Obnovljivi izvori energije, promašaji neoliberalizma, međunarodna pomoć: primjer Madagaskara

Madagaskar, otočna država u Indijskom oceanu, ispred obale Mozambika, objavio je program elektrifikacije do 2030.. [1] Danas samo 15% kućanstava ima pristup električnoj energiji, a cilj je dostići 70%.

madagaskarProgram predviđa gradnju 5.000 MW novih elektrana do 2030. g.. Podržava ga Njemačko društvo za međunarodnu suradnju (Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit, GIZ), kompanija u vlasništvu njemačke vlade, koja djeluje u 130 zemalja svijeta.[2] Ukupna ulaganja procjenjena su na 12 milijardi USD. Glavna ulaganja bit će u hidro i solarne elektrane.

Madagaskar je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta: BDP po stanovniku je samo 412 USD (2015. g.). Ima površinu do 587.000 km2 i 24 milijuna stanovnika. Više od 90% kućanstava živi s manje od dva dolara dnevno. Više od trećine ima problema s osiguranjem minimalne prehrane. Samo 30% djece završava osnovnu školu. [9] U ruralnim područjima živi 65% stanovništva, a glavnina potrošnje energije odnosi se na ogrjevno drvo i drveni ugljen za grijanje i kuhanje, te petrolej i svijeće za osvjetljenje.[3]

Pristup električnoj energiji ima 60% stanovništva gradova, a samo 5% u selima. Elektrane rade samo nekoliko santi navečer, a cijene električne energije su visoke. Ranije su se koristile isključivo elektrane na dizel gorivo, a od 2007. je sagrađeno devet malih hidroelektrana, pet vjetroelektrana i jedna TE na biomasu. Počela se koristiti solarna energija za javnu rasvjetu i pojedina kućanstva.

Madagaskar je, na zahtjev međunarodnih financijskih institucija, 1990-ih liberalizirao i privatizirao energetski sektor. Kako vidimo, to nije dovelo do napretka. Privatnici nisu zainteresirani za gradnju elementarne infrastrukture. Veću korist može dati potpora nevladinih i vladinih neprofitnih organizacija. [4]

Njemačka je najveći donator afričkom energetskom sektoru, s glavnim fokusom na obnovljive. Dosad je bila aktivna u 12-ak drugih afričkih zemalja, a ovo je prvi put da se angažira na Madagaskaru. Donatorske programe imaju i UN, EU, SAD (“Power Africa Initiative”), Francuska i nordijske zemlje.[5]

Ovakvi su programi bili započeti tijekom 2000-ih, te pojačavani tijekom 2010-ih godina, kako je postajalo jasno da recepti »strukturalne prilagodbe« na osnovi “Vašingtonskog konsenzusa”, koji su bili neupitna dogma 1990-ih, imaju puno mana. Osobito posve promašuju kad se radi o pomoći najsiromašnijim zemljama koje tek trebaju razviti minimalnu isfrastrukturu, koja može biti osnova i za privatnu inicijativu.

O “zamkama razvoja” i konceptualnim promašajima u poticanju razvoja, pisao je prije desetak godina Jeffrey Sax. [6] »Trebalo mi je dvadeset godina da bih shvatio kako treba izgledati dobra razvojna ekonomija i još učim.« (str. 95) »Klinička ekonomija treba zamijeniti posljednjih dvadeset godina razvojne prakse, naširoko poznate kao doba strukturalne prilagodbe.« (str. 102) »Zapadni je svijet teško nadmašiti na planu okrutnosti i pljačke koju je odavno nametnuo Africi.« (str. 218)

O neuspjehu politika IMF-a i Svjetske banke, zasnovanim na “Vašingtonskm konsenzusu”, pisao je 2002. Joseph Stiglitz: [7] »Većina zemalja koja je prihvatila njihova načela razvija se sporo, a u zemljama koje su ostvarile rast, njegova doborbiti nije ravnomjerno raspoređena.« (str. 106) Ta je politika, na pretpostaci da tržište samo po sebi daje dobre rezultate, »ne dopušta poželjne vladine intervencije na tržištu.” (str. 12)

Takve kritike su ipak postepeno dovele do nekih promjenama u međunarodnim ekonomskim politikama, koje mogu nametnuti najjače zemlje.[8]

Bilješke

[1] Madagascar targets 5 GW of new power capacity by 2030 (26. rujna 2016.)

[2] Vidi (na engleskom) Službeni sajt i članak na wikipediji

[3]Madagascar Energy Situation (tekst na energypedia.info)

[4]O nekim projektima na Madagaskaru vidi Renewables 2015. : Global Status Report, str. 57 i 108.

[5] vidi studiju The Future of Africa’s Energy Supply : Potentials and Development Options for Renewable Energy, Institute for Advanced Sustainability Studies (IASS), Potsdam, ožujak 2016.,, str. 38-42.

[6] Jeffrey Sax: “Kraj siromaštva : Ekonomske mogućnosti našeg doba”, Zagreb: Algoritam, svibanj 2007.. (“The End of Poverty : Economic Possibilites for Our Time”, 2005.)

[7] Joseph E. Stiglitz: “Globalizacija i dvojbe koje izaziva”, Zagreb: Algoritam, 2004. (“Globalization and its Discontents”, 2002)

[8]O energetskim perspektivama afričkih zemalja vidi također: Etiopija i Kenija na početku spektakularnog elektroenergetskog razvoja (na ovom blogu, 16. listopada 2015.)

[9] Social science research in Madagascar: it’s a jungle (30. lipnja 2016.)

Objavljeno u ekonomija, elektrika, međunarodna politika, obnovljivi izvori | Ostavi komentar

Rusko-turski dogovor o gradnji plinovoda u okviru globalnog nadmetanja

Sažetak: Rusija i Turska ponovo popravljaju odnose, pa se obnavlja i projekt gradnje plinovoda preko Crnog mora od Rusije do Trakije. Razni predlagani i odbacivani projekti gradnje plinovoda iz Rusije i Srednje Azije prema Europi dio su geostrateške igre, a u srži je odlučnost Rusije da prekine transport kroz Ukrajinu. Isprepleteni su interesi Rusije, EU, Njemačke, Italije, Višegradske skupine, Irana, SAD, Kine… U svemu tome, Hrvatska je na rubu i ne smije se previše vezati uz jedan projekt, kao što je LNG na Krku.

ruski-plinovodi-u-europu

Turska je 8. rujna dala preliminarnu dozvolu ruskom izvozniku prirodnoga plina Gazprom za gradnju plinovoda “Turski tok” preko Crnog mora. [1] Plinovod će voditi od sjeveroistoka ka jugozapadu, od Anape u Rusiji do Kiyiköya u Trakiji (europski dio Turske). Predviđeni kapacitet je 31,5 milijardi m³/god., s mogućnosti da se kasnije udvostruči. Dio plina išao bi za potrebe Turske, koja je veliki potrošač, a drugi dio bi se transportirao preko Grčke dalje na zapad i sjever, u europske zemlje.

