Njemačka i Južna Koreja: nuklearna energija, postindustrijsko društvo, promjena paradigme

U ovom članku prenosimo i komentiramo posljednje novosti o nuklearnoj energetici u Njemačkoj i Južnoj Koreji. One nam služe kao indicije za važnu razliku koja danas postoji u situaciji i pristupu između dvije vrste zemalja.

Ekonomije: razvijene, post-industrijske, izranjajuće, pod-razvijene…

Nekadašnja globalna podjela na “razvijene zemlje” i “zemlje u razvoju” mogla je navoditi u zabludu: kao da se ova prva grupa prestala razvijati – dosegli određeni nivo i onda stali. A to se naravno nije dogodilo, ni 1950-ih, ni danas.

Sad je aktualna podjela na tri grupe: visokorazvijene, “izranjajuće ekonomije” i slabo razvijene (“underdevelopment”, podrazvijene). Kriteriji i granice nisu uvijek sigurni; izgleda npr. nategnuto da je Rusija, koja je još u doba SSSR-a prošla kroz industrijsu revoluciju, u istoj grupi s Kinom ili Brazilom.

Jasno je da postoje razlike u nivoima razvoja, koje se ne mogu svesti samo na dvije kategorije. Ugrubo, možemo pretpostaviti tri osnovne grupe: slabo razvijene, dobro razvijene i prijelazne. Naravno, mogu postojati razlike kad koristimo razne kriterije.

Potrošnja energije po stanovniku, te posebno potrošnja električne energije, važan su indikator stupnja razvijenosti.

Unutar Europe, kad gledamo odnos prema nuklearnoj energiji, postoji velika razlika u trendu između Zapadne i Istočne Europe, kako smo pokazali u tekstu Nuklearna energija u Europi 2015.-2025.: komunistička prošlost → nuklarna budućnost?.

U Zapadnoj Europi, od 18 zemalja devet ima reaktore u radu. Od njih, čak četiri su donijele odluku o potpunom napuštanju nuklearne energije. Na istoku nema takvih tendencija – naprotiv, dvije zemlje, koje sad nemaju elektrane, grade ih ili planiraju graditi.

Antinuklearno raspoloženje najjače je u Njemačkoj, uz puno suglasje puka i političke elite.

Njemačka: odlučan izlazak iz nuklearne energetike

‘Green superpower’ Germany plots the way to a low-carbon world by closing Grafenrheinfeld nuclear power plant

Njemačka danas (subota, 20. lipnja) trajno zatvara nuklearnu elektranu Grafenrheinfeld, s jednim reaktorom tipa PWR, snage (na mreži) 1275 MW, sagrađenu 1982. g..

Ubrzo nakon nesreće u Fukušimi, Njemačka je zatvorila osam od 17 reaktora. Preostalih osam bit će zatvoreno do kraja 2022. g..

Njemačka je krenula u ambiciozni energetski zaokret (Energiewende) s motivima zaštite okoliša i klime, povećanja energetske sigurnosti, ali i jačanja svoje kompetetivnosti na globalnom tržištu, zahvaljujući velikom napretku u “zelenim” tehnologijama.

Pojam “Energiewende” je danas jedna od najpoznatijih njemačkih riječi, poslije “Angst” i “Blitzkrieg”.

Važno političko pitanje u razdoblju do slijedećih parlamentarnih izbora, 2017., bit će porezna politika prema termoelektranama na ugljen, koja bi trebala prisiliti na zatvaranje starijih, manje učinkovitih elektrana.

Predsjednik SPD Sigmar Gabriel, sadašnji ministar ekonomije i energetike u koalicijskoj vladi, suočava se s otporom radnika u rudnicima ugljena. Gabriel je vjerojatni suparnik sadašnjoj predsjednici vlade Angeli Merkel na slijedećim izborima.

U članku se citira zanimljiva opaska profesora Hansa Joachima Schellnhubera, direktora Postdamskog Instituta za istraživanje utjecaja na klimu. On kaže:

Dvije različte ekonomije i točka preokreta

»Može li iko zamisliti da je moguće upravljati s dvije posve različite ekonomije – jedne zasnovane na fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji, a druge zasnovane na učinkovitosti i obnovljivma – paralelno, kroz slijedećih pet-šest desetljeća? To je smiješno, to se neće dogoditi. Sva povijest industrije kaže nam da jednom kad se sustav okrene u novi način rada (mod), i ima neke komparativne prednosti, preuzet će sve.«

Ovo nam razmišljanje može poslužiti za dalju konceptualizaciju podataka o trendovima prema nuklearnoj energetici. A to može biti značajno i šire, jer nuklearna energija, od početka njene industrijske primjene prije 50-ak godina, važno je čvorište ekonomskih trendova i društvenih borbi.

Osim u Zapadnoj Europi (zemlje koje u gore spomenutom članku nazivamo “EU15+3″), nuklearna energija je u opadanju u SAD i u Japanu. U SAD danas ima 99 operativnih reaktora, a prije nekoliko godina bilo ih je 104. Pet reaktora je u gradnji, ali će vjerojatno drugi biti isključeni, tako da maksimum neće biti dosegnut.

U Japanu, prije Fukušime je bilo 55 operativnih reaktora. Četiri su uništena, a osam je do danas trajno isključeno. Danas se 43 reaktora se vode kao “operativni” ali faktički su trenutno samo dva u radu i vrlo je vjerotno da bar neki od preostalih neće nikad biti priključeni na mrežu.

Postindustrijske zemlje

SAD, EU15+3 i Japan – nekadašnja “Trilaterala” – imaju zajedničko to, da s tek nekoliko drugih zemalja ulaze u grupu o kojoj se govorilo, i ponekad i danas govori, da je ušla u “postindustrijsko” razdoblje.

Grupa, također, u kojoj se govori o “postmodernizmu”. Zanemarujući brojne varijacije tog pojma, možemo reći da se “modernizacija” odnosi na proces industrijalizacije, urbanizacije, rasta standarda. Postindustrijska ekonomija više se ne zasniva na teškog industriji (Kembridžki rječnik engleskog),u postinudstrijko društvo širi se uslužni sektor i intenzivno koristi “visoka informatička tehnologija” (Hrvatski jezični portal).

zanemarujući složene teorijske diskusije, možemo reći da se u grupi koju čine bivša “trilaterala”, uz Austriju, Kanadu i još poneku zemlju, nalaze ekonomski i društveno najrazvijenije zemlje svijeta. Ne naprosto po brutodruštvenom proizvodu po stanovniku, indeksu ljudskog razvoja (HDI) i drugim formalnim pokazateljima.

