijalizaciju. Prema njihovoj procjeni, prihodi od mikromreža na svjetskom tržištu porast će od 4,3 milijarde USD, koliko su iznosili 2013., na blizu 20 milijardi USD godine 2020..

Očito je, kaže Navigant, raznoliki skup tržišnih snaga potiče usvajanje malih mreža mnogo brže nego što su očekivali direktori elektroprivrednih kompanija. Izranjanje ovog dinamičnog tržišta za te kompanije nosi duboke i možda zloslutne implikacije, zajedno s mnogim pitanjima koja treba razmotriti. Je li širenje mikromreža prijetnja, prilika – ili oboje? Za poduzetnike – kakve su zakonske barijere i što može biti učinjeno da se smanje ili uklone? Koje su sve prilike da se zaradi novac novim proizvodima i uslugama, i koji rizici?

Zaključuju da će oni koji se prilagode ovim ubrzano mijenjajućim tržišnim snagama napredovati u novu eru malih, distribuiranih, samodovoljnih mrežnih sustava. Oni koji ne prihvate rizik ostat će otraga, vezani uz zastarjeli poslovni model i prevaziđene tenologije.

[DISCLAIMER: Djeco, ne pokušavajte to kod svoje kuće! Hrvatski čitatelji moraju imati u vidu da su ovo vijesti s jednog drugog planeta, zvanog Zemlja. Kod nas se to ne isplati i nikad se neće isplatiti. Ako ne vjerujete, pitajte našu Vladu, naše najutjecajnije eksperte ili trenutnog direktora HEP-a (požurite dok ga ne smjene – doduše, teško da će i slijedćei biti drugačiji.)]

Objavljeno u elektrika, obnovljivi izvori | Komentiraj

Hoće li Obama stopirati naftovod Keystone XL?

Senat SAD izglasao je u četvrtak 29. siječnja odluku o dozvoli gradnje kontroverznog naftovoda Keystone XL.

Keystone XL Bill Passes Senate

Keystone XL trasaNaftovod je predviđen za transport više 800.000 barela dnevno teške nafte, proizvedene iz bitumenoznih pjesaka u Kanadi, do Steele City u Nebraski (1.897 km), te dalje postojećim naftovodom do rafinerija u Meksičkom zaljavu. Gradnja bi koštala osam milijardi dolara. Projekt je predložen 2008. i ubrzo naišao na žestoke otpore.

Taj plan već godinama izaziva žestoke prosvjede ekologista. Vidi o tome članak od 11. kolovoza 2013. Nestandardna nafta: energetske nade i ekološke brige, te od 3. ožujka 2014. 250 uhićenih pred Bijelom kućom u prosvjedu protiv naftovoda.

Za odluku je glasalo 62 senatora, a 36 protiv. Devet demokratskih senatora pridružilo se republikanskoj većini glasajući “za”.

Oba doma Kongresa poslat će sada dokument na odobrenje Predsjedniku. Za nekoliko tjedana State Department bi trebao dovršiti pregled projekta i dati svoju preporuku.

Iz Bijele kuće su potvrdili da če predsjednik Barack Obama iskoristiti pravo veta da da stopira tu odluku.

Keystone Foes Say U.S. EPA Comment on Oil Prices All Obama Needs (5. veljače)

U dugoočekivanom izvještaju o utjecaju na okoliš naftovoda Keystone XL, američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) daje “municiju” najavljenom vetu Bijele kuće na odluku, koji je prije nekoliko dana donio Kongres (uz glasove većinskih republikanaca, ali i nekih demokrata), kojim se projekt odobrava. Projekt bi doveo do znatnog povećanja emisija stakleničkih plinova.

Objavljeno u fosilni izvori, politika | Komentiraj

Električna energija iz solarne elektrane za 39 lipa kilovatsat!

Saudijska Arabija planira razvoj nuklearnih i solarnih elektrana, da bi zadovoljila brzorastuću potrošnju električne energije, uz smanjenje korištenja nafte za tu svrhu, jer je isplativije naftu izvoziti. Napravljeni su planovi gradnje 17 GW nuklearnih i 41 GW solarnih elektrana (te 13 GW vjetra).