Toplo i hladno između Rusije i Turske

Projekt je razvijen modifikacijom ranijeg projekta “Južni tok”, plinovoda koji je trebao voditi preko Crnog mora do Bugarske i zatim preko Srbije i Mađarske do Austrije. Realizaciju tog projekta spriječila je Europska komisija zbog stavki ugovora koji su Rusiji davali preveliki udio u vlasništvu i upravljačkim pravima nad dijelovima plinovoda u drugim zemljama.

Projekt “Turski tok” je bio najavljen prilikom posjete Vladimira Putina Turskoj u prosincu 2014.. Turska je ranije odobrila dio trase “Južnog toka” koji je išao kroz Isključivu ekonomsku zonu Turske na Crnom moru.

Projekt je bio suspendiran nakon što je u u studenome 2015. Turska oborila ruski avion iznad Sirije. Aktualiziran je u srpnju 2016.. Putin i Erdogan, dvojica izrazito autoritarnih vođa, ponovo su našli zajednički jezik, nakon što je i Erdogan došao u sukob sa EU:

Nisu još date dozvole za kopneni dio projekta, jer još nisu ni obaavljene pripremne radnje. Turski mediji javljaju da je Gazprom počeo istraživanjem zemljišta u Trakiji.

Geostrateške igre: Rusija i EU

Stalne promjene oko planiranih i odbačenih projekata plinovoda, koji iz Rusije i Srednje Azije raznim putevima vode prema zemljama članicama Europske unije, posljedica su komplicirane igra geostrateških i ekonomskih interesa.[11] U tome sudjeluju sve svjetske sile i obuhvaćaju cijelu zemaljsku kuglu.

Plinovodi preko Bjelorusije normalno rade, a plinovode preko Ukrajine Rusija nastoji zatvoriti; planiraju obustaviti njihovo korištenje do 2019. g.. Spor s Ukrajinom oko cijene plina vuče se već 25 godina, od raspada SSSR-a.[2] Stiče se utisak da Rusija u prvom redu ima geostrateški interes da zaobiđe Ukrajinu, jer bi se inače neki kompromis našao.

Europska unija pritišće Rusiju, koja jako ovisi o izvozu energenata, ali ne želi prekinuti uvoz prirodnoga plina koji joj je potreban. Ima simpatije za Ukrajinu, ali ne želi prekinuti poslove s Rusijom.

Tako dolazi do toga da se planiraju transportni putevi iz Rusije u Srednju i Jugoistočnu Europu, umjesto najkraćim putem, naokolo preko Turske ili pak Baltičkoga mora i Njemačke (plinovod Sjeverni tok, za koji, unatoč sankcijama, zapadne tvrtke i Gazprom planiraju udvostručenje kapaciteta [3]).

Srednjoazijske zemlje također trguju plinom prema Europi i planiraju se novi plinovodi preko Turske. One imaju također posebne odnose s Rusijom, a moraju oprezno igrati i prema Kini i SAD.

Važnost ukidanja sankcija Iranu

Nakon skidanja sankcija zbog nuklearnog programa, Iran planira udvostručiti proizvodnju prirodnoga plina na milijardu prostornih metara dnevno (365 milijardi godišnje) do kraja slijedećeg petogodišnjeg plana, 2020. g..[4]

Nuklearne elektrane, o kojima se potpisuju ugovori o gradnji s Rusijom, smanjile bi danas vrlo visoku domaću potrošnju prirodnoga plina. Iran planira veliki rast izvoza, preko LNG terminala ili plinovodima, koji bi prema Europi opet išli preko Turske (a dio na istok prema Indiji). Očekuju privući strane i domaće investitore, osobito u eksploataciju ležišta u Južnoj Partiji, koja po porocjeni sadrže 8% svjetskih rezervi.

Iran ima najveće dokazane rezerve prirodnoga plina na svijetu: 33,6 tisuća milijardi prostornih metara.

Projektirani rast potrošnje povećao bi izvoz u puno većoj mjeri, jer Iran danas troši gotovo sav prirodni plin koji proizvede. [5] Iran je četvrti potrošač u svijetu (iza SAD, Rusije i Kine) i trenutno peti proizvođač (iza Rusije, SAD, Kanade i Katara). [6]

Velika, ali ograničena uloga Norveške

Da bi se shvatili odnosi veličina: projektirana godišnja proizvodnja prirodnoga plina u Iranu je triput veća od maksimuma koji može postići Norveška, drugi najveći snabdjevač zemalja Europske unije prirodnim plinom.

U posljednjem kvartalu 2014. i prvom kvartalu 2015. g. Norveška je pretekla Rusiju kao najveći snabdjevač Zapadne Europe prirodnim plinom, ali Gazprom je ostao najvažniji snabdjevač istočnih članica Europske unije, te EU u cjelini (42% 2014. g.). Ali i ukupni uvoz prirodnoga plina u EU opao je u odnosu na 2013., pa je pad uvoza iz Rusije 10%. Udio Norveške porastao je sa 34% na 38%.[7]

To je bila posljedica geostrateškog sukoba EU i Rusije zbog rata u Ukrajini, ali i smanjenja cijena za uvoz iz Norveške, koja nudi fleksibilnije mehanizme određivanja cijene, prateći pad cijena nafte.

S druge strane, Europska unija, osobito njene najnaprednije članice, provodi dugoročni program mjera za znatno smanjivanje ukupne potrošnje primarnih oblika energije – barem 30% do 2050. g.. [8] To je najvažnija značajka “energetskog zaokreta” (Energiewende), a tek zatim znatan rast korištenja obnovljivih izvora. U neposrednoj budućnosti te će mjere malo utjecati na korištenje prirodnoga plina, jer su TE na prirodni plin fleksibilne i povoljne za kombinaciju s isprekdidanim obnovljivim izvorima (sunce i vjetar), najveći pritisak je na TE na ugljen, a planira se i zatvaranje znatnog broja nuklearnih reaktora. U daljoj budućnosti, međutim, energetski zaokret će dovesti i do znatnijeg pada korištenja prirodnoga plina.

Interes Italije suprotan interesu Njemačke

Italija ima snažan interes u gradnji plinovoda preko Crnoga mora, Turske i Balkana. Važan Trans-jadranski plinovod (TAP) vodit će iz Grčke preko Albanije u južnu Italiju. Početak radova na gradnji TAP-a svečano je proglašen u Ateni u svibnju o.g.. [9] TAP će transportirati prirodni plin iz Azerbajdžana, posredstvom Trans-anatolskog plinovoda (TANAP) kroz Tursku, te potencijalno također iz Turkmenistana i Irana. Također, izvor za dostavu u Italiju bi mogao biti dolazni LNG terminak u grčkoj luci Aleksandropulis, gdje se dovozi ukapljeni naftni plin iz Katara i Alžira.

Italija je veliki potrošač i uvoznik prirodnoga plina, kojeg uvozi s raznih strana, a mogla bi postati i važno transportno čvorište. Zato je talijanska kompanija ENI bila jedan od glavnih sudionika u projektu “Južni tok”. ENI uvozi mnogo prirodnoga plina i ima interes održati dobre odnose s Rusijom i Gazpromom, ali i imati alternativu. Isto vrijedi naravno i za druge, npr. veza Gazproma i mađarskog MOL-a (te time i Ine).

