Europa pred brzim razvojem proizvodnje i transporta vodika

Vodik će imati veliki značaj u energetskom sustavu Europe, možda već 2030. g..

“Vodikovodi” mogu prenositi vodik na velike razdaljine. Za tu se svrhu mogu prenamijeniti postojeći plinovodi. Vodik ili spojevi koji sadrže vodik mogu se prevoziti i brodovima.

European hydrogen backbone, ažurirana mapa planova, rujan 2022.. Sve je još na početku, pa ovdje nije ucrtan Srednjoeuropski koridor iz Ukrajine.

Za snabdjevanje gusto napučenih prostora u sjeverozapadnoj Europi, koja će i u budućnosti morati uvoziti energiju, veliki značaj imat će “vodikovi koridori”. Jedan takav planiran je u Srednjoj Europi, od Ukrajine, preko Slovačke i Češke do Njemačke.

Central European Hydrogen Corridor

Four gas TSOs unveil plans for Central European hydrogen corridor

Danas (11. listopada) je objavljena vijest o ugovoru, koji su potpisale španjolska kompanija za naftu i plin Cepsa i Roterdamska luka. Cepsa će proizvoditi zeleni vodik iz obnovljivih izvora u San Roque Energy Park, blizu luke Algeciras u Španjolskoj, te ga u obliku amonijaka ili metanola brodovima prevoziti u Rotterdam, najvažniju europsku luku za uvoz energenata. Odatle će se cjevovodima distribuirati u industrijske centre u Nizozemskoj, Belgiji i Njemačkoj.

Uz podršku nizozemske vlade, kao dio Plana energetske tranzicije Rotterdama, uprava Luke i mnoge privatne kompanije razvijaju potrebnu infrastrukturu i postrojenja. Koridor bi trebao proraditi 2027..

Spain’s Cepsa Plans Green Hydrogen Corridor to Northern Europe

CEPSA AND PORT OF ROTTERDAM TO ESTABLISH GREEN HYDROGEN CORRIDOR BETWEEN NETHERLANDS AND SPAIN

U travnju o.g. u Španjolskoj su se ujedinili regionalni projekti korištenja vodika iz Aragona, Katalonije, Baskije i Navare u Ebro vodikov koridor. Cilj je brzo i efikasno širenje vidokivoe ekonomije. Formiran je multi-sektorski konzorciji Španjolska vodikova mreža (engleska kratica SHYNE, Spanish Hydrogen Network).

The Ebro Hydrogen Corridor is born with the aim to become a benchmark in the development of this renewable energy

Na sjeveru, formiran je konzorcij Nordijski vodikov koridor (Nordic Hydrogen Corridor, NHC). Švedska planira postići ugljičnu neutralnost do 2045.. U tom planu vodik iz obnovljivih ima bitnu ulogu u prometu.

Nordic Hydrogen Corridor: Paving the way for fossil-free transportation in the Nordic region

Generalna vizija za Europu je Europska vodikova okosnica (kičma?) (European Hydrogen Backbone). Namjeru da se ona realizira do 2030. izrazili su Europskoj komisiji, u srpnju o.g., generalni direktori 31 europske kompanije za plinsku infrastrukturu; među njima je i hrvatska Plinacro. To je konkretizacija plana iz strategije REPower EU, objavljenog u svibnju o.g..

EHB Infrastructure Maps Update September – including latest feasibility estimates and planned hydrogen interconnections

Pula: deseti lokalni referendum u Hrvatskoj

U medijima se često spominje da je lokalni referendum za Lungomare, koji se sutra održava u Puli, tek drugi u Hrvatskoj (nakon onoga u Dubrovniku o golfu na Srđu).

To nije točno – bilo ih je desetak. Pred svaki od njih, pa i kasnije, bilo je objava da je prvi ili drugi u Hrvatskoj.

Godine 2014. prikupio sam podatke o devet lokalnih referenduma. Poneki mi je možda izmakao. U članku na blogu od 5. ožujka 2014. je popis i osnovni podaci: Lokalni referendumi u Hrvata.

Od ovih devet, samo dva su uspjela (izlaznost birača preko 50%); od toga jedan na području gdje je bilo 25 stanovnika. Ako taj (područje Babine) ne računamo kao ozbiljan, prvi uspješni referendum – povijesni uspjeh neposredne demokracije? – zabilježen je u veljači 2014. u Goričanu.(Odlučeno je protiv gradnje kompostane. Po mom sudu, besmisleno – radilo se o lokalnim političkim obračunima, ne o zaštiti okoliša. Godinu dana kasnije kompostana je sagrađena nekoliko kilometara dalje, na području općine Prelog.)