Saudijska Arabija solar - 4xSad je vlada objavila da je predviđeni rok realizacije produljen sa 2032. godine na 2040.. Glavni razlog su visoki tehnički izazovi, kao što je nodostatak vode za hlađenje reaktora i teški uvjeti u pustinji za solarne (brze promjene temperature, pješćane oluje). Možda to ima veze i s aktualnim padom cijena nafte.

To međutim ne znači da odustaju od solarne energije. Naprotiv: u posljednja dva tjedna stigle su zapanjujuće vijesti o znatnom padu cijena.

Saudi power giant sees solar taking on base load fossil fuels

Saudijska elektroenergetska kompanija ACWA Power prošlog je tjedna pobijedila na natječaju za gradnju solarne farme od 200 MW u Dubaiu, uz zapanjujuću cijenu od samo 5,84 centa (39 lipa) po kilovatsatu tijekom 25 godina. To je 2/3 cijene proizvodnje u elektranama na plin u tom dijelu svijeta [I u Hrvatskoj otprilike toliko].

Tjedan prije toga, ACWA Power je dobila ugovor za gradnju solarne termoelektrane u Južnoj Africi, snage 100 MW (solarni toranj sa spremnikom energije s otopljenim solima). Ta je tehnologija iskušana u elektrani, koja je izgrađena u Nevadi (elektrana Crescent Dunes, snage 110 MW, priključena na mrežu u veljači 2014.). Cijena će biti oko 15 c/kWh tijekom 25 godina (malo više od garantirane otkupne cijene za planiranu NE Hinkley Point C u UK).

ACWA Power upravlja s 15.000 MW elektrana i vrijedi 25 milijardi USD. Na svom mrežnom sjedištu navode da im je cilj to udvostručiti u slijedećih pet godina, a od toga da pet posto (1.500 MW) bude u obnovljivima.

Pady Padmanathan, generalni direktor kompanije, kaže da troškovi solarnih tehnologija padaju tako brzo da će u slijedećih nekoliko godina kombinacija fotonaponskih elektrana i solarnih tornjeva sa skladištenjem energije u otopljenim solima biti, kao temeljna elektrana, konkurentna elektranama na fosilna goriva. (O koncentracijskim solarnim elektranama vidi članak iz svibnja 2013., gdje spominjemo i SA.)

Konkurentske tvrtke dovode u sumnju opravdanost ovako niske cijene (možda imputirajući damping). Padmanathan kaže da će ostvariti povrat sredstava, te da očekuje da će prosječna cijena proizvodnje u solarnim fotonaponskim elektranama (LCOE) u slijedećih pet godina pasti na 4 c/kWh, a u solarnim termoelektranama na 9 c/kWh. U kombinaciji, bit će pouzdan izvor, koji zadovoljava varijacije potražnje tijekom dana i noći, jeftiniji od elektrana na ugljen i plin, bez nesigurnosti zbog varijacija cijena goriva, i naravno ekološki povoljniji.

Padmanathan kaže da njegova tvrtka očekuje da će u slijedećih 20 godina izgraditi 140.000 MW elektrana u području srednjeg istoka i sjeverne Afrike (MENA), od ćega će više od pola biti solarne.

Naravno, uvjeti u tom dijelu svijeta, gdje ima obilje sunca i puste zemlje, povoljniji su nego u područjima puno napučenijim ili udaljenijim od ekvatora.

Adnana Amin, generalni direktor Međunarodne agencije za obnovljivu energiju (IREA), rekao je da su iskoraci koje je postigla ACWA Power seizmički događaj za globalno tržište. Amin kaže da europske kompanije mogu postići jednako smanjenje troškova, ali trebaju promijeniti svoje obrasce razmišljanja. One rade na tržištima koji imaju viškove kapaciteta, a trebaju se strukturirati tako da odgovore na izazove izranjajućih tržišta, gdje potražnja brzo raste.

Uspjeh saudijske kompanije, kaže Amin, pokazatelj je fundamentalne transformacije koja se događa na energetskim tržištima. Intenzivna diskusija koja je u tijeku u vodećim financijskim krugovima mogla bi dovesti do novih seizmičkih događaja.