Zbog tog interesa, Italija se protivi planu udvostručenja kapaciteta plinovoda Sjeverni tok, kojeg su neočekivano najavili Gazprom i četiri velike energetske kompanije iz EU u lipnju 2015.. To bi znatno povećalo značaj Njemačke (plinovod vodi od viborga u Rusiji do Greifswadloma u Njemačkoj). Kancelarka Angela Merkel odbija optužbe o kršenju embarga EU protiv Rusije argumentom da se radi o privatnim tvrtkama, a ne međudržavnim ugovorima. [10]

Interes zemalja istočnoga Balkana i Višegradske skupine

turkish-stream-south-stream-karteIz istih izvora, priključcima na teritoriji Grčke prema sjeveru, moći će se snabdjevati i Bugarska, Rumunjska, Makedonija i Srbija, koje bi time smanjile svoju ovisnost od Rusije. U prosincu 2015 sklopljen je ugovor o gradnji plinovoda između Grčke i Bugarske, a u lipnju 2016. o trasportu plina. [12] Europska unija podržala je gradnju plinovoda donacijom i kreditom, a talijanski Edison ima 25% udjela.

Bugarska sklapa slične ugovore o gradnji novih plinovoda i trgovini s Rumunjskom i Srbijom. Prilikom potpisivanja Bugarsko-Srpskog ugovora o gradnji plinovoda Niš-Dimitrovgrad, u lipnju ove godine, predstavnik EU Maroš Šefčović (potpredsjednik Europske komisije za Energetsku uniju) obećao je pomoć, da bi se zemljama Zapadnoga Balkana osigurala tri pravca dobave plina. [13] Plin bi mogao teći u oba smjera, prema sjeveru u Rumunjsku, u Mađarsku i dalje prema Baltiku, ali i obrnuto (plin iz LNG terminala, ali i ruski plin preko Baltičkog mora i Njemačke).

Gradnja pravaca dobave s juga može se promatrati i kao akcija, da se smanji zavisnost zemalja istočne Europe od Njemačke; a onda i ideja uže suradnje u trokutu Baltičko – Jadransko – Egejsko more dobiva smisao pritiska da se ograniči moć Njemačke, kao i Rusije.

Ukrajina pak, uz pomoć zemalja Europske unije, razvija mogućnosti da se snabdjeva prirodnim plinom sa zapada, koristeći postojeće cjevovode za suprutni tok. Paradoks je da okolnim putem djelomice opet dobiva ruski plin, možda jeftinije nego da ga kupuje direktno od Gazproma.

Zemlje zapadnog Balkana i Mađarska su računale da bi preko Grčke mogle dobivati i ruski plin iz Turskog toka. To je bilo stopirano, a sad je obnovljeno.

Zemlje Višegradske skupine (V4: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) na gubitsku su zbog zatvaranja plinovoda kroz ukrajinu. Prirodno je također da im suradnja Njemačke i Rusije, koje ih zaobilaze, stvara nelagodu. Zato su interesno bliski Italiji. [14]

Interes Sjedinjenih Američkih Država

Diplomacija SAD je pritiskala za sklapanje navedenih ugovora između Grčke i Bugarske. [15] SAD imaju geostrateški interes da suzbiju utjecaj Rusije, ali i budući ekonomski interes u mogućem izvozu prirodnoga plina.

Prema izvještaju “Energy Outlook 2015”, koji je u tavnju 2015. objavila US Energy Information Administration (EIA), [16], proizvodnja prirodnoga plina u SAD će do 2020. porasti za 29%, a više od polovice nove proizvodnje će ići u izvoz, pa će SAD 2017. g.postati neto izvoznik. Prirodni plin iz šejla činit će 3/4 rasta proizvodnje. Većinu izvoza činio bi ukapljeni plin (LNG), a nemali dio i izvoz plinovodom u Meksiko.

U raznim scenarijima, izvoz LNG 2040. g. mogao bi biti skroman (5,6 milijardi prostornih metara godišnje) ili vrlo velik (291 milijardi m³). Preko izlaznih LNG terminala plin se može izvoziti u Europu, ali i u Aziju, gdje se SAD opet pojavljuju kao suparnik Rusiji u borbi za rastuće kinesko tržište. Izvoz u Europu mogao bi ići preko dolaznih LNG terminala na Atlantiku, Baltiku ili Jadranu. Amerikancima je u interesu održati što više otvorenih opcija.

Interes Kine

Rusija je, nakon sukoba s EU zbog okupacije dijala ukrajinskog teritorija, sklopila dva sporazuma o izvozu prirodnoga plina iz sibirskih ležišta Irkutsk i Jakutija u Kinu, prvo 2014. za 38 milijardi m3/god, a zatim 2015. za daljih 30 milijardi m³/god., te druge ugovore o suradnji.[17] Ti su ugovori sklopljeni nakon desetak godina priprema. Sukob Rusije sa EU vjerojatno je potakao njihovo potpisivanje. Rusija je vjerojatno morala popustiti Kini u cijeni i drugim uvjetima.

Kina intenzivno radi na smanjivanju zagađenosti okoliša, osobito zraka u gradovima, smanjivanjem ovisnosti o ugljenu. Uz to, naravno, želi osigurati dovoljno energenata za dalji rast, iako znatno nižim tempom nego dosad i uz fokus na povećanju učinkovitosti. [18] Planira povećanje potrošnje prirodnoga plina, kojisad ima malen udio. Uvoziti ga može iz Rusije, srednjoazijskih država i SAD.

Može li konflikt između EU i Rusije eskalirati?

Europska unija i Rusija igraju klasičnu taktičku igru pritisaka i popuštanja, da bi osigurali svoje interese. Rusija ima prednost utoliko, što danas ima čvrstu autoritarnu vlast, a interesi zemalja U su heterogeni. Ekonomski, međutim, Rusija je slabija.

U travnju prošle godine EU je optužila Gazprom za kršenje tržišnih zakona, nabijanjem cijena istočnoeuropskim kupcima prirodnoga plina. Načelno, Gazprom bi mogao biti osuđen da plati globu do 10 milijardi eura. [19] Malo je naravno vjerovatno da će se to dogoditi; to je samo potez u igri.

Među oštećene zemlje bi trebala spadati i Hrvatska. Koliko pak mi plaćamo uvozni prirodni plin, po kojim cijenama, tko od toga ima najviše koristi a tko štete, te bismo li mogli proći jeftinije, naravno je tema o kojoj obični građani ne trebaju ništa znati.

S druge strane, Gazprom je već koristio privremenu obustavu isporuke kao sredstvo za pritisak zbog dugova Ukrajine, u siječnju 2006., siječnju 2009. i lipnju 2014., te na pritiske odgovara novim prijetnjama o dugoročnom prekidu isporuka. [20] I to je malo vjerojatno da će se dogoditi, jer si Rusija ne može dozvoliti gubitank europskog tržišta.

Države ekonomski ratuju zbog neekonomskih ratova. Obje strane su svjesne da svakim potezom i same trpe štetu, i zato su se dosad čuvale da odu predaleko. I jedni i drugi paze da ne provociraju žestoku reakciju protvnika, koja bi mogla dovesti do nagle eskalacije sukoba.