Te su zemlje prošle, i otprilike do 1970-ih završile, značajne procese društvene i ekonomske preoobrazbe. One su provele prvu industrijsku revoluciju, koja ih je odvojila od društava u kojima velika većina ljudi radi u poljoprivredu; zatim drugu industrijsku revoluciju (automobili, nafta, električna energija, automatizacija) koja je dovela do znatnih strukturalnih promjena; te su zakoraćile u Treću.

Dogodio se i ogroman prelazak ljudi iz sela u gradove, te zatim dramatična revolucija životnoga standarda, koja je nekadašnje luksuzne proizvode dočinila dostupnim svima i jeftinima (od pitke vode i sapuna, preko električne energije do automobila i putovanja na godišnji odmor) bitno skratila radni dan, drastično produljila školovanje itd..

Te se onda može govoriti i o znatnim promjenama u mentalitetu (gdje možemo, oprezno, iskoristiti pojam “post-moderno”), do kojih dolazi u visokorazvijenim zemljama od 1970-ih godina (a studentske pobune 1968. čine značajni međaš).

Rast potrošnje energije: S-krivulja

Prateći potrošnju energije i posebno električne energije, možemo vidjeti kako se odvijao taj razvoj. Te možemo vidjeti i to, kako nakon 1970-ih dolazi do usporavanja rasta, pa zatim i stagnacije pa i opadanja u potrošnji energije i električne energije.

To nije posljedica samo ekonomskih nedaća, nego i svjesnih politika država, zbog uviđanja dugoročnih resursnih ograničenja i ekoloških nedaća. Neke države, zahvaljujući posebnim uvjetima, troše više energije od drugih, ali i one koje troše manje nemaju više brz rast niti namjeru da stignu one najrastrošnije.

To je u ekonomiji dobro poznati rast po S-krivulji (sigmoidna funkcija), gdje početnom brzom eksponencijalnom rastu slijedi opadanje stope rasta i dostizanje plafona (zasićenja).

S tom je krivuljom vezan i pojam “točke preokreta” (tipping point), koji se nalazi, među inim u naslovu knjige Malcolma Gladwella “The Tipping Poit”, 2000. g. (popularna knjiga koja objašnjava teoriju difuzije Everetta Rogersa). Nešto što je ranije bilo stvar malog broja ljudi ili poduzeća, pa onda pomalo raslo, u nekom trenutku počinje mijenjati cijeli sustav i zatim nekadašnja bizarnost postaje nova prihvaćena normalnost.

Vidi jedan jednostavni prikaz: The Dummies Guide to Change, Diffusion and the Tipping Point. To je unutar ekonomije, ali slično vrijedi i za parametre ekonomije kao cijeline unutar ekosfere, a može se primijeniti i na ideje (vrednote, načela… senzibilitet, mentalitet). Obrat, koji po Kuhnu moemo nazvati nastupanjem nove paradigme.

Činjenica da stopa rasta opada odraz je ograničene količine i dostupnosti resursa, ali također i ograničenosti ljudskih potreba. Kad svi ili velika većina imaju pristojne stanove, grijanje, električne aparate isl., nema više potreba za drastičnim rastom. One se naravno mogu umjetno poticati da bi se održao sustav proizvodnje; taj problem, odnosa stvarnih i umjetnih potreba, daleko je od riješenja.

Električna energija: oko 5.000 kWh/stan/god kao prag “visoke razvijenosti”

Kad se radi o električnoj energiji, te su zemlje izgradile znatne kapacitete, a od 1980-ih je rast potrošnje bio manji, nego što se ranije predviđalo. Tako su se dogodili i viškovi kapaciteta, pa ekonomske i ekološke svjesne politike i promjenljive prilike mogu varirati intenzitet njihovog korištenja (npr. tehnološki progres doveo je do brzog rasta korištenja prirodnoga plina 1990-ih, a onda rast cijena i pad cijena ugljena do pada; a svjesne ekološki potaknute mjere dovele su do rasta obnovljivih puno bržeg nego što bi se inače događalo).

Te zemlje nemaju akutne ili srednjoročne probleme s izvorima energije. Nema značajnoga rasta, kojeg bi trebalo zadovoljavati novim elektranama.

Zemlje te grupe imaju potrošnju električne energije iznad 5.000 kilovatsati po stanovniku godišnje, a neke (njih šest) iznad 10.000.

Kad te zemlje razvijaju obnovljive ili zatvaraju nuklearke ili termoelektrane na ugljen, one žele promijeniti strukturu izvora. Znatan rast obnovljivih vezan je uglavnom uz pad proizvodnje iz drugih izvora, a ne uz opći rast. Stare nuklearne elektrane mogu se zatvoriti, a da se nove ne grade, jer su na raspolaganju druge mogućnosti. One počinju imati druge prioritete, a ne naprosto osigurati dovoljno izvora energije.

S druge strane su pak, naravno, zemlje koje su još veoma nerazvijene, “underdevelopment”, u kojima mnogi pa i većina stqanovništva nemaju pristup električnoj energiji (pa i pitkoj vodi idr..). One imaju potrošnju po stanovniku ispod 1.000 kWh po stanovniku godišnje, ili nešto više.

Gledajući taj parametar u bazi podataka Svjetske banke (to je finalna a ne bruto potrošnja), imajući na umu neke opće podatke o tim zemljama, mogli bismo ugrubo reći da oko 2.000 kWh/stan/god čini granicu između “podrazvijenih” i “srednjih”.

Ali postoje i značajne skupine zemalja, koje imaju specifičnosti, koje su bile pod komunističkom jednostranačkom vlasti (“Istočna Europa”) kao i novoinstrijaliziranih zemalja.

One su se po mnogim paramentrima (kao što je potrošnja energije) izjednačile ili sasvim približile grupi najrazvijenih, ali nije (još?) došlo do svih socijalnih promjena i promjena mentaliteta.

One se mogu naći u raskoraku između tradicionalne orijentacije na kvantitetu i “post-industrijske” orijentacije na kvalitetu.

Južna Koreja: visokorazvijena ili još ne?

Pogledajmo vijesti o nuklearnoj energiji iz Južne Koreje.

South Korea plans to build 3,000MW nuclear power plants (10. lipnja 2015.)

Južna Koreja nastavlja snažnu orijentaciju ka korištenju nuklearne energije za pokrivanje predviđenog rasta potrošnje električne energije i smanjivanje emisija ugljičnog dioksida.