Od devet referenduma, četiri su održana u razdoblju 1999.-2003., a pet u razdoblju 2011.-2014.. Pet se odnosilo na lokacije nepopularnih objekata (odlagalište otpada, industrija PVC-a, vjetroelektrana, golf resort, kompostana). U dva slučaja pokušalo se smijeniti načelnika/načelnicu općine. Dva slučaja odnosila su se na promjenu granica jedinica lokalne odnosno regionalne samouprave.

Ne znam je li bilo još referenduma u međuvremenu. Kad sam pisao taj članak, bio je za 20. travnja 2014. (Uskrs!) najavljen referendum u Dugopolju, na inicijativu građana (20% birača potpisalo) “o visini komunalnog doprinosa za legalizaciju bespravne gradnje i prijedlogu da to bude tek kunu po kubnom metru, umjesto 12 kuna”. Ali nije bio održan, ne znam sad pod kojim opravdanjem.

Tri godine kasnije, u siječnju 2017., Visoki upravni sud u Splitu je riješio da referendum treba održati. Međutim do danas nije održan.

Indijska Greta Thumberg, klimatske promjene i obnovljivi izvori u Indiji

India’s Greta Thunberg? Who is Vinisha Umashankar, the Environmentalist Who Spoke at COP26

»Imamo sve razloge da budemo ljuti. Ali nemam vremena za ljutnju. Želim djelovati. Nisam samo djevojka iz Indija. Ja sam djevojka sa Zemlje i ponosna sam na to. Također sam student, inovator, ekologist i poduzetnik; ali najvažnije, ja sam optimist.«

Posljedica globalnog zagrijavanja su, među inim, sve češči valovi vrućina. Oni su upravo pogodili Indiju i Pakistan. To se naravno događalo i ranije, ali sad se događa češće, intenzivnije i ranije u godini.

»Brutal. Severe. Unbearable. These are just some of the words being used to describe the extreme heatwave that has been affecting large parts of South Asia over recent weeks.

Temperatures in areas of Pakistan and northern India, for example, have approached 50C, leading to an inevitable increase in heat-related deaths, wheat crop failures, power outages and fires.

This part of the world has long been used to such extremes, but rarely, if ever, does such a heatwave arrive so early in the year.«

Media reaction: South Asia’s 2022 heatwave and the role of climate change

Zato Indija poduzima ozbiljne mjere da ograniči svoj utjecaj na globalno zagrijavanje, iako je on, u odnosu na broj stanovnika, još relativno mali. Potrošnja energije po stanovniku je mala, to će morati rasti. Ali ne po uobičajenom obrascu.

Koriste puno ugljena, puno proizvode i puno uvoze. Drugi su na svijetu po ukupnoj potrošnji ugljena, ali daleko iza Kine, na koju otpada polovica svjetske potrošnje ugljena (Coal Consumption by Country). Ali znaju da ne mogu ići putem kojim je išla Kina (i ranije Europa, SAD, Japan) pa udvostručiti i učetverostručiti potrošnju ugljena; na svijetu jednostavno nema više toliko ugljena.

A tu su i klimatske promjene, koje već sada imaju tako neugodne učinke. Kad bi prosječna globalna temperatura porasla za više od 2°C u odnosu na predindustrijski nivo, bile bi katastrofalne.

Zato intenzivno razvijaju obnovljive i nuklearnu. Krajem 2021. imali su 151,4 GW obnovljivih i 6,9 GW nuklearnih. Planiraju to više nego utrostručiti u devet godina. Tekst indijskog eksperta prije 3 dana: What India should do to achieve 500 GW non-fossil fuel capacity by 2030.

Jesu li građani Zapada spremni žrtvovati se za mir?

Financial Times o dilemi koju se pojavljuje i u hrvatskoj javnosti: Western voters face a choice: peace in Ukraine or keeping on the air con: It has become unfashionable over recent decades to invoke the idea of collective sacrifice

Zapadni birači suočeni su s izborom: mir u Ukrajini ili zadržavanje klima uređaja : Postalo je nepopularno, u posljednjim desetljećima, zastupati ideju o kolektivnoj žrtvi.

(Za vas preveo i prepričao Zoran Oštrić)

Mario Draghi, predsjednik talijanske vlade, rekao je prošlog tjedna da će se Italija pridružiti bojkotu ruskih energenata bez obzira na troškove, iako troši mnogo prirodnoga plina i velik dio uvozi iz Rusije. “Želimo li mir ili želimo imati uključene klima uređaje?”, upitao je. Drugim riječima: je li javnost voljna učiniti žrtve za zajedničko dobro?

To je ključno pitanje danas ne samo u Europi nego i u SAD. U posljednjim desetljećima, riječ “žrtva” nije često silazila s usana zapadnih ekonomista ili političara.

Sad imamo problem prijeteće stagflacije (ekonomska stagnacije uz rast cijena) i poziva na racionaliziranje potrošnje energije. Imaju li zapadna društva dovoljno socijalne kohezije i spremnosti za žrtvu, da apsorbiraju te nevolje?

Jedini častan odgovor jest da (zasad) ne znamo.