SAD i SSSR igrali su tu igru desetljećima, na nevolju mnogih zemalja “Trećeg svijeta” u kojima su se nadmetali, ali izbjegavši globalni sukob. Na kraju je on riješen bez katastrofalnog rata. S druge strane, ove napetosti podsjećaju na situaciju u Europi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kad su postojale tenzije koje su povremeno rasle i padale, pa na kraju eksplodirale u opći rat zbog marginalnog povoda.

Rusija je sada jaka, između ostaloga i zato jer ima nuklearno naoružanje (kojeg se npr. Ukrajina dobrovoljno odrekla, a Rusija je tada obećala poštovati ukrajinske interese). Na dulji rok, ekonomska slabost Rusije mogla bi više doći do izražaja, kao što se dogodilo i sa SSSR-om. Ona bi se mogli naći u jednakoj situaciji kao čelnici OPEC-a, koji su “drugim naftnim šokom” 1979. godine bacili rukavicu Zapadu i neko vrijeme je izgledalo da će o nafti ovisini Zapad morati pokleknuti (uz neke distopijske vizije o svijetu kojim dominiraju arapski šeici). Međutim, nakon nekoliko godina koordinirane akcije SAD i zapadne Europe, došlo je do drastičnog pada cijena sirove nafte sredinom 1980-ih.

cijene su se održavale niskima sve do Drugog iračkog rata 2003., kad su naglo skočile. Na tom skoku cijena, najviše je profitirala Rusija, koja se riješila dugova i počela ostvarivati znatne vanjskotrgovinske viškove. Vrijednost ruskog izvoza porasla je 1999.-2008. šesterostruko, od čega nafta i plin čine 68%. Time su sanirane socijalne prilike u zemlji i učvršćen Putinov režim.

A gdje je tu Hrvatska?

Europska unija nastoji izgraditi alternativne dobavne pravce, da ne ovisi o Rusiji, ali LNG terminali su skupi. Planira se gradnja mnogih, ali sigurno neće svi biti realizirani.

Hrvatska kao mala i neutjecajna zemlja ne smije sve nade polagati u jedan veliki projekt gradnje dolaznog LNG terminala, čak i ako ga EU podržava. Terminal za ukapljeni naftni plin u Omišlju jedan je od elemenata u toj ekonomskoj i geostrateškoj igri. Problem za Hrvatsku jest, da je to za nas golemi projekt i velika odluka, dok je za globalne igrače, koji odlučuju, tek jedna odzamisli koja se može, a i ne mora ostvariti.

Isto vrijedi za zamisao da se na TAP nadogradi i jedan krak, koji bi preko Crne Gore vodio u Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku, te možda dalje prema srednjoj Europe. Teško da se to može ostvariti, s obzirom na sve konkurentske projekte na jugu (kroz Italiju) i istoku (kroz Bugarsku).

Te, naravno, treba biti vrlo oprezan s nadama u nalaženje novih ležišta plina u Jadranu. Čak i da se one nađu, posve sigurno se neće raditi o količinama s kojima bismo mogli konkurirati Norveškoj ili Kataru. Ako bi se sadašnje ukupne poznate zalihe prirodnoga plina u Hrvatskoj udvostručile, to bi bilo tek jednako jednogodišnjoj proizvodnji Norveške.

Igre prijestolja nastavljaju se na šahovskoj ploči zemlje, a ovo je naravno samo isječak iz isprepletenih događanja. Živimo, nažalost, u zanimljivim vremenima. [21]

BILJEŠKE

[1] Gazprom’s Turkish Stream Gains First Turkish Permits (naturalgaseurope.com, 8. rujna 2016) ^

[2] Russia–Ukraine gas disputes (Wikipedia) ^

[3] Second gas pipeline under Baltic in the works (19. lipnja 2015.; vidi i fusnotu 10) ^

[4] Iran targets 1 bcm/d gas production by 2020 (Enerdata, 26. svibnja 2015.) ^

[5] http://cbw.ge/home/iran-gas/ ^

[6] http://www.iea.org/aboutus/faqs/gas/ ^

[7] Norway overtakes Russia as western Europe’s top gas supplier (Naftogaz Europe, 22. svibnja 2015.) ^

[8] 2050 Energy strategy (ec.europa.eu/energy) ^

[9] Transjadranski plinovod i “energetska neovisnost” Balkana (bilten.org, 18. svibnja 2016.) ^

[10] Prirodni plin iz Rusije u EU ići će proširenim “Sjevernim tokom” (osim ako možda ipak ne) (12. rujna 2015.; vidi i fusnotu 3) ^

[11] The Russian pipeline waltz : Exploring trade-offs between recently launched pipeline projects (18. lipnja 2015.)

[12] Bulgaria and Greece sign agreement on gas pipeline interconnection (28. lipnja 2016.)

[13] Serbia, Bulgaria to Work on Gas Interconnection (naturalgaseurope.com, 24. lipnja 2016.)

[14] The Italian Ally In The V4 Gas Security Battle (naturalgaseurope.com, 1. kolovoz 2016.)

[15] US diplomacy to push for the Greek-Bulgarian gas pipeline, 13. listopada 2015

[16] The United States could become a net gas exporter by 2017 (29. travnja 2015.).Također vidi studiju američke CoBank, VIDEO: U.S. to be net exporter of natural gas by 2017 (28. rujna 2015.)

[17] Gazprom and CNPC sign Memorandum of Understanding on underground gas storage and gas-fired power generation (Gazprom.com, 25. lipnja 2016.). Na ovom blogu: Energetski ugovori Rusije i Kine, te Europske unije i Maroka, 11. svibnja 2015.

[18] Kineska energetika na prijelomnoj točki: od rasta ka učinkovitosti (na ovom blogu, 30. srpnja 2015.

[19] Gazprom charged with market abuse by EU in challenge to Putin (22. travnja 2015.)

[20] Zatvara li Gazprom plinsku slavinu (23. travnja 2015.)

[21] O nekim aspektima geostrateških odnosa, vidi članke na ovom blogu: Ukrajina i prirodni plin : interesi Rusije, Europe i SAD (7. ožujka 2024.) i O suradnji njemačke i Kine u ozračju ukrajinske krize (8. prosinca 2014.)

Objavljeno u ekonomija, fosilni izvori, međunarodna politika | Ostavi komentar

Eksperti upozoravaju: novi Černobil ili Fukušima su mogući

Grupa eksperata za analize rizika sa Sveučilišta Sussex (UK) i ETH Zürich izvještava o analizama rizika od nuklearnih elektrana. Članak na mrežnom sjedištu sciencedaily.com: Risk of another Chernobyl or Fukushima type accident plausible, experts say

2012-antinuklearni-prosvjed-japan-tsurugaOve godine objavili su dva rada u časopisima “Energy Research & Social Science” (Reassessing the safety of nuclear power) i “Risk Analysis” (Of Disasters and Dragon Kings: A Statistical Analysis of Nuclear Power Incidents and Accidents). Statistička analiza napravljena je na bazi podataka dvaput većoj od ranije korištenih.

[Možemo reći da eksperti kvantitativno izražavaju sumnje i teze, koje desetljećima zastupaju nuklearni skeptici.]

Nakon nesreća u NE Otok Tri milje 1979. i Černobil 1986, dodatnim naporima industrije za povećanje sigurnosti znatno je smanjen broj nezgoda koje prouzročuju troškove veće od 20 milijuna USD. Statistički, može se očekivati nešto više od jedne takve nezgode godišnje na oko 400 operativnoh reaktora u svijetu.