Istovremeno, zbog pada cijena nafte mnogi projekti istraživanja i eksploatacije nafte postaju neekonomični.

Niska cijena koju je ACWA mogla ponuditi omogućena je niskom cijenom kapitala od samo četiri posto. Kako ulaganja u klasične elektrane postaju rizičnija, kapital će tražiti nova područja ulaganja, pa Padmanathan očekuje da će cijene i dalje padati.

ACWA je investirala i u druge solarne termalne projekte: još jedan u Južnoj Africi i tri u Maroku. Padmanathan kaže da su izvukli pouke iz iskustava Nijemaca i Španjolaca, koji su započeli razvoj solarni TE. Očekuje da će kroz deset godina biti jasno da su godine 2014.-2015. točka preokreta (tipping point).

U mnogim dijelovima svijeta radi se na razvoju solarnih elektrana u pustinjskim predjelima. U rujnu 2014. je u Riadu održana međunarodna Desert Solar Conference. “PV Magazine” je u kolovozu 2014. objavio članak Saudi PV LCOE between $70 and $90/MWh. Cijena između sedam i devet centi po kilovatsatu odnosila se na planirane fotonaponske elektrane na području SA.

Na tim planovima za korištenje pustinja radi Industrijska inicijativa “Desertec”, u kojoj najveću ulogu ima Njemačka, a sjedište je u Maroku. U studenome 2014. je u Berlinu održan Peti Arapsko-njemački energetski forum.

Kazahastan je zainteresiran za te planove, pa je prošle godine sklopio ugovor o suradnji s Kataroskom kompanijom “Qatar Solar Energy”.

Indija također planira znatnu gradnju solarnih i vjetroelektrana u pustinjskim predjelima na sjeveru i sjeverozapadu zemlje. Nedavno je Indiju posjetio ruski predsjednik Vladimir Putin, a ovog tjedna u posjet dolazi američki predsjednik Barack Obama; suradnja na razvoju obnovljivih bit će jedna od glavnih tema (India: Mody calls for paradigm shift on climate).

Objavljeno u obnovljivi izvori | Komentiraj

Njemački energetski zaokret 2000.-2014.-2050.

Na mrežnom sjedištu agora-energiewende.org objavljen je izvještaj o aktualnoj situaciji njemačkoga programa energetskog zaokreta (Energiewende) na kraju 2014. godine.

Energiewende ciljevi 2050Program zaokreta prema održivoj energetici, koji je pokrenula vlada socijaldemokrata i zelenih 2000. godine, strateški je osmišljen za razdoblje do 2050. godine. Sama činjenica da se planira na tako dugi rok spektakularna je novost u odnosu na ono što je bilo uobičajeno ranije, kad se deset godina smatralo dalekom budućnosti. Danska je bila prva koja je počela na taj način planirati energetiku, od početka 1980-ih kad je odustala od gradnje nuklearne elektrane (vidi: Danska energetika: revolucija na pola puta (1980.-2050.)). Kasnije vlade nastavile su provoditi strategiju, a diskusije su se vodile o taktici.

Druga je velika novost bila odustajanje od predviđanja budućnosti na osnovu trendova iz prošlosti (ako je potrošnja struje rasla 3% godišnje, pretpostavi se kao prirodno stanje nastavak rasta, pa se modificira raznim pretpostavkama, da možda može biti i samo 2,5% isl.). Planiranje je krenulo od “kraja”, tj. od situacije koja se smatra poželjnom, pa se onda razrađuju koraci da se to ostvari. Globalni cilj se raščlanjuje na posebne, zatim se postavljaju etapni ciljevi i razrađuju koraci, mjere i konkretni rezultati koje je potrebno postići svake godine. (Umjesto da se postavi nekakav daleki, apstraktni cilj, i onda “strategiju” stavi u ladicu i na nju zaboravi.) Strategija se stalno provjerava i po potrebi prilagođava, imajući u vidu hijerarhiju ciljeva. Tako su prošle godine donesene znatne zakonodavnje promjene, sustavne promjene ali ne i promjene načela, na kojima se sustav zasniva; to je nazvano “Energiewende 2.0.”.