Japanci su bili spremni prihvatiti osobne žrtve kao dio kolektivnih, kad je prije 25 godina Japan doživio financijski krah i nakon nesreće u NE Fukušima Daići 2011..

Godine 2011. u ljeti su dobrovoljno isključivali klima uređaje da zaštede električnu energiju. Sada su to ponovo počeli činiti, suočeni s prijetnjom zamračenja.

Teško je zamisliti da to prihvati javnosti u SAD i u većini europskih zemalja.

Velika većina ispitanika u anketama javnoga mnijenja u ožujku rekla je da podržava akcije podrške Ukrajini i protiv Rusije, ali da su istovremeno ljuti zbog inflacije i ekonomskog stezanja i za to optužuju svoje lidere.

Ali društveno ponašanje može se mijenjati. Prije Covida, bilo je teško pretpostaviti da će većina prihvatiti nošenje maski i lockdown, što su azijske kulture ranije lako prihvatile.

Tijekom drugog svjetskog rata, zapadne zemlje prihvatile su riječ “žrtvovanje”. A godine 1978. je tadašnji predsjedni SAD Jimmy Carter eksplicitno pozvao američku javnost “da se suoči s neugodnostima i da prihvati žrtve” u korištenju energije tijekom naftnog embarga. To će “testirati karakter američkog naroda i sposobnost predsjednika i Kongresa da vode naciju”. Joe Biden još nije izjavio ništa slično.

To vodi na treći ključni moment: uz kulturu, važno je i vodstvo, kad dolazi od dijeljenja patnji.

Jednostavno optužiti Putina za rast cijena energije nije dovoljno za stvaranje društvene kohezije. Ako žele učinkovito podržati Ukrajinu, političar trebaju reći biračima da će trebati činiti žrtve.

Štoviše, razina do koje to mogu činiti će utjecati na ekonomski rezultat: društvo sa snažnijom društvenom kohezijom bit će bolje opremljeno da se suprotstavi stagflaciji.

Možda Draghi, kao i Biden ili Macron, trebaju pogledati Japan i raditi ovog Uskrsa na tome kako to učiniti uvjerljivim u svojim jezicima – nakon što sami isključe vlastite klima uređaje.

Teksas se okreće obnovljivim izvorima i baterijama

Ovo prenosim, prilagođeno, iz diskusije na forum.hr, post #4394 u threadu “EU fit for 55 plan”. Zanemarivao sam blog zbog aktivnosti na forumu.

Za one koji vole nešto konkretno i saznati i nemaju ništa protiv relevantnih linkova i citata (oni koje to živcira, neka preskoče!), za usporedbu što se u s svijetu događa, evo vijesti iz Teksasa (San Antonio Express-News, 25. ožujka 2022.): Commentary: Believe it, you are living through an energy revolution.

Ako vam ide na živce slaba, mekušna, ženskasta Europska unija, pogledajmo trendove u Teksasu, bastionu naftne industrije, kapitalizma, američkog konzervativizma i muškarčina s kaubojskim šeširima.

Teksas je još uvijek američki lider u proizvodnji nafte i prirodnoga plina. Godine 2020., u Teksasu je pridobiveno 43% sirove nafte i 26% prirodnoga plina od ukupno pridobivenoga u SAD, te postoji 31 rafinerija.

Ali izgrađeno je i vrlo mnogo vjetroelektrana. Godine 2020. one su proizvele 93 milijarde kilovatsati električne energije; to je oko šest puta više od ukupne proizvodnje u Hrvatskoj. Naglo rastu i solarne, koje su proizvele 9,5 milijardi kWh.

Udio će se znatno povećati slijedećih godina. Prema Electric Reliability Council of Texas (ERCOT), u slijedećih šest godina na mrežu će biti spojeno 101 GW solarnih, 22 GW vjetrenih elektrana i 47 GW baterija, a od neobnovljivih samo 18 GW plinskih elektrana.

Ljudi koji to grade nisu neki hipiji, kaže se u članku; njima je stalo do zarade. [I]»Ovo je potaknuto prvenstveno strmoglavim padom cijena obnovljive energije: solarna energija je opala 90% u proteklom desetljeću, a vjetar 70%. To znači da su vjetar i sunce sada najjeftiniji izvori energije.«[/I] Osim toga, ta je energija pouzdana i čista.

Obratite posebnu pažnju na podatak o 47 GW baterija. I njima su drastično pale cijene, te se, uz znatan pad cijena iz vjetra i sunca, isplati uložiti u znatne kapacitete pohrane energije da se uravnoteži njihova nestalnost.