Pojavljuje se međutim i otpori lokalnog stanovništva i ekoloških aktivista nuklearnoj energiji, kao i ambicioznim planovima rasta potrošnje. To je trend posljednjih nekoliko godina. Uz nesreću u Fukušimi, nekoliko incidenata i problema u Koreji utjecali su na raspoloženje javnosti. vidi npr. video Kori Nuclear Power Plant – Scandals and accidents (listopad 2013.)

Komentator na mražnom sjedištu American Nuclara Society, u članku South Korea nuclear power: Are the dark times over?, 6. veljače 2014., ukazuje i na probleme korupcije i nekompetencije.

Najnovija vijest o lokalnom prosvjedu, 18. lipnja: Voices growing in Gangwon Province against slated nuclear reactors.

Ministarstvo trgovine, industrije i energetike (MTIE) je 8. lipnja predstavilo Nacionalnoj Skupštini plan za razdoblje 2015.-2029, u kojem se predviđa gradnja dva dodatna nuklearna reaktora od po 1.500 MW.

Istovremeno je odbačena predložena gradnje četiri termoelektrane na ugljen.

Južna Koreja ima 24 operativna nuklearna reaktora, koji pokrivaju oko trećinu potrošnje električne energije. Četiri reaktora su u gradnji. Ima značajnu nuklearnu industriju, koja gradi i četiri reaktora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Uz zadnji dopunu plana, Južna Koreja bi 2029. godine imala 36 reaktora u radu.

Međutim, 18. lipnja Vlada je odbila dozvolu za produljenje rada najstarijeg raaktora Kori 1, sagrađenog 1978..

Je li 9. mjesto na svijetu dovoljno, li treba još rasti?

Ono što je sporno ša šireg ekologističkog gledišta, jest projekcija rasta potreba za električnom energijom. Izgleda, na prvi pogled i bez ulaženja u detalje, da se pojavljuje razlika između stadija u koji je zemlja već došla, i predodžbi koje planeri i dalje imaju.

Energetska strategija predviđa da će potrošnja električne energije u slijedećih 15 godina rasti stopom od 2,2% godišnje. To je projekcija, koju osporavaju ekologisti i drugi kritičari. Godine 2014. rast je bio samo 0,6%. (Vidi dodatne informacije u članku Government plans to build two more nuclear reactors to meet rising demand, 9. lipnja 2015.)

Proteklih desetljeća, Južna Koreja je imala vrlo brz rast potrošnje električne energije; potrošnja je učetvorostručena u dvadesetak godina. Prema bazi podataka Svjetske banke, potrošnja električne energije je 1990. g. bila 2.373 kWh/stan/god, 2000. g. 5.907, a 2011. g. 10.162.. To je više nego u većini visokorazvijenih zemalja (Japan ima 7.800, Njemačka 7.100). Koreja je po tom parametru (gledajući podatke Svjetske banke za 2011.) na 9. mjestu u svijetu.

Postavlja se pitanje, ima li osnova očekivati da će se brzi rast nastaviti, tako da iznosi 39% u slijedećih 15 godina, te da Republika Koreja u potrošnji po stanovniku dosegne nivo Sjedinjenih Američkih Država? Dvostruko viši od sadašnjeg nivoa Europske unije?

Prenosimo jedan članak o inovacijama, koji govori o tome da je Južna Koreja zakoračila prema post-industrijskom društvu. To je prelaz, koji se sad počinje događati u “izranjajućim ekonomijama”.

Azija i ekonomija bazirana na znanju

United States lead in science and technology shrinking (veljača 2014.)

Zemlje istočne Azije razvile su se imitirajući razvijenije, koristeći od njih preuzete tehnologije i jeftinu radnu snagu. To se promijenilo u Japanu, koji je tim putem pošao davno, a zatim od imitatora postao svjetski lider u razvoju visokih tehnologija. Sad se mijenja i u zemljama koje su tim putem krenule u drugoj polovici 20. stoljeća.

Analiza američkog National Science Board (NSB), savjetodavnog tijela predsjednika i Kongresa, pokazuje da, iako su SAD i dalje svetski lider u znanosti i tehnologiji, njihovo se vodstvo smanjuje. Nekoliko azijskih zemalja, naročito Kina i Južna Koreja, naglo povećavaju svoje inovativne sposobnosti. Udio SAD u istraživanju i razvoju (R&D) od 2001. se smanjio sa 37% na 30%, a Europe sa 26 na 22%. Udio Azije povećao se sa 25 na 34%, a Kine od 4% na 15%.

Dan Arvizu, predsjednik NSB i direktor National Renewable Energy Laboratory, kaže da je to rezultat smišljenih politika zemalja “izranjajućih ekonomija”, koje razumiju ulogu koju znanost i inovacije imaju na globalnom tržištu. Kina je utrostručila broj istraživača između 1995. i 2008..

Te zemlje također fokusiraju pažnju na ključne sektore globalne ekonomije, uključujući visokotehnološku industriju (high-tech manufacturing) i čistu energiju. Opseg visokotehnološke industrije u Kini porastao je između 2003. i 2012. gotovo šesterostruko, a udio u svijetu s osam na 24%, blizu udjela SAD od 27%.

Inovacije u energetici

Također, ističe se u studiji, izranjajuće ekonomije sada ulažu više u čistu energiju, kritičnu industriju za 21. stoljeće, nego napredne ekonomije (advanced economics). (Najnoviji podaci, za 2014, pokazuju da je Kina ulažila u obnovljive jednako kao EU i SAD zajedno.) Južna Koreja također se pojavljuje i kao značajni proizvođač i instalater solarnih panela.

U listopadu 2013. objavili smo prikaz studije o broju inovacija u energetici u svijetu, Innovation in Renewable-Energy Technologies Is Booming. Broj godišnje prijavljenih patenata u području obnovljivih izvora energije u SAD je porastao sa od manje od 200 godišnje 2000. g. na preko tisuću 2010.. Studija zaključuje da su osnove za mnoge patente bile postavljene 1970-ih i 80-ih, kad je država, nakon “naftnih šokova”, znatno povećala i stimulirala ulaganja u istraživanja. Vrlo brz rast je i u Kini.

Studija What Would Jefferson Do? : The Historical Role of Federal Subsidies in Shaping America’s Energy Future, o kojoj smo pisali 20. kolovoza 2013, analizira poticaje razvoju energetike u 250 godina američke povijesti. »Potpora energetskim inovacijama pomogla je pogoniti rast naše zemlje kroz više od 200 godina.« (str. 6) Današnje potpore obnovljivima su proporcionalno znatno manje, nego one koje su nekada (a i danas) bile davane za naftu, ugljen i nuklernu energiju.