Još jedna vitalna stvar, na koju ovdje valja upozoriti, je opći ekonomski problem odnosa između tržišne konkurencije i državne intervencije u ekonomiji. Sve napredne zemlje imaju neku kombinaciju jednog i drugog. Apsolutno slobodno tržište nigdje u svijetu ne postoji. Ekonomija svuda i uvijek (osim u prvobitnoj zajednici) sadrži tri čimbenika: društveno dogovaranje, političko odlučivanje i tržišnu konkurenciju.

Slijepa je ulica natezati se samo oko toga kolika treba biti uloga tržišta, a kolika države. Ne radi se o kvantiteti, nego o kvaliteti. Radi se o tome, na koji se način tržište i država kombiniraju; a uz to onda i društveni sustav i mentaliteti, da bi se ostvario pozitivna sinergija i time optimalni ekonomski razvoj. (Vidi o tome: Nije naš izbor “tržište ili socijalizam”. Trebamo više jednog i više drugog, istovremeno.

Treba imati na pameti, iako trenutno nije operativno, da će se aktualni kapitalistički sustav, iako danas izgleda da nema alternative (pa se rvemo čak i s manjim promjenama unutar sustava, da se smanji moć podivljalih financija koje razaraju realnu ekonomiju umjesto da je podržavaju – vidi o tome članak Globalni kapitalizam i Europska unija), s vremenom, vjerojatno, pokazati neodrživim, te će trebati bitne promjene. Zasad, moramo se snalaziti unutar odnosa kakvi jesu, iako postoje i vrlo važne nove institucije koje uspješno funkcioniraju i treba ih poticati i razvijati. (Vidi npr.: Kooperativna ekonomija: s onu stranu kapitalizma?. )

Vlasništvo nad obnovljivima u Njemačkoj

Njemačka ima tradiciju uspješnog kombiniranja države i tržišta još od ujedinjenja 1870. godine. Važan je pojam “ordoliberalizam”, uređeni liberalizam, za razliku od “neoliberalizma” koji apsolutizira značaj tržišne konkurencije. Sustav, koji je Njemačka izgradila nakon Drugog svjetskog rata, nazvan je “socijalna tržišna privreda”, a u novije doba “eko-socijalna tržišna privreda” (öko-soziale Markwirtschaft). Pokazao se uspješnim, a uključuje i vrlo bitan čimbenik društvenoga dogovaranja i sporazumijevanja (suupravljanje, mitbestimung, u poduzećima, tripartitni dijalog u lokalnoj samoupravi i državnoj upravi) – čimbenik, koji je bio apsolutiziran u u jugoslavenskom “samoupravnom socijalizmu”.

Snagu društva nasuprot države i kompanija pokazuju i zadruge (kooperative) u energetici, koje imaju više od osam milijuna članova i posjeduju više od pola sagrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore. S druge strane, preobrazba elektroenergetskog sustava čini nužnim promjenu poslovnog modela koji je vrijedio stotinu godina (vidi: Preobrazba elektroenergetike: kako miševi mogu ubiti slona i druge članke u kategoriji “ekonomija”). Decentralizacija proizvodnje električne energije daje više moći pojedincima i lokalnim zajednicima, nasuprot velikim centrima ekonomske i političke moći (vidi: Obnovljivi izvori, komprimirani zrak i demokracija.

Sam pojam Energiewende skovale su grupe antinuklearnih aktivista početkom 1980-ih; dobili su podršku javnosti i danas oko njega postoji konsenzus svih parlamentarnih stranaka. Liberali, jedini koji su izražavali sumnju, ostali su na parlamentarnim izborima 2013. ispod praga. To pokazuje izvanrednu moć koji mogu postići ideje, kada zahvate mase (a sve kreće s grupicama čudaka).

Naravno da sve to košta. Njemačka je i 2014. mogla zadovoljiti aktualne potrebe za električnom energijom na osnovu deset puta manjih ulaganja u klasične izvore, nego u gradnju 75.000 MW na obnovljive izvore; a da i ne spominjemo trošak ranijeg zatvaranja nuklearnih reaktora. Ali nije poanta u tome da oni mogu trošiti, jer imaju novca. Prava, strateška i dugoročna pouka jest, da imaju novca (kao i druge uspješne zemlje) jer troše (tj. ulažu) na pravi način.