Postoji međutim “rep” rijetkih nesreća s ogromnim troškovima. Analitičari još nisu moglikvantificirati mjere poboljšanja sigurnosti, preduzete nakon nesreće u Fukušimi.

Prema dosadašnjem stanju, nesreća velika kao u Fukušimi ili veća mogla bi se pojaviti jednom između 60 i 150 godina.

Nesreća razine kao na Otoku Tri milje (topljenje jezgra, ali bez velikog ispuštanja radioaktivnosti u okoliš), ili veća, može se pojaviti svakih 10-20 godina. Mogućnost takvih nesreća, s troškovima iznad 100 ili iznad 10 milijardi USD, znatno utječe na projecirane troškove nuklearne elektrane.

Važan rezultat njihove analize jest da je Međunarodna skala nuklearnih događaja (International Nuclear Event Scale. INES) nekonzistentna kako kad se radi o troškovima, tako i o ispuštanju radijace. U konzistentnoj skali, katastrofe u Černobilu i Fukušimi trebale bi biti rangirane na razini 10 ili 11, umjesto 7, što je na INES maksimalna razina.

Dr.sc. Spence Wheatley, vodeći autor rada “Of Disasters and Dragon Kings: A Statistical Analysis of Nuclear Power Incidents and Accidents” objjašnjava, da je razina rizika nuklearne energetike ostala vrlo visoka, usprkos naporima koje je industrija poduzimala. Nije, naime, dovoljno umanjena mogućnost ekstremnih katastrofa poput Fukušime, na sadašnjoj “floti” reaktora, koji su ponajviše tehnologija tzv. druge generacije.

Javni podaci, koje objavljuje nuklearna industrija, sadrže pogreške i šokantno su nepotpuni (“Flawed and woefully incomplete”). To vodi do prevelike samouvjerenosti prema rizicima, upozoravaju analitičari. Oni su koristili triput više podataka nego što ih sama industrija objavljuje, iz znanstenih radova, priopćenja za tisak, javnih dokumenata i novinskih članaka.

Problematično je, navode, da Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koja objavljuje izvještaje, ima dvostruku ulogu da donosi propise o nuklearnoj energiji i da ju promovira.

Jedan od ko-autora, prof. Benjamin Sovacool, kaže da su njihovi nalazi otrežnjujući. Oni sugeriraju da je tandardna metodologija, koju koristi IAEA za predviđanje nesreća i incidenata, problematična, osobito kad se radi o posljedicama ekstremnih događaja.

Istražili su ukupne troškove u USD za svaki incident, uzimajući u obzir razne troškove: uništenje imovine, troškovi hitnih postupaka, uklanjanje posljedica za okoliš, evakuacija, kazne, plaćene odštete osiguranja. Za poginule su računale trošak od šest milijuna USD, što je suma koju koristi vlada SAD za izračun vrijednosti ljudskog života.

Trošak katastrofe u Černobilu po toj je računici iznosio 259 milijardi USD, a u Fukušimi 166 milijardi. Na trećem mjestu je manje spominjana nesreća u Tsurugi (Japan) 1995, s troškom od 15,5 milijardi USD. Nesreća na Otoku tri milje 1979. je četvrta, s troškom od 11 milijardi.

Osim te četiri, između 1968. i 1986. dogodilo se još 11 nesreća koje su uzrokovale štetu veću od milijardu dolara: pet u UK, dvije u SAD i u SSSR (Rusija i Ukrajina), te po jedna u Čehoslovačkoj i Kanadi.

Unatoč poboljšanjima, kaže prof. Sovacool, nesreće kao Černobil ili Fukušima ne možemo otpisati kao relitk prošlosti. Čak i ako nove nuklearne tehnologije donose bitna poboljšanja, rizici ostaju dok stara postrojenja ostaju operativna, davanjem dozvola za produljenje rada (do 50 ili 60 godina) i novih licenti za postojeće reaktore.

Autori ipak ističu da njihov rad ne govori o rizicima drugih izvora energije, te ne znači smrtnu osudu nuklearne industrije. Druga promišljanja i potencijali poboljšanja mogu u budućnosti učiniti nuklearnu energiju privlačnom.

Objavljeno u nuklearna energija | Ostavi komentar

Zašto je Irska uspješnija od Hrvatske? Primjer energetike

Irska je po veličini i stupnju razvoja slična Hrvatskoj, ali uspješnija. Možemo li od nje nešto naučiti?

Hrvatske vlasti i dalje ignoriraju ili aktivno nastoje spriječiti razvoj obnovljivih izvora energije. Dugoročna ekonomska i ekološka održivost, briga za globalnu klimu i revolucionarne promjene u tehnologiji (“Četvrta industrijska revolucija”) uopće nisu teme javnih rasprava u Hrvatskoj, a kamoli političkih. To se smatra gnjavažom, koju nam nameću briselski birokrati, ili pak šašavi “zeleni” koji navodno ne kuže znanost i ekonomiju.

RE Ireland 2016 slika 7U razvijenom svijetu, međutim, političari i birokrati ipak ponekad slušaju znanstvenike i stručnjake, ali i društene aktiviste.

Irska ima tijelo nazvano “Sustainable Energy Authority” (SEAI), Agencija za održivu energetiku, koja je nedavno izdala godišnji izvještaj Renewable Electricity in Ireland 2015.. Mi u Hrvatskoj saznat ćemo podatke o našoj energetici 2015. negdje sredinom 2017..

Zadatak SEAI je »imati vodeću ulogu u transformaciji Irske u društvo zasnovano na održivim energetskim strukturama, tehnologijama i praksama.« Ta transformacija je ono što Nijemci zovu “Energiewende” (riječ koja je ušla i u engleski, kao “Angst” i “Blitzkrieg”). Još jedna tema o kojoj u Hrvatskoj nema govora.

Obnovljiva energija, kaže se u izvještaju, »pridonosi zadovoljavanju sva tri cilja ekonomske politike: energetska sigurnost, prihvatljive cijene (cost competitiveness) i zaštita okoliša kroz smanjivanje emisija stakleničkih plinova.« Obnovljivi izvori su domaći, pa smanjuju ovisnost od uvoza i volatilnosti cijena.

Irska je upala u velike nevolje nakon izbijanja globalne financijske krize 2008.. Bilo bi logično – zar ne? – da u krizi stopiraju dugoročne programe. Nisu to učinili; nastavili su ih, te intenzivirali čim se situacija malo popravila.

Nisu, kao Jugoslavija 1980-ih i Hrvatska 2010-ih, živjeli u snu da je u načelu sve super, samo se trebamo malo “stabilizirati”; prihvatili su da se svijet mijenja i da se i oni trebaju mijenjati.

Prošle je godine vlada donijela “White Paper” o energetici, naslovljen “Irska tranzicija ka niskougljičnoj budućnosti 2015.-2030.”. Razrađene su mjere da se postignu ciljevi za 2020., te nakon toga nastavi rast udjela obnovljivih.