Plafon S-krivulje: promjena sustava – od resursa k znanju

Ovdje se možemo vratiti na ono, što je gore rečeno o strategiji Njemačke, da postane lider u razvoju “zelenih tehnologija”. Razvoj u okviru treće, ili možda već i četvrte industrijske revolucije.

Njemačka je nesumnjivo “post-industrijska” zemlja (iako ima i jaku industiju!) i uvelike “post-moderna”. Več početkom prošloga stoljeća bila je jedan od svjetskih industrijskih lidera, pretičući u nekim područjima Veliku Britaniju.

Južna Koreja je pak doživjela spektakularan rast iz bijede ka visokoindustrijaliziranoj zemlji u pola stoljeća. Došla je do nivoa visoke potrošnje, i sad je pitanje kvalitete daljnjeg razvoja (od pukog rasta ka “održivom razvoju”). Došla je, možda, blizu plafona u S-krivulji.

Ne možemo biti sigurni, ali izgleda vjerojatno da bi dalje forsiranje rasta materijalne potrošnje bilo kontraproduktivno. Južna Koreja ima vrlo veliku gustoću stanovništva, preko 500 po kvadratnom kilometru, i to stvara razne druge probleme u korištenju resursa.

Od kvantitativnog rasta resursa na raspolaganju (kilograma žita ili ugljena, kilovastati enerije…) postaje važnije znanje o tome, kako te resurse optimalno koristiti.

Način mišljenja političke elite (a moda i drugih elita), paradigma, a možda i općenitiji “mentalitet”, možda se trebaju promijeniti, da bi se trajektorija napretka nastavila.

Izgleda da je politička elita Kine, koja je danas još na nivou potrošnje električne energije po stanovniku tek trećine od one u Južnoj Koreji, svjesna problema da se mijenjaju vodeći prioriteti.

Sve se ovo naravno ne ovisi na zemlje koje su još “podrazvijene”, kao Indija, Egipat ili Etiopija, o kojima nećemo ovdje pisati. One su u u situaciju da očito moraju znatno povećati sadašnju raspoloživost električne energije. O tome drugom prilikom.

Objavljeno u ekonomija, energetika, Futurologija, nuklearna energija | Komentiraj

Enciklika “Laudato si” i prve reakcije: trebaju li katolici slušati papu?

U Vatikanu je jučer službeno objavljena enciklika pape Franje “Laudato si”, posvećena klimatskim promjenama. Prikaz sadržaja na mrežnom sjedištu “Glasa Koncila”.. Detaljan pregled na hrvatskom (prema “Radio Vatikanu”) objavljen je na portalu laudato.hr.

Ovo je druga enciklika koju je sadašnji papa objavio. Tekst enciklike (datirane 24. svibnja 2015.) objavljen je na službenom mrežnom sjedištu Vatikana na arapskom, engleskom, talijanskom, francuskom, njemačkom, poljskom, portugalskom i španjolskom.

Sestra i majka nam Zemlja

Laudato si mi SignoreNaslov enciklike “Laudato si” (“Hvaljen budi”) uzet je iz pjesme Sv. Franje Asiškog, u kojoj se spominje “majka Zemlja”. U enciklici su citirani stihovi: »Laudato si’, mi’ Signore, per sora nostra matre Terra, la quale ne sustenta et governa, et produce diversi fructi con coloriti flori et herba.«

U hrvatskom prijevodu (vidi na mrežnom sjedištu franjevci-split.hr):

»Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.«

Nacrt, na talijanskom, procurio je u javnost nekoliko dana ranije i bio objavljen na mrežnom sjedištu novina “La Reppublica”.

“Glas Koncila” piše:

»Papa ističe kako nas asiški svetac “u toj lijepoj pjesmi podsjeća da je naša zajednička kuća također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput majke koja nas prima u svoje ruke”.

Ta sestra prosvjeduje zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornoga korištenja i zloupotrebe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu ranjenom grijehom očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzapušteniju i najzlostavljaniju braću ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, upozorava Papa.«

Objavljivanje enciklike izazvalo je nervozu kod političara koji su katolici i klimatski poricatelji u SAD i Australiji.

“Ja sam katolik, ali moj novčanik je protestant”?

Jeb Bush joins Republican backlash against pope on climate change

Među pretendentima na republikansku kandidaturu za predsjednika SAD petorica su katolici.

Jeba Bush, brat jednog i sin drugog bivšeg američkog predsjednika, prešao je na katolicizam kad se oženio prije 20 godina. Kao guverner Kalifornije, redovno je u govorima spominjao učenje Crkve.

U prvom danu svoje službene kampanja Bush je rekao da u ovom pitanju neće slijediti papu. »Ne dobivam ekonomsku politiku od mojeg biskupa ili mojeg kardinala ili mojeg pape. (…) Mislim da je zadatak religije da nas čini boljim ljudima, a manje da se bavi stvarima koje vode u političko područje.«

Nešto žešći republikanci poručuju papi: »bavi se svojim poslom a mi ćemo se baviti svojim«.

Već ranije, o čemu smo pisali 4. lipnja, papine stavove kritizirao je pretendent za republikanskog kandidata za predsjednika, Rick Santorum.

Santorum je aktivni katolik, koji se u svojoj političkoj karijeri fokusirao na socijalni konzervativizam. Poručio je svojem vjerskom poglavaru: »Crkva je više puta bila u krivu prema znanosti, pa mislim da je vjerojatno bolje da znanost prepustimo znanstvenicima i fokusiramo se na ono u čemu smo uistinu dobri: teologiju i moral.«

Tvrdnju da ljudska aktivnost izaziva klimatske promjene nazvao je primjerom “političke” i “kontroverzne” znanstvene teorije. Katolička crkva, smatra, ne bi se trebala miješati u razne vrste tema koje su slučajno trenutno popularne.

U usporebi sa situacijama iz prošlosti zanemaruje očitu razliku: Crkva je tada pokušavala suzbiti znanstvene teorije koje su joj se nisu sviđale iz teoloških razloga, poput heliocentrizma i evolucije. Sada papa Frane prihvaća znanstveni konsenzus klimatologa, koje većina američkih republikanaca negira iz političkih i ekonomskih razloga.

Enciklika – samo osobni stav pape Franje?

Australijski premijer Tony Abbott je najsnažniji protivnik akcija protiv klimatskih promjena među svjetskim državnicima, a ne samo da je katolik, nego i isusovac, kao i papa Franjo.