Ono što sam puno puta napomenuo: »Neki me ljudi pitaju nisu li vjetar i sunce jeftini samo zahvaljujući subvencijama. Naravno, vjetar i sunce su primali pomoć od vlasti. To je bilo sredstvo da se ubrza rano prihvaćanje, koje je potaklo inovacije, koje su omogućile pad cijena koji danas vidimo. Ali te subvencije brzo padaju. Te, naravno, nafta i plin također dobivaju ogromne subvencije.«

Opći zaključak: »Živimo u doba energetske revolucije koja će promijeniti svaki dio života, kao što je to napravila revolucija fosilnih goriva prije 150 godina.«

To se događa. Taj je proces nezaustavljiv. Nema smisla duriti se i inatiti kako nekakvi zeleni hipiji vladaju čak i Teksasom.

Kapitalizam sad u globalu igra za nas, “hipije”, nekadašnje “alternativce”, iako naravno i dalje ima velikih otpora. To je dobro, jer moramo se pripremiti za post-fosilno doba. Jednog dana ćemo morati prevladati kapitalizam, ali to još nije bliska budućnost.

Je li do krize s prirodnim plinom došlo jer trošimo premalo prirodnoga plina!!??

U zemljama Europske unije (uručunato je i UK) je 2019. godine proizvedeno ukupno (bruto) 2.904 TWh (milijardi kilovatsati) električne energije. To je skromni rast u odnosu na 2000. godinu, kad je bila 2.657 TWh: 9,3% u 19 godina, 0,46% u prosjeku godišnje. Pad proizvodnje (i potrošnje) u posljednje dvije godine: godine 2017. proizvodnja je bila 2.955 TWh.

Svi podaci koje navodim su iz Eurostat : Electricity and heat statistics

U tih 19 godina jako je narasla proizvodnja iz ne-hidro obnovljivih. Godine 2000. iznosila je samo 57 Twh, a 2019. 660 TWh. Rast za 1058%, u prosjeku 13,8% godišnje.

Proizvodnja iz čvrstih fosilnih goriva (lignit i kameni ugljen su 98,3% od toga) pala je s 800 TWh na 451 TWh.

Proizvodnja iz nuklearnog goriva pala je s 860 na 765 TWh.

Proizvodnja iz prirodnoga plina porasla je sa 331 na 569 TWh.

Ukupno je smanjeno korištenje ugljena i nuklearne. Taj pad je kompenziran, te omogućen ukupni rast, rastom proizvodnje prvo iz ne-hidro obnovljivih, a drugo iz prirodnoga plina.

Može se prigovarati tim kretanjima i strateškim opredjeljenjima koja stoje iza njih. Ali ne izgleda baš suvislo tvrditi da je danas loše što postoje ti ne-fosilni izvori. Iz njih se danas dobiva više nego iz TE na prirodni plin.

Kad bi se tih 660 TWh dobivalo iz prirodnog plina, trebalo bi oko 140 milijardi prostornih metara prirodnoga plina. (OK, naravno, prirodni plin se danas koristi velikom većinom u kogeneracijama, pa se dobiva i toplota. Ali i iz TE na biomasu i bioplin i geotermalne dobija se i toplota.) Za usporedbu, kapacitet pinovoda Sjeverni tok 2, oko kojeg je žestoka politička bitka, je 30 milijardi prostornih metara godišnje.

Stvarno netko misli da bi aktualna kriza oko prirodnoga plina bila lakša kad bismo ga trošili mnogo više?

Stvarno netko misli da je odgovor na krizu zbog nestašice i visokih cijena fosilnih goriva da koristimo više fosilnih goriva?

To je deplasirano kad se spominje ugljen ili plin.

Pro-nuklearci pak mogu reći da bi bilo doblje da smo tih 660 TW, ili bar veći dio toga dobili iz nuklearnih elektrana, tj. da se proizvodnja iz nuklearnih goriva povećala, umjesto da se smanji.

Za to bi trebalo stotinjak novih nuklearnih reaktora od po 1000 MW, koji bi bile priključene na mrežu tijekom tih 19 godina. Kina, koja intenzivno gradi nuklearke, sagradila ih je oko 50 u tom razdoblju.
Europske zemlje imale su razne razloge da to ne naprave, a najvažniji je ekonomski.

U razvoj korištenja ne-hidro obnovljivih izvora trebalo je ulagati (i naravno i dalje se ulaže), ali danas daju znatno jeftiniju struju od nuklearki. Pritom, u R&D nuklearne energije ukupno je u razdoblju od posljednjih 70-ak godina uloženo [B]mnogo[/B] više nego u istraživanje i razvoj obnovljivih.

Kad se završi energetska tranzicija (zaokret, [I]Energiewende[/I], koja je u tijeku, ugljen i prirodni plin više uopće neće biti potrebni, a nuklearni reaktori današnje generacije bit će prošlost.

Vjerojatno to neće biti [B]posve[/B] ostvareno do 2050.. Ali ugljična neutralnost se može postići.

To je potrebno, prvo, zbog smanjivanja globalnog zagrijavanja, drugo, zbog iscrpivosti fosilnih izvora, te treće zbog problema današnje generacije nuklearnih reaktora.