Hrvatska, pak, ima “Strategiju energetskog razvoja od 2020.”, koja je bila nerealna već kad je 2009. donesena, i akcijski plan iz 2013., donesen s namjerom da se razvoj obnovljivih što više ograniči. Pet godina smo se zavitlavali s novom TE na ugljen, dok recimo UK planira do 2025. potpuno izbaciti ugljen iz proizvodnje električne energije.

Irska ima mnogo skromniji hidropotencijal nego hrvatska; HE su dale tek 2,5% proizvodnje 2015. godine. Ukupno su obnovljivi izvori dali 7,9 TWh, što je 25,3% ukupne proizvodnje (zapravo je bilo 27,3% – niža brojka je normalizirana, da se eliminiraju slučajne sezonske varijacije u raspoloživosti vode i vjetra). U ukupnoj finalnoj potrošnji energije, udio obnovljivih je iznosio 9,1%.

Europska obaveze Irske, prema Direktivi o obnovljivoj energiji 2009/28/EC, je udio u finalnoj potrošnji od 16% za 2020. g.. Irski nacionalni akcijski plan za obnovljivu energiju (NREAP) postavio je cilj do 40% udjela obnovljivih u proizvodnji električne energije (te 12% u grijanju i 10% u prometu). Ovaj izvještaj ne bavi se prognozama može li te ciljeve Irska zadovoljiti; širi izvještaj bit će objavljen za nekoliko mjeseci.

Daleko najviše je dobiveno iz vjetra: 6,6 TWh što čini 21,1%, iz instaliranih 2.440 MW kapaciteta. Udio je udvostručen u pet godina: 2010. je iznosio 10,9% (a 2000. 1,0%). Ostatak je biomasa i bioplin, dok je solarna zanemariva.

Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora 2015. smanjila je emisiju ugljičnoga dioksida za 3,2 milijuna tona.

Pojedine brojke ovdje za nas, zemlju koja u Irsku uspješno izvozi ljude, nisu bitne. Treba shvatiti da je odnos prema energetici dio slagalice koja uvjetuje zašto je Irska uspješnija.

Objavljeno u Društvo, elektrika, klimatske promjene, obnovljivi izvori, politika | Označeno sa | 1 komentar

Francuska: natječaj za 3.000 MW solarnih, zatvaranje prve NE

Francuska je objavila tender za gradnju 3.000 megavata solarnih elektrana, koje bi trebale biti priključene na mrežu između 2017. i 2019. (France launches tender for 3 GW of solar power projects).

Francuska planira instaliranu snagu solarnih elektrana povećati sa sadašnjih 6,7 GW (što je oko 150× više od Hrvatske) na 10,2 GW krajem 2018. te između 18,2 i 20,2 GW 2023. (što je još uvijek ispod polovice danas instaliranog u Njemačkoj).

Otkupna cijena bit će, prema dosadašnjim iskustvima takvih tendera u Francuskoj, Njemačkoj i drugdje, uračunavši subvenciju, oko upola manja od garantirane cijene predviđene za NE Hinkley Point C, koju bi trebala graditi Francuska elektroprivreda (EDF), protiv koje postoje brojni otpori (uključivo sindikate i dio uprave EDF-a). Nova britanska vlada je nedavno neočekivano odgodila konačnu odluku o projektu i postoji mogućnost da će na kraju, usprko godinama pripreme, od njega odustati.

Također, niža od cijene koja je bila predviđena za TE Plomin C.

Istovremeno su francuska vlada i EDF sklopili konačni dogovor o zatvaranju NE Fessenheim krajem 2018. i početkom 2019.. U to doba treba biti završena NE Flamanville, elektrana III. generacije, a Francuska je donijela odluku da se ukupni instalirani kapacitet nuklearnih elektrana ne smije povećavati.

Francuska elektroenergetska strategija predviđa da se do 2025. udio nuklearne energije u potrošnji električne energije padne sa 75% na 50%. To bi trebale nadoknaditi mjete racionalizacije potrošnje i obnovljivi (ali računaju i na nastavak izvoza električne energije). Nije točno određeno, ali računa se da će od postojećih 58 reaktora 17 do 20 biti zatvoreno nakon 30 do 40 godina rada.

O energetskoj strategiji Francuske vidi članak Francuska energetska tranzicija, 30. lipnja 2016..

O ekonomskim problemima EDF-a: Francuska elektroprivreda u velikim problemima – upitni nuklearni projekti, 17. veljače 2016..

Objavljeno u elektrika, nuklearna energija, obnovljivi izvori | Označeno sa | Ostavi komentar

Snaga tržišta: solarne elektrane daju najjeftiniju električnu energiju

Ugovori o gradnji fotonaponskih elektrana (FNE) većih snaga danas se u svijetu uglavnom više ne sklapaju na osnovu metoda “feed-in tarife” (FiT, unaprijed najavljena fiksna cijena otkupa po kilovatsatu), nego na natječaju, gdje ugovor dobiva onaj, tko ponudi najnižu cijenu. Pritom se država odnosno operator prijenosnog sustava ili elektroprivredna kompanija obavezuje preuzimati svu proizvedenu energiju i plaćati po ugovorenoj cijeni tijekom nekog perioda, obično 15-20 godina. Pravila Europske unije predviđaju ukidanje FiT za FNE snage veće od 500 kW do kraja ove godine.[1]

Dubai- Cheapest solar (2016-06-27 Forbes)Uz tehnološki razvoj, konkurencija ruši cijene. Slobodno tržište radi u korist obnovljivih, a protiv fosilnih i nuklearnih goriva. Zato zastupnici potonjih, uz ideološku galamu protiv subvencija za obnovljive, traže i uživaju još obilnije subvencije za sebe.

Ujesen prošle godine, na tenderu u Francuskoj postignuta je cijena od 8,5 €c/kwh (eurocenta po kilovatsatu energije predane mreži). U Njemačkoj je svibnju ove godine postignuta cijena 7,41 €c/kWh za 128 MW vršne snage.[2]

Za usporedbu, prema neprovjerenim podacima koji su procurili u javnost (jer detalji ugovora su bili poslovna, a možda i državna tajna), predviđena cijena za TE Plomin C bila je 8,5 €c/kWh, uz uvjete koje Europska komisija smatra kršenjem načela slobodne trgovine.

Država Karnataka u Indiji objavila je u travnju da je na tenderu postignuta prosječna cijena od 6,5 €c/kWh. [3] U siječnju je u državi Radžastan bila postignuta cijena od 5,9 €c/kWh.[4]

Rekordno niska cijena, možda najniža cijena za električnu energiju u povijesti, postignuta je nedavno na tenderu u Dubaiu: 2,7 €c/kWh.[5]

Danska je je donedavno imala program potpore solarnoj energiji, donesen još 1999.. “Program 60/40” nudio je garantiranu otkupnu cijenu do 0,60 danskih kruna po kilovatsatu (8,1 €c/kWh) tijekom prvih deset godina, te 0,40 (5,4 €c/kWh) tijekom slijedećih deset godina. Nije bio određen prag snage, do koje će se primati prijave za taj program. Nije bilo potrebno, jer su sve do početka travnja o.g. aplikacije za taj program bile simbolične.

Danska danas ima 790 MW vršne snage FNE (oko 20 puta više od Hrvatske), izgrađenih uglavnom u okviru programa FiT. Predviđalo se da bi do 2040. moglo biti 7,5 GW, ponajviše gradnjom na stambenim zgradama.