Pope Francis’ climate change encyclical not binding on Catholics

Na mrežnom sjedištu “Institute of Public Affairs”, australijske organizacije koja je snažno angažirana u negiranju klimatskih promjena, objavljeno je prioćenje za medije koje potpisuje otac James Grant, vanjski suradnik Instituta. (Navodi se da je katolički svećenik i osnivač “Chaplains Without Borders” i “Catholics in Business”.)

On tvrdi da ova enciklika »ne treba biti tretirana kao službena katolička doktrina obavezujuća za sve katolike, nego radije kao osobni stav pape«.

On smatra da: »Dok je razložno od pape da koristi svoj moralni autoritet u pitanjima kao što je Trojsvo ili narav Božja, to je posve drugačije ako se katolik ne slaže s papom o pitanjima okoliša.«

Papinske enciklike dosad su se bavile širokim spektrom tema, a ne samo striktno teološkim. Oni koji nisu katolici svakako će se rado složiti s tezom da svaki vjernik ima pravo misliti svojom glavom. Bit će zanimljivo pratiti što o ovakvim stavovima kažu katolički teolozi.

Objavljeno u klimatske promjene | Komentiraj

Obnovljivi u svijetu – godišnji izvještaj (REN21)

Mreža “REN21″, koja okuplja više od 500 eksperata, objavila je Renewables 2015 Global Status Report. Na poveznici možete skinuti cijeli izvještaj ili sažetak, pogledati informativne grafike ili pregledati interaktivnu mapu po zemljama.

(Podaci za Hrvatsku su iz 2012. i 2013., a situacija je nakon rigorozih anti-obnovljivih odluka vlade iz listopada 2013. promijenila. Hrvatski čitatelji trebaju imati na umu da mi živimo na drugom planetu.)

U 2013. godini, u ukupnoj finalnoj potrošnji energije u svijetu fosilna goriva činila su 78,3%, obnovljivi 19,1% i nuklearna 2,6%. Od obnovljivih, 9% čini tradicionalna upotreba (biomasa), a 10,1% moderna.
RE share in global final cons 2013
U proizvodnji električne energije obnovljivi čine 22,8%, od čega voda 16,6%, vjetar 3,1%, biomasa i bioplin 1,8%, solarna iz fotonaponskih panela 0,9% te centralizirane solarne elektrane, geotermalne i morske ukupno 0,4%.

Godine 2014. elektrane koje koriste obnovljive izvore činile su 59% novoizgrađenih kapaciteta u svijetu. Ukupne investicije u obnovljive su iznosile 301 milijardi USD, a 270 milijardi ako se isključi gradnja hidroelektrana snage veće od 50 MW).

Izgrađeno je oko 135 GW novih kapaciteta. Ukupni instalirani kapaciteti obnovljivih elektrana su sada 1.712 GW, što je povećanje od 8,5% u odnosu na 2013..

Ne računajući hidroelektrane, u svijetu je danas ukupno instalirano 657 GW obnovljivih elektrana. Od toga je 255 GW u Europskoj uniji, a 206 GW u zemljama BRICS. Pojedinačno, daleko iznad svih je Kina sa 153 GW, slijede SAD sa 105 GW i Njemačka sa 86 GW. Znatno iza njih su Italija i Španjolska sa po 32 GW te Japan i Indija po 31 GW.
RE withouh HE cap wordl 2014
Od novoizgrađenih geotermalnih elektrana tijekom 2014., 56% se odnosi na Keniju (358 MW).

Proizvodnja drvenih peleta posljednjih desetak godina vrlo brzo raste u Europskoj uniji i području NAFTA (SAD, Meksiko i Kanada). Globalna proizvodnja 2014. godine bila je 24,1 milijuna tona, oko pet puta više nego 2004.. Peleti se koriste za grijeanje i proizvodnju električne energije u modernim bojlerima i kogeneracijama. (Zbog tog rasta je i Hrvatska postala značajni izvoznik gorivog drva.)
Wood Pellet Production 2004-2014
Prvi put u posljednja četiri desetljeća, svijet je 2014. zabilježio ekonomski rast bez rasta emisija ugljičnoga dioksida. Potrošnja energije u svijetu porasla je 1,5%, BDP 3%, a emisije CO2 ostale su iste. Zasluge za to imaju zemlje OECD-a i Kina.

Globalne investicije u obnovljive elektrane bile su dvaput veće od investicija u termoelektrane na fosilna goriva.

Polovica investicija u obnovljive elektrane, bez HE snage veće od 50 MW, bila je 2014. u “zemljama u razvoju”; iznosi 131,3 milijarde USD, što je povećanje od čak 36% u odnosu na 2013.. (Razvijene zemlje uložile su 138,9 milijardi USD, što je povećanje od samo 3%, a znatno smaqnjenje u odnosu na maksimum iz 2011.. Investicije su u Europi iznosilie 2011. 120,7 milijardi USD, a 2014. 57,5 milijardi. U SAD su 2011. iznosile 50,0 a 2014. 38,3 milijarde. ).
RE powern invest 2004-2014
Treba upozoriti međutim da je ovdje među “zemlje u razvoju”, što danas već izgleda kao zastarjela kategorija, uvrštena i Kina, na koju se odnosi čak 63% do spomenutih 131,3 milijarde USD investicija.

U apsolutnom iznosu, investicije su daleko najveće u Kini (83,3 milijardi USD), zatim u SAD (38,3 milijarde), Japanu, UK i Njemačkoj.

Gledajući odnos investicija u obnovljive elektrane prema BDP-u, na čelu su Burundi, Kenija, Honduras, Jordan i Urugvaj.
Solar PV global capacity 2004-2014

Wind power global capacity 2004-2014
U izvještaju se također navodi da su globalne subvencije za fosilna goriva i nuklearnu energiju iznosile 550 milijardi USD. Subvencije donose umjetno niske cijene energije iz tih izvora, obeshrabrujući investicije u racionalnu potrošnju i obnovljive.

Energetsko siromaštvo još je problem u mnogim dijelovima svijeta. Oko 15% stanovništva svijeta nema pristup električnoj energiji, a 38% nema pristupa čistim gorivima za kuhanje. Cijela Afrika ima instalirano 147 GW elektroenergetskih kapaciteta – manje nego Njemačka. Distribuirane obnovljive tehnologije mogu smanjiti te brojke.

Objavljeno u obnovljivi izvori | Komentiraj

Obnovljiva energija u EU: Izvješće o napretku

Europska komisija objavila je jučer (16. lipnja) Izvješće o napretku obnovljive energije (Renewable energy progress report).

Vijesti su uglavnom dobre. EU je na putu ispunjenja obavezujućeg cilja da obnovljivi izvori 2020. g. pokriju 20% ukupne bruto finalne energetske potrošnje. Godine 2014., prema procjenama, udio je iznosio 15,3%.