Njem- BDP i PEE 1990-2014Postojanje zdravih načelnih i sustavnih temelja osnova je uspješne razrade i provedbe dugoročnih vizija i strategija. Također, od vitalnog je značaja da zdravi temelji sustava i mentaliteta omogućavaju harmoniziranje različitih ciljeva i različitih strategija, uz sinergiju a ne konflikt (npr. između zaštite prirode i zarađivanja). Osim što se ulaganjem u “clean energy” direktno otvaraju brojna radna mjesta (neka se, naravno, i ukidaju), to znači velika ulaganja u znanosti i tehnologiju. Ostvaruje se golem broj inovacija, u procesu od fundamentalnih istraživanja, preko primjenjenih ka razvoju tehnologija i širenju industrija. Oni koji potiču inovacije napreduju i stiču tržišne prednosti, nasuprot konvencionalnoj “zdravorazumskoj” “mudrosti” da je ulagati u istraživanje i razvoj preveliki rizik, pa treba fino pričekati da drugi razviju nove tehnologije i kupiti nove patente (kako mi u Hrvatskoj radimo već 50 godina i super nam, je li, ide).

Čitatelj iz Hrvatske treba imati na umu da su ovo vijesti s druge planete. Kod nas temelji ne postoje, a dokumenti zvani “strategije” su sprdačina; ne samo u energetici. Grupice “libertarijanaca” i “socijalista” se jalovo i patetično natežu oko apstraktnih načela, predsjednik vlade je idiot, čelnik oporbe govori o ratu umjesto o radu, a ljudi za takve glasaju i u svakodnevlju se uzdaju u nekog svog “kuma Luku”, u patronsko-klijentelističke veze da pomognu sebi i svojima. Većina se i dalje kojekako snalazi i preživljava, ali cjelina nazaduje. Uništavamo supstancu, u energetici i drugdje.

January 2015 – Analysis : Turnaround for the Energiewende

Na gornjoj poveznici možete pročitati kratki prikaz na engleskom, te skinuti prezentaciju na engleskom i kompletan izvještaj na njemačkom. Još jedan kratki prikaz na mrežnom sjedištu ip-journal: 2014: A Pivotal Year for the Energiewende.

Proizvodnja el en u Njem 1990-2014

U provođenju zaokreta na području elektroenergetike postignut je značajni napredak tijekom 2014. godine. Porasla je proizvodnja iz obnovljivih izvora, smanjena potrošnja, smanjena emisija ugljikovog diksida, smanjene su cijene proizvodnje u elektranama na obnovljive izvore. (O prethodnoj godini, vidi: Električna energija u Njemačkoj 2005.-2013.-2020.)

Vlada velike koalicije CDU/CSU-SPD sad usmjerava više pažnje na drugi front: učinkovitost. To je tematika, koja je za energetski zaokret još i važnija: prvo je pitanje kako se energija troši, za što je potrebna i gdje se potrebe mogu smanjiti, a tek onda iz kojih se izvora ta energija dobiva. Dugoročni je cilj do 2050. smanjiti ukupnu potrošnju ukupne energije za 50% u odnosu na 2000. godinu, te 60% dobivati iz obnovljivih izvora, a električne energije smanjiti za 25% i iz obnovljivih dobivati 80%. (Po stanovniku, to bi značilo potrošnju ukupne energije od oko dvije tone ekvivalentnog ugljena po stanovniku godišnje, koliko Hrvatska ima danas – također Kina – a električne energije oko 5.000 kWh/stan./god., dok Hrvatska danas ima oko 4.000.)

Krajem godine, vlada je donijela niz mjera za poticanje energetske učinkovitosti. Novi program trebao bi smanjiti emisije ugljika za 62 do 78 milijuna tona do 2020.. Uvode se porezne olakšice za obnovu sustava grijanja i tople vode u postojećim zgradama, te se predviđaju ulaganja od 40 milijardi eura iz javnih i privatnih program. Ukupna dodatna ulaganja u energetsku učinkovitost do 2020. g. trebala bi iznositi 70 do 80 milijardi eura.