To je plan o kojem diskutiramo, energetika Europske unije do 2050. godine pa i nešto kasnije.

Čak i kad bismo rekli, ajmo sad okrenuti dugoročnu strategiju i ponovo graditi veći broj nuklearnih reaktora, nijedan novi ne bi mogao biti sagrađen prije 2030. A solarnih i vjetroelektrana, te drugih, možemo sagraditi puno više.

Godine 2000. u zemljama E-27 bilo je istalirano ukupno 175 MW solarnih elektrana. Godine 2019. bilo je 120.000 MW.

Vjetroelektrana je 2000. godine bilo 12.300 MW, a danas 167.000 MW.

Danas je električna energija iz njih jeftina.

To je put kojim smo krenuli, koji pokazuje svoje prednosti i kojim treba nastaviti.

Kemijska industrija može postati ugljično neutralna do 2050.

Kemijska industrija jedan je od izvora emisija ugljičnoga dioksida. Smanjivanje emisija značajan je doprinos ograničavanju globalnog zabrijavanja i klimatskih promjena.

Trojica znanstvenika s ETH Zürich (Švicarski savezno tehnološko sveučilište) objavili su analizu u časopisu Industrial & Engineering Chemistry Research, u okviru napora Švicarske da do 2050. ostvari cilj ukupne ugljične neutralnosti. (Prikaz na sajtu Science Daily: How the chemical industry can meet the climate goals.

Kemijska industrija može postati ugljično neutralna, iako postoje razni problemi sa sva tri moguća pristupa.

Za proizvodnju polimera, plastika, sintetičkih tekstilnih vlakana i lijekova potreban je ugljik. Velika većina ugljika dolazi iz nafte i prirodnoga plina. Tjekom proizvodnje i korištenja proizvoda ispušta se ugljični dioksid.

Tri su moguća pristupa da se to promijeni.

1. Nastaviti koristiti fosilna goriva kao sirovinu, ali uz hvatanje i skladištenjem CO2 (Carbon capture and storage, CCS). Na taj način ne moraju se mijenjati postojeće tehnologije. Problem su međutim pogodna podzemna skladišta; danas još u svijetu nisu nađena posve zadovoljavajuća.

2. Korištenje CO2 izdvojenog iz zraka ili iz otpadnih plinova drugih industrija (Carbon capture and utilisation, CCU). Za to bi trebalo znatno primijeniti postojeća postrojenja i industrijsku infrastrukturu. Također, potrebne su vrlo velike količine električne energije.

3. Korištenje biomase (drvo, šećerne i uljane biljke) kao sirovine. Za to treba manje elektrike, ali potrebne su vrlo velike količine zemljišta.

Ipak, po analizi, cilj ugljične neutralnosti kemijske industrije jest dostižan. Sva tri procesa zahtijevaju dodatnu potrošnju električne energije, koja se u budućnosti može dobivati iz ugljično neutralnih elektrana.

Pritom treba imati na pameti i to, da su nafta i plin iscrpivi resurs. Gledajući racionalno, kao sirovina za kemijsku indsutriju puno su korisniji nego kad ih se spaljuju u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Prelazak prometa na električnu energiju štedi taj vrijedan resurs.

Članak na tu temu na sajtu World Economic Forum:

How to build a more climate-friendly chemical industry

»Teoretski, ugljično neutralna kemijska proizvodnja je moguća s postojećim tehnologijama. Ali primjena u europskoj kemijskoj industriji zahtijevala bi više električne energije iz obnovljivih izvora nego što će biti raspoloživo u Europi čak i u najoptimističkijem scenariju. Bez obzira na to, nema razloga za odustajanje. Naprotiv, to nas treba potaknuti da ponudimo revolucionarne nove ideje.«

Još jedan članak na sajtu AG Chemi Group: The Cost of Carbon Neutrality for the German Chemical Industry.

Riječ je o studiji koju je je nedavno objavio njemački Savez kemijske indsutrije ((the Verband Der Chemischen Industrie, VCI). Zaključak je da njemačka kemijska industrija »može postići ugljičnu neutralnost do 2050, ali uz velike troškove, kako financijski, tako i energetski (…) postizanje neto nulte sume ugljičnog dioskida do sredine stoljeća koštalo bi 45 milijarde eura.«

Osim toga bio bi potreban razvoj nekih još nepostojećih tehnologija. Procjenjuju da bi se one mogle razviti iza 2030. g..

Najveći je izazov veliki rast potrošnje električne energije: čak 11 puta, na 628 teravatsati (milijardi kilovatsati) godišnje. To je jednako ukupnoj današnjoj godišnjoj potrošnji električne energije u Njemačkoj.

Dobra vijest je pak da su emisije CO2 iz kemijske industrije u Njemačkoj u razdoblju 1990.-2017. smanjene za 48%. Dalje redukcije moguće su uz manje investicije.