A onda je tijekom travnja došlo do eksplozije ponuda: 9.000 aplikacija za ukupnu snagu od 4,5 GW. To je ponukalo vladu da hitno predloži promjenu zakona, koju je parlament prihvatio početkom svibnja, kojim se program stopira.[6]

Grčka je donijela novi zakon o obnovljivoj energiji, te najavila do kraja godine dvije probne aukcije za oko 50 MW FNE.[7][8]

U Zambiji je, u okviru programa Svjetske banke za pomoć elektroenergetici subsaharskih zemalja, organizirana prva aukcija za gradnju FNE. Ugovorena je gradnja dvije elektrane ukupne snage 73 MW.

Svjetska banka raznim uslugama smanjuje rizik i troškove za investitutore. U programu “Scaling Solar” sudjeluju također Senegal i Madagaskar, a očekuje se priključenje još četiri zemlje.

Na aukciji je bilo sedam ponuda. Najnižu cijene ponudili su, za FN elektranu vršne snage 45 MW, tvrtke First Solar (SAD) i Neoen (Francuska). Bti će sklopljen power purchase agreements (PPA) uz otkupnu cijenu 5,4 €c/kWH po kilovatsatu tijekom 25 godina.

Drugi ugovor, za elektranu snage 28 MW, dobila je Enel Green Power (Italija) uz cijenu 7,0 €c/kWh.[8a]

Francusko ministarstvo gospodarstva najavilo je tri tendera za gradnju fotonaponskih elektrana: 1.000 MW godišnje za elektane na tlu, 45 MW godišnje za elektrane na građevinama, te 50 MW za FN elektrane sa tehnologijama skladištenja energije.[9]

Krajem 2015, Francuska je imala instalirano 6,6 GW fotonaponskih elektana (oko 150 puta više od Hrvatske). Predstavnici francuske industrije prihvatili su više ciljeve, nego što je bila predložila sama vlada: 10,2 GW za 2018. i 20,2 GW za 2013..[10]

Hrvatska bi mogla raspisati jedan takav tender, za početak za neku manju snagu. S obzirom na prirodne uvjete u našem priobalju, za očekivati je da se postigne cijena viša nego u Dubaiju, ali niža nego u Njemačkoj; a također nižu nego što je danas za termoelektrane na ugljen ili prirodni plin.

Nažalost, za to postoje tri uvjeta:
A. Da Hrvatska ima vladu koja se bavim nečim drugim osim međusobnim svađama i borbom za kontrolu tajnih službi;
B. Da Hrvatska ima vladu koja nije samo servij lobija posebnih interesa nego sagledava opće i dugoročne interese u skladu sa svjetskim kretanjima, te
C. Da Hrvatska ima vladu.

Međunarodna agencija za obnovljivu energiju ovih je dana objavila dva izvještaja o aktualnim kretanjima i tendencijama cijene gradnje FNE i proizvodnje (LCOE: prosječni troškovi proizvodnje električne energije tijekom životnog vijeka). U tijeku je dramatični pad cijena, a to će se i nastaviti, prema njihovoj procjeni.

Cijena proizvedenog kilovatsata u FNE opala je 2010.-2016. za 58%, a procjenjuju da će do 2025. opasti za daljih 50. Svjetski prosjek cijene danas je 13 američkih centi (11,7 €c) po kilovatsatu, a opast će na svega 6 ¢/kWh.

Opast će i cijene proizvodnje u koncentracijslim solarnim elektranama, kopnenim i pučinskim vjetroelektranama.

Dalje smanjenje cijena će manje nego dosad ovisiti o padu cijene osnovne opreme, a više o sistemskim troškovima (inverteri, troškovi gradnje, priključka, administracije), te troškovima održavanja idr..[11]

Drugi izvještaj iste agencije predviđa da će dramatični pad cijena dovesti i do velikog porasta investicija i instaliranih kapaciteta u svijetu. Potonji bi mogli porasti sa sadašnjih 227 GW (prije pet godina bilo je 40 GW) na između 1.760 GW i 2.500 GW godine 2030.. Fotonaponske elektrane mogle bi godine 2030. pokrivati 13% svjetske potrošnje električne energije (pri čemu se računa da će potrošnja porasti za 50% u odnosu na današnju).

Tijekom 2015., globalne investicije iznosile su 67 milijardi USD u krovne FN sustave, 92 milijarde USD u velike elektranane, te 267 milijuna USD za vanmrežne primjene.

Proizvodnja, instalacija i održavanje FN sustava zapošljavaju 2,8 milijuna ljudi.

FN sustavi smanjuju globalnu emisiju ugljičnoga dioksida za 300 milijuna tona godišnje. Do 2030, to se može udeseterostručiti.[12]

Takve vijesti su istinski zanimljive i uzbudljive, važne za neposrednu i nešto dulju povijest čovječanstva. Puno važnije od Brexita, a pogotovo od pada hrvatske vlade ili plasmana Portugala u četvrtfinale nogometnog prvesntva Europe.

Ako razmišljamo o vrlo kratkom razdoblju povijesti od stotinjak godina, tko bi se danas uopće sjećao političkih igara vladara i moćnika prije stotinu godina, da se nisu uvalili u razorni svjetski rat? Tada su svijetom vladala carstva i kolonijalne imperije, kojih odavno nema.

A što je ostalo kao važno danas, od onoga čime su se ljudi u ono doba bavili? Tehnološke i društvene inovacije, koje su tada bile avangarda, a danas su dio naših svakodnevnih života: električna energija, automobili, avioni, zahodi s ispiranjem, kupaonice, cijepljenje protiv zaraznih bolesti, besplatno školovanje, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ravnopravnost žena, opće pravo glasa, prve ideje o “Ligi naroda”… (OK, također i dinamit, mitraljezi, tenkovi, bombarderi…).

Danas imamo, među inim, fotonaponske elektrane i ideje o bezuvjetnom temeljnom dohotku i globalnom porezu na spekulativne financijske transakcije.

____________

Bilješke

[1]Grčka je nedavno donijela zakon kojim ispunjava ove odredbe EU. vidi: “Greece to auction new PV power”, 30. svibnja 2016., http://www.pv-magazine.com/news/details/beitrag/greece-to-auction-new-pv-power_100024799/

[2]“German 4th Solar Tender : Brandenburg Again Most Successful State In Germany’s Latest Bidding For Ground-Mounted PV” , 10. svibnja 2016., http://taiyangnews.info/markets/german-4th-solar-tender/

[3] “Domestic bliss for Indian companies in latest 500 MW solar auction”, 13. travnja 2016, http://www.pv-magazine.com/news/details/beitrag/domestic-bliss-for-indian-companies-in-latest-500-mw-solar-auction_100024133/

[4]“India: $743 million funding for 5 GW of solar, 30,000 jobs; record low tariff in Rajasthan”, http://www.pv-magazine.com/news/details/beitrag/india–743-million-funding-for-5-gw-of-solar–30-000-jobs-record-low-tariff-in-rajasthan_100022865/