Vlada Angele Merkel je također konačno jače pritisla energetski sektor, dajući im obvezu da smanje ugljične emisije za dodatnih 22 milijuna tona smanjivanje potrošnje ugljena.

Tim mjerama vlada je ponovo osvojila podršku društvenoga pokreta koji postoji oko Energiewende, čiji su sudionici počeli sumnjati u njenu iskrenu podršku.

Prošle su godine, u pregledu proizvodnje električne energije po izvorima, obnovljivi prvi put na prvom mjestu sa 27,3% (računajući kameni i smeđi ugljen odvojeno). To je znatan porast u odnosu na 2013., kad je udio iznosio 25,0%.

Godine 2014., u odnosu na 2010., godišnja prizvodnja električne energije iz urana smanjena je za 43,7 TWh, iz plina za 30,8 TWh, te iz kamenoga ugljena za 7,1 TWh (povećanje 2010.-2013. za 4,7, a onda 2014. smanjenje za 11,8). Povećana je proizvodnja iz lignita za 10,1 TWh, a iz obnovljivih za 52,6 TWh.

Vrlo je značajno međutim i to, da je ukupna potrošnja električne energije smanjena za 39,1 TWh (sa 615,4 TWh 2010. na 576,3 TWh 2014.). Proizvodnja je smanjena znatno manje, pa je neto izvoz električne energije iznosio 34,1 TWh odnosno 5,6% proizvodnje. Njemačka je najveći izvoznik u Europi. Drugi najveći izvoznik je Francuska, a Njemačka je 2014. u Francusku izvezla neto 5,9 TWh. (Vidi: Dobro je znati: Njemačka izvozi električnu energiju u Francusku, a ne obrnuto!).

U izvještaju se osobito ističe, kao značajan uspjeh strategije, da više ne postoji korelacija između potražnje za električnom energijom i ekonomskog rasta (a već odranije je bilo jasno da je nestala ta veza kad se radi o ukupnoj potrošnji energije). Od 1990. BDP je povećan za 40%. Rast se potiče ulaganjima u racionalnu potrošnju energije, područje u kojem postoje brojne inovacije, te su ukupna ulaganja u svijetu čak veća nego u obnovljive izvore (zajedno, govorimo o “clean energy”). Smanjiti potrebu za električnom snagom za jedan megavat ima isti učinak kao da je sagrađena elektrana od jedan MW, koja uopće ne utječe na okoliš i ne troši nikakve resurse – dakle, još bolje od obnovljivih. Za takvu se uštedu koristi izraz “negawatt”, “negativna snaga”.

(U Hrvatskoj, nažalost, čak se i aktualna Strategija energetskog razvoja, prihvaćena u Saboru 2009. godine, zasniva na starim metodama prognoze na osnovu projekcije trendova iz prošlosti, uz dogmu da BDP ne može rasti ako ne raste potrošnja energije. Po toj projekciji, rast potrošnje električne energije 2008.-2020. iznosio bio oko 50%, te bi Hrvatska do 2020. stigla ili prestigla Njemačku u potrošnji po stanovniku. To se naravno neće dogoditi, jer potrošnja je zapravo opala. Nažalost, za razliku od Njemačke, ne kao rezultat strategije i politike, ne kao rezultat tehničkih i organizacijskih inovacija, nego zbog opće ekonomske recesije.)

Proizvodnja i potrošnja el en u Njem 2000-2014Iz obnovljivih je 2014. proizvedeno 157,4 TWh. Od toga 20,8 TWh u hidroelektranama, 48,9 TWh iz biomase i biogenog otpada, 52,4 TWh iz vjetra te 35,2 TWh iz sunca. Proizvodnja z obnovljivih je u posoljednjih deset godina (2004.-2014.) utrostručena, tj.porasla je za oko 100 TWh godišnje (to je šest puta više od ukupne potrošnje električne energije u Hrvatskoj).

U nedjelju 11. svibnja između 12 i 14 sati obnovljivi su pokrivali 80% tekuće potrošnje električne energije.