Nuklearne elektrane ne mogu se graditi bez snažne državne potpore

Nuklearna energija pridonosi smanjivanju emisija ugljičnoga dioksida. Međutim, uz probleme sigurnosti i druge, problem je skupoća. Ni danas nema šanse da se grade bez financijske podrške vlada – dok je za solarne i vjetroelektane danas to moguće.

Pratim servis vijesti World Nuclear News – WNN Daily . Danas dvije vijesti o tome kako predstavnici nuklearne industrije traže potporu u politikama države, da bi se omogućilo financiranje gradnje. Davno već nema poziva na slobodnu tržišnu utakmicu. (Kako ja nisam neoliberal, ne mislim da je to samo po sebi loše. Ali treba imati u vidu.) Ipak, i danas, prema mom iskustvu (koje ipak nije na reprezentativnom uzorku), zastupnici nuklearne energije u visokoj mjeri podržavaju neoliberalne ideje.

Na slici: Izložba i summit o nuklearnim elektranama u Istambulu, početkom ožujka 2020.

Speech: Policy support needed in global energy debate

Problemi nuklearne energije nisu tehnički, ali za ekspaziju su potrebne političke potpore.

The main challenges facing the nuclear industry are not in the production and delivery of electricity, but in securing the policy support required for it to expand its contribution of sustainable and low-carbon energy. This was the message of Philippe Costes, senior advisor at World Nuclear Assocation, to delegates at the Nuclear Power Plants Expo & Summit in Istanbul this week.

UK industry urges fresh approach to new build funding

Da bi se omogućile investicije, potrebni su »novi, snažni financijski mehanizmi«.

To enable the investment required for large-scale electricity infrastructure, there is an urgent need for the introduction of a new, robust financing mechanism which ensures investor confidence, reduces the cost of capital, and provides very significant value to the consumer.

Meni se ovo osobito “dopada”:

The RAB model – seen as a way of paying for a planned new power station at Sizewell in Suffolk – would reduce the cost of new nuclear power plant projects by having consumers pay upfront through their energy bills.

Cijene će se smanjiniti tako, da država odredi da potrošači plaćaju nove elektane unaprijed u cijeni potrošene struje.

Istina je da se to u biti radilo i radi se i s poticajima za obnovljive, kogeneracije i štednu energije, zbog kojih potrošači plaćaju znatan dodatni porez na svaki potrošeni kilovatsat. Ali to su bili poticaji u razvoj novih tehnologija, a u prvom od navedenih članaka se kao vrlina ističe da su nuklearne elektrane dobro poznata, pouzdana i sigurna tehnologija.

Spominje u člancima i to, da se nuklearne elektrane moraju graditi stalno i masovno, pa da se dobije neko smanjenje troškova, kao što se danas radi u Rusiji i Kini. S obnovljivima je puno jednostavnije.

S druge strane, kako kaže i Greta (da ostanemo direktnije vezani uz topic), problem je nuklearnih elektrana da njihova gradnja traje vrlo dugo, desetak godina od prvih planova do priključka na mrežu a često i dulje. Nisu dakle hitno rješenje.

Nadalje, zastupnici nuklearne energije često spominja istraživanja nove, četvrte generacije nuklearnih reaktora, raznih tehnologija, koji se mogu graditi manjih snaga i modularno, pa su kao izvor električne energije fleksibilniji i lakse se uklapaju u elektroenergetske sustave, a pogotovo one koji se sad razvijaju, s mnogo malih elektrana na obnovljive izvore. Najavljuju da bi se prvi demonstracijska postrojenja mogla pojaviti i prije 2025..

U usporedbi s te dvije konkurentske tehnologije, danas ne izgleda racionalno ulagati u velike i skupe reaktore, koji bi morali raditi 40 godina da se isplate. Ne vjerujem da će ovo lobiranje imati puno uspjeha u zemljama koje već nisu duboko u nuklearnim programima, pa recimo ni u SAD. U slijedećem desetljeću, dalje će se razvijati obnovljivi, padat će cijene baterija i sve će se više graditi baterijska velikih snaga za pohranu energije, možda će se početi koristiti vodik, možda komprimirani zrak, vjerojatno će se sve više graditi toplinske pumpe; zatim, unaprijeđivat će se upravljanje mrežom (“smart grid”), tehnologije i tehnike smanjivanja gubitaka pri proizvodnji, prijenosu, distribuciji i korištenju električne energije idr..

Do 2030. će biti jasnija situacija s nuklearnim reaktorima IV. generacije, pa tko doživi, vodit će dalje diskusije o nastavku energetske tranzicije (Energiewende) do 2050. i dalje.

Muzika neka davno prošla: osnivanje Zelene akcije 1990.