Finalna potr en EU 2014-2020 i obn

Ovo se odnosi na ukupnu finalnu potrošnju, mjerenu u standardiziranim jedinicama energije, “tona ekvivalentne nafte”, po jedinstvenoj metodologiji.

Tradicionalne razlike među zemljama uglavnom ovise o razlikama u hidropotencijalu i njihovom korištenju, te manje o korištenju ogrijevnog drva. Kako su hidropotencijali uglavnom gotovo potpuno iskorišteni, svjesne državne politike usmjerene su uglavnom na razvoj “novih obnovljivih” (isključujući velike HE): vjetar, sunce, male HE (do 10 MW), biomasa, bioplin, biogoriva, geotermalna, toplina okolina, energija valova, energija plime i oseke.

U proizvodnji električne energije iz obnovljivih u EU, godine 2005. je voda činila 70%, a 2013. 42%. Udio vjetra povećan je s 14 na 28%, a sunca s 0% na 10%.

Među obnovljivima, najveći udio ima biomasa (47%, od toga 42% za grijanje i hlađenje i 5% za elektriku), slijede voda 17%, vjetar 11%, biogoriva 9%, sunce 7%, toplinske pumpe 5%, bioplin 4%, geotermalna 1% i pomorska manje od 1%.

Po sektorima, finalna potrošnja energije u Europi je 46% za grijanje i hlađenje, 30% u transportu i 24% elektricitet. Ciljevi za 2020. su da iz obnovljivih izvora bude 21% energije za grijanje i hlađenje, 10% u transportu i 34% elektrike. Dostignuto 2014.: 17%, 6% i 26%. Nešto je kritičnija situacija u prometu, gdje je cilj za 2020. izazovniji, ali je dostižan.

U okviru ukupnoga cilja, svakoj zemlji određen je (2009. godine) pravno obavezujući cilj za 2020.. Oni iznose između 10% (Malta) i 49% (Švedska). Aktualni postoci 2013. su između 3,6% (Luksemburg) i 52,1% (Švedska).

Određeni su i međuciljevi (nisu pravno obavezujući), koji se određuju za razdoblje od dvije godine. 26 zemalja članica zadovoljilo je međuciljeve za razdoblje 2011.-2012. a očekuje se (kad budu potvrđeni svi podaci) da će 25 zadovoljiti ciljeve za 2013.-2014..

Međutim, kako međuciljevi postaju ambiciozniji idućih godina, neke zemlje članice bi trebale pojačati svoje napore da ostanu na pravoj stazi, uključujući moguće korištenje mehanizama suradnje s drugim zemljama članicama.

Hrvatska je načelno blizu cilja od 20%, ali kako je vlada 2013. odredila izrazito anti-obnovljivu politiku i potiče povećanje korištenja fosilnih goriva, moglo bi biti problema. Osim toga, treba imati u vidu da će slijediti dalji ciljevi do 2030. g. (27% ili više), u okviru dugoročnog plana bitne transformacije energetike do 2050..

Sada zemlje EU razvijaju tehnologije i metode, prolaze kroz proces učenja, za dalje ambicioznije ciljeve. Hrvatska se uglavnom ponaša kao da nas se to ništa ne tiče, kao da će “Bussines as usual” (“pleti kotac kao otac”) vrijediti u načelu zauvijek, a gnjavatore iz Brukselesa već ćemo nekako smuljati.

Neke zemlje su svoje ciljeve za 2020. postigle već 2013.: Bugarska, Estonija, Litvanija, Rumunjska i Švedska. Čak 19 zemalja moglo bi, ako ostvare aktualne planove, do 2020. biti iznad zadanih ciljeva.

Neke su još daleko do ciljeva, kao Nizozemska i UK (godine 2013. udio je iznosio tek 4,5% i 5,1% a ciljevi za 2020. su 14% i 15%).

Britanski “Guardian” objavljuje prikaz i dodatne informacije.

Glasnogovornica Ministarstva energetike i klimatskih promjena UK rekla je da je UK napravila značajan progres, jer je 2005. iz obnovljivih dobivala samo 1,4% energije, te da će postići međucilj od 5,4% za 2013./2014..

Nova konzervativna vlada najavila je zaustavljanje gradnje novih vjetroelektrana na tlu, iako su one najeftiniji izvor obnovljive energije.

Organizacija “Keep on Track” u izvještaju objavljenom u ponedjeljak zaključuje da UK nije dovoljno postigla u razvoju obnovljivih, među ostalog zbog »brojnih zakonskih i administrativnih prepreka«.

Komisija procjenjuje da Francuska, Luksemburg, Malta, Nizozemska i UK te u manjoj mjeri Belgija i Španjolska trebaju procijeniti jesu li njihove politike i alati dovoljni i učinkoviti za dostizanje ciljevi. Dostizanje ciljeva za 2020. također nije sigurno u slučaju Mađarske i Poljske; samo pod optimističkim pretpostavkama o budućem razvoju potražnje za energijom i financijskim uvjetima čine se postavljeni ciljevi dostižni.

Hrvatski nacionalni cilj za 2020. je 20% (11 članica ima viši cilj, a 16 manji), a udio je 2012. iznosio 16,8% te 2013. 18,0%.

Povećanje je prvenstveno, vjerojatno, zbog dobre hidrološke godine, a zatim zbog povećanog udjela vjetroelektrana.

Sektor obnovljive energije u EU vrijedan je 130 milijardi eura godišnje i zapošljava više od milijun ljudi. EU ima tri puta više elektrana na obnovljiva goriva od svjetskog prosjeka.

Proizv el en iz ob EU 1990-2014

EU je također najveći globalni investitor u obnovljivu energiju i podupirajuće energetske politike izvan europskih granica. U EU se proizvodi 40% vjetrotrubina u svijetu (kompanije iz Danske, Njemačke i Španjolske). Kompanije iz EU drže 40% patenata. Od izvoza obnovljivih tehnologija, EU zarađuje 35 milijardi eura godišnje.

U aktivnostima sudjeluju ne samo države i kompanije, nego i građani, kroz 2.400 energetskih zadruga (kooperativa).

Razvoj obnovljivih je pridonio, 2013. godine, smanjenju zavisnosti EU od fosilnih goriva za 116 milijuna tona ekvivalentne nafte (Smanjenje troškova uvoza od 30 milijardi eura) te izbjegavanju emisija za 388 milijuna tona CO2.