Istovremeno, elektroenergetski sustav je postao fleksibilniji. To je očtio iz broja sati, kad je tekuća cijena električne energije na tržištu bila negativna (zbog proizvodnje iz vjetra i sunca, koja premašuje trenutnu tražnju). To se dogodilo u 64 sata tijekom 2014., što je jednako kao i 2013., iako je udio vjetra i sunca u proizvodnji znatno povećan. Sada je potrebno manje konvencionalnih elektrana da se stabilizira nepostojana proizvodnja iz sunca i vjetra, nego što je to bilo prije dvije godine. Fleksibilnost će se i dalje povećavati tehnološkim i regulatornim mjerama.

Velika i dobrodošla vijest jest da je, nakon rasta u prethodne dvije godine, smanjena proizvodnja elektrike iz ugljena. (Vidi: O termoelektranama na ugljen u Njemačkoj i Kini i Fleksibilne TE na ugljen kao dio sustava zasnovanog na obnovljivim.) Glavni je razlog tomu rast proizvodnje iz obnovljivih; oni su prvo s tržišta potisnuli TE na prirodni plin, a sada počinju istiskivaiti i kameni ugljen.

Zbog visoke cijene prirodnoga plina, proizvodnja električne energije iz novih kombi TE na prirodni plin (kombinacija plinske i parne turbine), usprkos visokoj učinkovitosti od 58%, odranije je već skuplja nego proizvodnja u starim termoelektranama koje koriste (domaći) lignit (uz učinkovitost 33%), a od 2012. također je skuplja nego proizvodnja u starim TE koje koriste (uvozni) kameni ugljen (uz učinkovitost od 35%).

Cijena kamenoga ugljena na svjetskom tržištu opada od 2009. godine. Kako je cijena nafte rasla, a cijena prirodnoga plina većinom je povezana s cijenom nafte, to je i u drugim europskim zemljama dovelo do smanjivanja korištenja prirodnoga plina, uz rast proizvodnje iz ugljena i obnovljivih. [Isto je i u Hrvatskoj, čak i radikalnije, jer dvije najveće termoelektrane u Hrvatskoj, Sisak i Rijeka, od 2009. gotovo uopće nisu u pogonu. Hrvatska je uspješno iskoristila pad cijena električne energije na europskom tržištu.] Pad cijena nafte mogao bi sad dovesti i do pada cijena prirodnoga plina.

Ukupna emisija stakleničkih plinova u Njemačkoj (svi sektori) znatno je opala: 2013. iznosila je 951 milijuna tona ekvivalentnog ugljičnog dioksida (tj. svih stakleničkih plinova ukupno, izraženih tako da se emisije metana i drugih plinova pomnože s odgovarajučim faktorom zbog njihovog većeg učinka u odnosu na CO2) a godine 2014. pala je na 920 milijuna tona. Godine 1990. emisije su bile 1.249 milijuna tona. Ipak, još se dosta treba učiniti do 2020., da bi se dostigao cilj od 747 milijuna tona.

Cijena osnovne (baseload) električne energije na tržištupala je na 33 €/MWh, dok je 2013. iznosila 38 €/MWh.

Zaustavljen je trend rasta cijena električne energije za potrošače, te će cijene kako za domaćinstva, tako i za komercijalni i industrijski sektor 2015. godine padati, zbog sniženih cijena koje distributeri plaćaju proizvođačima i zbog smanjenih doprinosa za financiranje obaveznog otkupa iz obnovljivih.

Ove godine u proljeće bit će zatvorena nuklearna elektrana Grafenrheinfeld.

Očekuje se znatan rast proizvodnje električne energije iz vjetra, jer se očekuje da će tijekom godine na mrežu biti priključeno oko 2.400 MW pučinskih (ffshore) elektrana, a tijekom 2014. je priključeno 3.400 MW kopnenih vjetroelektrana, koje će naravno tek ove godine biti u punom pogonu.

Očekuje se da će proizvodnja iz lignita ostati visoka, a prizvodnja iz kamenoga ugljena i plina ovisit će o kretanju potražnje i neto izvozu.

Objavljeno u društveni pokreti i organizacije, ekonomija, elektrika, energetika, fosilni izvori, nuklearna energija, obnovljivi izvori, politika | Komentiraj