Prolazi vrijeme, donosi mjene. U priče i sjene polako nas pretvara.*

Krajem 1989. pokrenuo sam inicijativu za osnivanje udruge Zelena akcija. Povodom desetogodišnjice, pozvali su me da zapišem sjećanja o tome za prigodnu brošuru. Napisao sam tekst Osnivanje Zelene akcije i djelovanje do sredine 1991., od kojeg je bio objavljen mali dio.

Povodom dvadesete godišnjice, snimljen je film, za koji me nisu pozvali da sudjelujem u snimanju niti me spominju, ali su me bar pozvali na svečanost.

Sad se obilježava trideseta godišnjica, konferencijom 30 godina aktivizma, otpora i promjena. U Zelenoj akciji danas više nema gotovo nikoga tko me se sjeća ili mu/joj je bar poznato moje ime.

Ne kažem da su samo drugi za to krivi. Imao sam mnogo mana i greški, a od 2012. povukao sam se od svakog aktivizma.

Većina ljudi ne vole da ih dave s prošlošću. Po svoj prilici većina današnjih mladih aktivista mene više ne bi razumjeli, kao što i ja kao teenager i mlađi punoljetnik 1970-ih nisam razumijevao stare partizane kad su nam pričali o svojoj borbi koja se dogodila davno, davno – prije 30-ak godina.

Iz mog teksta iz 2000.:

»Tako je već u srijedu, 22. studenog [1989.] održan prvi sastanak Inicijativnog odbora. Sastanak je održan pod čudnim i romantičnim uvjetima. Bio je naime sazvan u prostorijama Sveučilišne konferencije SSO [Saveza socijalističke omladine] na Trgu žrtava fašizma, za koji se nadam da će mu vratiti tadašnje ime (trenutno Trg hrvatskih velikana). Kada sam se pojavio malo prije dogovoreno termina rečeno mi je da se njihova politika promijenila i da nam više neće odobravati korištenje njihovih prostorija. Ljudi su se međutim okupili i sastanak je održan u obližnjoj gostionici “Plava laguna” u ulici Božidara Adžije, danas ulica kneza Mislava.«

Na slici: s nekog okupljanja u Zelenoj akciji, 1997..

Moj rad, objavljen 2014. u časopisu “Ekonomska i ekohistorija”: Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)

»Zelena akcija Zagreb (ZAZ) i Savez zelenih Hrvatske (SZH) bit će među prvim autonomnim (“alternativnim”, kako se tada govorilo) organizacijama registriranim u veljači 1990., prema zakonskim promjenama koje su omogućile slobodu udruživanja, zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom, Hrvatskim liberalno-demokratskim savezom idr.. Dok je Savez ostao slabo aktivan (vidi odjeljak 2.4.), od 1992. naglo raste aktivnost i utjecaj ZAZ. Okupivši aktivnu jezgru stručnih i iskusnih ljudi, te stičući “u hodu” nova znanja i vještine, počevši ostvarivati za ono doba visoke prihode, ZAZ je postala ključna institucija u preživljavanju i oživljavanju ekološkoga pokreta. (…) Do toga nije došlo lako. ZAZ je prošla kroz nekoliko kriza, koje su mogle dovesti i do raspada.« (str. 49)

Okolnosti su godinama bile gerilske.

»U poslovnoj zgradi u Radničkoj cesti 22, u prvo vrijeme tajnik ZAZ koristio je samo jedan stol, dvije police i telefon (pozivi van kuće nisu išli izravno, nego preko centrale), a zatim je za besplatnu upotrebu dobivena jedna mala prostorija. (…)

Važno je bilo i to što su članovi ZAZ već od 1992. počeli redovno koristiti elektronsku poštu i računalne mreže, koje se tada grade u svijetu, povezivanjem lokalnih BBS-ova. Tadašnja europska mreža GreenNet bitno je unaprijedila međunarodne kontakte, započete od osnivanja, ali i kontakte unutar Hrvatske s drugim akterima tzv. “civilne scene” (mreža ZaMir).« (str. 50)

Kako da to shvate današnji klinci, odrasli uz Internet i smartphone?

Na slici: S prosvjeda protiv projekta Družba Adria, 2004.. U tih sedam godina sam naglo posijedio.

Događali su se politički sukobi i raskoli unutar ekološkog pokreta, o čemu detaljnije pišem u spomenutom radu. Kad je došlo do promjene političkog režima u svibnju 1990., brzo se pojavio »oprez i prevladavajući konzervativizam većine u SZH, [Savezu zelenih Hrvatske] koji su u promijenjenim političkim okolnostima bili nepovjerljivi prema ZAZ, zbog povezanosti s “alternativnim” svjetonazorom, koji je ponovo bio pod sumnjom kao i u prethodnom sustavu, sada sa stajališta dominantne nacionalističke, “državotvorne” ideologije.« (str. 52)

O ranijoj povijesti, moj rad objavljen 1992.: Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971-1991

Samo mali dio prošlosti postaje povijest. Ostalo tone u zaborav. Prije desetak godina često sam polemizirao s osobama koje su bile uvjerene da je globalno zagrijavanje izmislio Al Gore. A sada se javljaju oni kojima se čini da je to izmislila Greta Thumberg. Pa me zovu njenim sljedbenikom, iako bih joj mogao biti djed.