Sa stajališta sigurnosti sigurnosti energetske opskrbe Europske unije, Komisija ističe (u kontekstu sukoba s Rusijom) značaj činjenice da se 30% izbjegnute potrošnje fosilnih goriva 2013. odnosi na prirodni plin, te je gotovo pola zemalja članica smanjilo bruto potrošnju prirodnoga plina za bar 7%.

Međutim, to je donekle u proturječju s ciljevima smanjenja emisija stakleničkih plinova, jer je na račun plina u više zemalja povećano korištenje ugljena u termoelektranama. To se doduše događa još od 2009, zbog kretanja cijena.

“Pozadinske” informacije (FAQ)

Izvješće i drugi bitni dokumenti mogu se skinuti ovdje.

Eurostat je objavio da su emisije ugljičnoga dioksida od spoaljvanja goriva u EU u 2014. godini opale za 5% u odnosu na prethodnu (s 3,35 milijardi na 3,18 milijardi tona). Najveći je pad u Slovačkoj (-14%), Danskoj (-11%) i Sloveniji (-9,1%). U Hrvatskoj, -6,3%.

Objavljeno u međunarodna politika, obnovljivi izvori | Komentiraj

G7 o klimatskim promjenama: bez fosilnih goriva do kraja stoljeća!

Lideri grupe G7, sedam zemalja zapada koje spadaju među 11 najvećih svjetskih ekonomija (preostale četiri plus Južnoafrička Republika čine grupu BRICS), okupili su se 7-8. lipnja u bavarskom izletištu Elmau. Borba protiv klimatskih promjena bila je jedna od glavnih tema.

Prenosimo dvije poveznice na tekstove agencije “Reuters”, s različitim naglascima o rezultatima.

Svijet bez fosilnih goriva do kraja stoljeća

G7 leaders bid ‘Auf Wiedersehen’ to carbon fuels

Merkel I Obama, Elmau, 8.6.2015.Lideri grupe G7 poslali su u ponedjeljak očekivanu snažnu poruku u korist borbe protiv klimatskih promjena. U zajedničkom priopćenju, pozivaju na razvoj dugoročnih niskougljičnih strategija za transformaciju energetskog sektora do 2050., te za potpuno napuštanje fosilnih goriva do kraja stoljeća.

Time su ne najvišem nivou ne samo potvrđene, nego i pojačane odluke koje su prije mjesec dana donijeli ministri energetike (G7 energy ministers upbeat on Paris climate deal).

To je prvi put da se u jednom dokumentu ovakvog nivoa govori o potpunom prestanku korištenja fosilnih goriva. Neki aktivisti smatraju da je postavljeni cilj suviše skroman, te da bi trebao biti postavljen već za 2050. godinu (vidi dolje studija o SAD).

Obećavaju da će ubrzati pristup obnovljivoj energiji u Africi i pojačati svoju podršku zemljama koje trpe štetu do klimatskih promjena.

Sastanak je obnovio povjerenje u utjecaj Angele Merkel, nakon zabrinutosti među diplomatima i ekološkim aktivistima da Japan i Kanada mogu torpedirati njene napore.

Problemi Japana nakon Fukušime

Japan ima problema u postizanju većih ciljeva smanjivanja emisije ugljičnoga dioksida zbog neizvjestnosti hoće li se nuklearni reaktori, isključeni nakon nesreće u Fukušimi, ponovo prikopčati na mrežu.

Prije nesreće Japan je imao 55 operativnih raktora. Četiri su uništena, osam je u međuvremenu trajno isključeno, a od 43 preostala samo su dva trenutno priključena na mrežu. Otpor javnost je velik i u nekim slučajevima regionalni sudovi odbili su dozvolu za priključak usprkos odluci državne nadzorne agencije.

Japan zato postavlja skromnije ciljeve smanjivanja emisija, a postoje i neki interesi njene izvozne industrije koje brani. Ipak, ne pruža načelnu podršku ciljevima, te je nedavno dao znatan prilog za “Zeleni klimatski fond”, koji je još sporan u odnosima visokorazvijenih zemalja i zemalja u razvoju (vidi dolje).

Kanada: značaj eksploatacije “teške nafte”

Kanada pak ne želi prihvati veće ciljeve zbog želje da poveća eksploataciju nafte iz bitumenoznih pijesaka (tar sands). O tome traje snažna politička i društvena borba u Kanadi i SAD. (vidi: Scientist Call for Halt to Canadian Oil Sands Expansion.) Predsjednik Obama iskoristio je u veljači o.g. pravo veta da blokira odluku Kongresa, u kojem republikanci imaju većinu, kojom se dozvoljava gratnja naftovoda Keystone XL.) Kanada zato nastoji ukalkulirati što povoljnije uvjete za sebe u budući sporazum (vidi dolje).

Ostale odluke skupa G7

G7 smatra da na konferenciji UN o klimi u Parizu krajem godine treba biti postignut dogovor s pravnom snagom, uključujući obvezujuće ciljeve smanjenja emisija po zemljama, s globalnim ciljem da rast prosječne temperature na Zemlji na pređe 2°C.

Ova snažna poruka može utjecati na finiš sastanka u Bonnu, gdje se dogovara tekst prijedloga sporazuma za Konferenciju UN u Parizu, o kojem smo pisali ovdje na blogu prije nekoliko dana.

Taj sastanak završava u četvrtak 11. lipnja, ali posao sigurno neće biti završen. Sijedlt će još dva takva sastanka, a vrlo vjerojatno će se mnogi detalji dogovora dogovriti tek u Parizu.

G7 produljuje sankcije protiv Rusije zbog upletenosti u rat u Ukrajini. U slučaju potrebe, spremni su pojačati sankcije.

G7 je izrazila pritisak na Grčku, da prihvati uvjete kreditora, ali ostavlja otvorenu mogućnost određenog popuštanja. Merkel je rekla da je Europa spremna pokazati solidarnost, ako Grčka poduzme ekonomske reforme.

Značajnim ishodom skupa smatraju i poruku o obnovi snažnog savezništva i prijateljstva između Njemačke i SAD, koji su bili pogoršani proteklih godina.

Njemačka kancelarka, koja je među svjetskim državnicima najaktivnija u poticanju akcija protiv klimatskih promjena i u tome ima veliku potporu njemačke javnosti, imala je snažnu potporu predsjednika SAD i Francuske.

Još uvijek neriješen problem fonda za pomoć siromašnim zemljama

G7 to support climate insurance for poor, finance disappoints

Problem globalnih pregovora o akciji protiv klimatskih promjena, i nakon ovog sastanka G7, ostaje nedostatak čvrste odluke o financijskoj pomoći siromašnim zemljama.