[5] “New Record Set for World’s Cheapest Solar, Now Undercutting Coal”, 3. svibnja 2016, http://www.bloomberg.com/news/articles/2016-05-03/solar-developers-undercut-coal-with-another-record-set-in-dubai. Vlada Dubaia također gradi najveću koncentracijsku solarnu elektranu (CSP) na svijetu. Iako je ta elektrika skuplja, omogućava pohranu energije u vrućem fluidu i tako sa FNE može stvoriti održivi sustav. Vidi: “Watch Out, Coal! Dubai Announces Plans For World’s Lowest Cost Solar Plant”, 29. lipnja 2016, http://www.forbes.com/sites/mclifford/2016/06/29/cheaper-than-coal-dubai-to-build-worlds-lowest-cost-solar-plant/

[6]“Government axes support scheme for solar panels”, 4. svibnja 2016, http://cphpost.dk/news/government-axes-support-scheme-for-solar-panels.html

[7]Vidi bilješku 1

[8]za još neke novije vijesti vidi pregled “Renevable Policy Updade”, Itnernational Energy Agency, 31. svibnja 2016., https://www.iea.org/media/pams/repolicyupdate/REDRenewablePolicyUpdateNo10_FINALWEBSITE_20160531.pdf

[8a] “Zambia to be home to Africa’s cheapest solar”, 15. lipnja 2016, http://reneweconomy.com.au/2016/zambia-home-africas-cheapest-solar

[9]“France launches PV tender programme of 7.5 GW over 6 years”, 1. srpnja 2016., http://www.enerdata.net/enerdatauk/press-and-publication/energy-news-001/france-launches-pv-tender-programme-75-gw-over-6-years_37549.html

[10]“French industry body backs ambitious renewable energy targets”, 15. travnja 2016, http://af.reuters.com/article/commoditiesNews/idAFL5N17I3ES

“, http://www.pv-magazine.com/news/details/beitrag/third-phase-of-dubais-dewa-solar-project-attracts-record-low-bid-of-us-299-cents-kwh_100024383/

[11]“Cost of Clean Energy Seen Nosediving Into the Next Decade”, 15. lipnja 2016, http://www.bloomberg.com/news/articles/2016-06-15/cost-of-clean-energy-to-keep-nosediving-into-next-decade. Izvještaj na mrežnom sjedištu IRENA: “The Power to Change: Solar and Wind Cost Reduction Potential to 2025”, http://www.irena.org/menu/index.aspx?mnu=Subcat&PriMenuID=36&CatID=141&SubcatID=2733.

[12]“Solar Energy Could Meet up to 13% of Global Power Needs by 2030”, http://www.irena.org/News/Description.aspx?NType=A&mnu=cat&PriMenuID=16&CatID=84&News_ID=1455

Objavljeno u ekonomija, Futurologija, obnovljivi izvori | 1 komentar

Kompanije ugljena plaćaju poricatelje klimatskih promjena

Velike kompanije koje se bave rudarenjem i prodajom ugljena financirale su i financiraju znanstvenike, lobističke i javnozagovaračke grupe koje negiraju klimatske promjene i čovjekov utjecaj na njih. (Također i naftne kompanije, ali u manjem obimu; one se često postepeno preorijentiraju i prilagođavaju novom dobu, ulažući u obnovljive izvore.)

Peabody Energy u VajominguNije to “teorija zavjere”, jer je njihov interes očigledan; dapače, interes im je sebičan, ali legitiman, jer su im ugrožene buduće zarade. Osim toga, postoji mnogo poznatih podataka. Notorni su američki milijarderi braća Cox.

Tekst iz 2010. u The New Yorker

Tekst iz 2015. u The Guardian

Nove podatke o toj praksi otkrivaju dokumenti objavljeni u postupku bankrota najveće kompanije za rudarenje ugljenja u SAD, i najveće svjetske u privatnom vlasništvu, Peabody Energy. Biggest US coal company funded dozens of groups questioning climate change.

Zašto bankrotiraju kompanije ugljena u SAD

O bankrotu te kompanije vidi tekst u Wall Street Jorunal: Peabody Energy Files for Chapter 11 Bankruptcy Protection i na bloomberg.org.: Coal Slump Sends Mining Giant Peabody Energy Into Bankruptcy.

Glavni uzrok bankrota te i drugih kompanija koje se bavi ugljenom u SAD je obilna ponuda jeftinoga pirodnoga plina, dobivena hidrauličkim lomom iz šejla, te strože mjere zaštite okoliša. Manjim dijelom i zaustavljanje rasta potrošnje energije zbog mjera racionalne potrošnje, te gradnja solarnih i vjetroelektrana. Udio ugljena u proizvodnji električne energije u SAD pao je s oko 50% godine 2008. na 32% 2005., a cijena ugljena pala je za 60% od 2011..

Peabody je, u loše doba, uložio mnogo novca u Australiji, te imaju štete i od naglog pada kineskog uvoza ugljena, pa i ukupne potrošnje (članak iz svibnja 2015.: China’s coal production falls 6.1 pct). Indija također planira smanjiti pa i eliminirati uvoz ugljena, povećanjem vlastite potrošnje (članak iz lipnja 2015.: 60 new coal mines to open soon: Piyush Goyal). To drastično mijenja odnose na svjetskom tržištu, jer Kina i Indija su prvi i treći svjetski uvoznik ugljena.

Ugljični dioksid – eliksir života!?

Bankrot Peabodyja je kraj jednog doba. Kompanija je bila osnovana 1883. s kapitalom od 100 dolara, jednim kolima i dvije mazge.

Financirali su više od 25 poricateljskih grupa. Među njima je Centre for the Study of Carbon Dioxide and Global Change in the US, koji tvrdi da je ugljični dioksid, ni manje ni više, “eliksir života”. (Vidi članak o Centru na sajtu rationalwiki.org.)

Tu tvrdnju u Hrvatskoj promovira poznati poricatelj klimatskih promjena, akademir Vladimir Paar, koji je o tome u veljači o.g. održao predavanje u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti: Spašava li “plin života” čovječanstvo od kataklizme?

Tu postoji pomak u argumentaciji, nasuprot ranijem potpunom poricanju: priznaje se da CO2 izaziva globalno zatopljenje, ali se tvrdi da je to dobro, jer spriječava novo ledeno doba, do kojeg će doći zbog prirodnih varijacija zvanih milankovićevi ciklusi. Pritom promotori te tvrdnje zanemaruju (a Paar kao fizičar to dobro zna) da se tu radi o promjenama koje se događaju postepeno kroz tisuće i desetine tisuća godina.

Važno je spomenuti i to da Paar, kao što je redovno slučaj s takvim javnim poricateljima s akademskim titulama, nije klimatolog i nije objavio nijedan znanstveni rad iz tog područja. Ranije je u sukobu s hrvatskim klimatolozima tvrdio da temperatura uopće ne raste.

Iste dokumente prikazuje Bloomberg New Energy Finance: Coal Firm to Pay Obama Mentor $435,000 to Fight Climate Plan.

Laurence Tribe, profesor na Harvard Law School i bivši mentor sadašnjeg predsjednika SAD, dobivao je od Peabodyja 75.000 dolara mjesečno za borbu protiv Obaminog Clean Power Plan.

Objavljeno u Društvo, fosilni izvori, klimatske promjene | Ostavi komentar