Bio sam aktivist, pa sam bio priča, pa sam postao sjena.

* (Nisam siguran odakle je ovaj citat, koji mi je ostao u sjećanju valjda od djetinjstva. Možda nešto od Branka Ćopića ili od Vesne Parun, njene serije za djecu “Mačak Džingiskan i Miki Trasi”.)

Vrlo brz rast elektrana na obnovljive izvore u Indiji: 150 GW instalirano i u razvoju

Govoreći o akcijama za smanjivanje globalnog zagrijavanja, nerijetko se srećem s tezom da je besmislica tražiti od zemalja Europske unije da smanjuju emisije stakleničkih plinova kad se navodno Indijci i Kinezi smiju i sprdaju kako smo glupi, pa im ne pada napamet nešto raditi na razvoju obnovljivih idr..

Također ljudi često ne razumiju pojam “tender” (ili slično “aukcija”). To je tržišni mehanizam i koliko god se neki ljutili, tenderi za obnovljive se raspisuju zato, jer su ti izvori jeftini, pa subvencije nisu potrebne.

Instalirani kapaciteti elektrana na obnovljive izvore u Indiji, ne računajući velike hidroelektrane (vjetar, sunce, vjetar-sunce hibridi, biomasa i male HE), u prosincu 2019. dosegli su 84,4 GW (GW = gigawat, tisuću megavata). Uz to je u gradnji 36,7 GW, a u tijeku su tenderi za 29,6 GW, od toga 25,8 za solarne i 2,2 za vjetar.

Ukupno instalirano i u razvoju preko 150 GW, od toga 83 GW sunce, 49 vjetar, 10 biomasa.

Indijska vlada je prije nekoliko godina, kao Intended nationally determined contribution (INDC) prema odlukama Konferencije UN o klimi u Varšavi 2013. te Pariškog dogovora, postavila cilj 175 GW kapaciteta obnovljivih (ponavljam, bez velikih HE) do 2022..

Potrošnja električne energije po stanovniku u Indiji još je daleko manja od one u Kini i zemljama OECD-a, tako da joj nije nametnut cilj da potrošnju energije i emisiju ugljičnog dioskida smanjuje u apsolutnom iznosu. Ali je prihvatila cilj da smanji odnos emisija CO2 prema BDP-u za 33-35% u odnosu na 2005. (tj. emisije trebaju drasti znatno sporije od BDP-a).

India’s renewable power capacity exceeds 84 GW (Enerdata.net, 13.1.2020.)

Gotovo sav ovaj razvoj dogodio se u posljednjih 5-6 godina, otkad je predsjednik vlade Narendra Modi. U fiskalnim godinama 2014.-2018. uloženo je ukupno 42 milijardi USD. Instalirani solarni kapaciteti porasli su osmerostruko.

Solar power in India (članak na Wikipediji, dobro ažuriran)

Indian Renewable Energy Industry Report (listopad 2019.)

Indija svaka dva dana instalira novih kapaciteta solarnih (fotonaponskih) elektrana koliko je ukupno dosad instalirano u Hrvatskoj (svaki sat instalira se 1 MW).

U gradnji je najveći solarni park na svijetu Pavagada solar park (ili Shakti Sthala), s projektiranim kapacitetom 2000 MW, investirano 2,55 milijardi USD, u pustinjskom predjelu.

Federalna vlada je u lipnju 2018. postavila još ambiciozniji cilj od 225 GW obnovljivih do 2022., uz investicije od 80 milijardi USD 2018.-2022..

Očekuje se da će do 2040. 49% ukupne potrošnje električne energije biti okriveno iz obnovljivih izvora, uz korištenje učinkovitijih baterija za pohranu električne energije i dalji pad cijena solarne energije za 66% u odnosu na današnje. Korištenje obnovljivih umjesto ugljena donijet će uštedu od 8,43 milijarde USD godišnje.

U studenome 2019., ministar energetike je na sastanku ministara energetike zemalja BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) najavio da će cilj za 2030. od 40% obnovljivih u instaliranim kapacitetima obnovljivih 2030. g. biti premašen, te će iznositi 55%, te da će i cilj od 200 GW instaliranih za 2022. biti premašen.

U tom procesu, energetska situacija Indije se bitno promijenila. Od deficita energije sad ima višak i izvozi u susjedne zemlje.

Renewables to account for 55% of energy mix by 2030: Minister

Da budemo korektni, postoje i sumnje hoće li se ambiciozne najave ostvariti. Why India may not achieve its 2022 clean energy target (članak u “Times of India”, 3. studenoga 2019.)