Eksperti, okupljeni na skupu u Bonnu koji završava 11. lipnja, na kojem se priprema konačni prijedlog dogovora za Pariz, razočarani su jer lideri G7 nisu izrazili čvrstu odlučnost da osiguraju, do 2020. g, 100 milijardi USD godišnje za pomoć siromašnim nacijama za prilagodbu promjenama i za ekološki čist razvoj njihovih ekonomija, što je obećanje dato još 2009..

U priopćenju sa skupa G7 kaže se samo da će “nastaviti svoje napore” i da će se “proaktivno angažirati” na osiguranju sredstava država, multinacionalnih agencija i iz privatnih izvora. Zasad su prikupljene garancije za samo 30 milijardi USD godišnje.

Obećana je da će 400 milijuna ljudi u zemljama najosjetljivijim na klimatskim promjena dobiti pristup direktnom ili indirektnom osiguranju protiv rizika vezanih uz klimu.

Lideri G7 izrazili su podršku cilju dekarbonizacije globalne ekonomije do kraja stoljeća. Klimatski aktivisti smatraju da je to presporo i da taj cilj treba postaviti do 2050..

Kao što smo gore spomenuli, Japan je prije dva tjedna donio odluku o znatnom godišnjem ulaganju u taj fond.

Japan Signature Activates World’s Green Climate Fund

“Zeleni klimatski fond” (GFC) osnovan je 2009. na skupu u Kopenhagenu, kao sredstvo pomoći zemljama u razvoju da smanjuju emisije i prilagođavaju se promjenama klime (polovica sredstava predviđena je za prvu, a polovica za drugu svrhu).

Do danas međutim nije počeo djelovati. Prikupljanje inicijalnih sredstava ide sporo. Dosad su 33 vlade obećale priložiti ukupno 10,1 milijardi USD. Obavezujuće ugovore za cijelu ili dio obećane svote potpisala je 21 država.

Prošloga petka, vlada Japana potpisala je ugovor za dosad najveći pojedinačni prilog od 1,5 milijardi USD. Time je prikupljeno ukupno 5,47 milijardi USD.

Prošlog prosinca, Japan je najavio da će financirati tri termoelektrane na ugljen u Indoneziji “pod zastavom” GFC. Objašnjavali su da će nove TE biti najviše tehnologije pa će se emisije smanjiti u odnosu na gradnju “prljavijih” tradicionalnih postrojenja. Ta logika nikoga nije impresionirala.

Nakon ove japanske uplate, prikupljena inicijalna sredstva dovoljna su da Fond do kraja godine počne dodjeljivati sredstva najugroženijim i najslabije razvijenim zemljama. Očekuje se da će dio kapitala u fond doći iz privatnoga sektora, jer će mjere koje poduzima smanjiti rizike za investitore.

Još o Kanadi

Kanada nije spremna na ciljeve smanjivanja emisija u postotku koji obećava većina drugih visokorazvijenih zemalja. Osim toga žele provući neke posebne odredbe koje im idu u prilog.

Canada reneges on emissions targets as tar sands production takes its toll

Kanada je objavila cilj da do 2030. smanji emisiju stakleničkih plinova za 30% u odnosu na 2005.. To je znatno manje od objavljenih ciljeva EU (40% do 2030.) i SAD (28% od 2025.).

Također je objavljeno da cilj za 2020., postavljen 2009. (smanjenje od 17%), neće biti postignut. Glavni problem je znatno povećanje proizvodnje nafte iz bitumenoznih pjesaka (tar sands) u Alberti. (Vidi članke Nestandardna nafta: energetske nade i ekološke brige i Zašto je korištenje “teške nafte” loša ideja.)

Osim toga, kanadske vlasti bi u tu kvotu uračunavali ne samo stvarno smanjenje emisija u Kanadi, nego i kupovine prava na emisije ulaganjem u druge zemlje.

Kanada veliku većinu električne energije dobiva iz niskougljičnh tehnologija (nuklearna i hidro energija), ali je ipak po emisijama po stanovniku među prvima u svijetu. Godine 2005. je na 8. mjestu s 22,6 tona CO2 ekvivalenta po stanovniku, oko dvaput više od Njemačke, Japana ili UK. U to su uračunate i emisije metana, vrlo značajne u Kanadi, i drugih stakleničkih plinova.

Pokrajina Alberta, u kojoj živi 12% stanovništva, danas je odgovorna za 40% kanadskih emisija.

Najnapučenija pokrajina, Ontario, objavila je istovremeno znatno ambiciozniji cilj: smanjiti emisije 2030. za 37% u odnosu na 1990..

Dok su lideri G7 spomenuli potpuni prestanak korištenja fosilnih goriva do kraja stoljeća, niz studija zaključuju da je za razne zemlje taj cilj dostižan već do 2050., pa čak i za SAD.

Energetika SAD može biti 100% na obnovljivim izvorima do 2050.

How to convert US to 100 percent renewable energy

Tehnički je moguće da svaka država u SAD do 2050. potpuno zamijeni fosilna goriva obnovljivim izvorima. Dakako, troškovi bi bili znatni, ali na dulji rok se izjednačavaju zbog nestanka troškova goriva i razne infrastrukture. A kad se računa dobitak od izbjegavanja raznih šteta za zdravlje i okoliš, te očekivani dugoročni rast cijena fosilnih goriva, novi sustav je upola jeftiniji.

Za svaku državu pretpostavljeno je korištenje resursa koje ta država ima. Ne više od 0,5% zemljišta u državi trebalo bi pokriti solarnim panelima ili vjetroelektranama.

Studiju u kojoj se razrađuju mogućnosti za sve države napravila je grupa znanstvenika, na čijem je čelu Mark Z. Jacobson sa Sveučilišta Stanford.

»Glavne zapreke su socijalne, političke, te potaknti industrije na promjenu. Jedan način da se prevladaju zapreke jest informiranje ljudi o onome što je moguće«, kaže Jacobson

U studiji se pretpostavlja prelazak svih cestovnih vozila na elektrini pogon, kao i grijanja i hlađenja. Pretpostavljeno je korištenje postojećih tehnologija. Ukupna finalna potrošnja energije u SAD smanjila bi se do 2050. g. za 39%..

Interaktivna mapa po državama

Njemačka i Francusla planiraju smanjiti svoju potrošnju, po stanovniku znatno manju, za 50% do 2050.

Nekoliko država već se kreće u tom pravcu. Države Washington, Iova i Južna Dakota imaju visoku proizvodnju iz hidroenergije i vjetra. Kalifornija je već prihvatila neke sugestije Jacobsonove grupe i ima plan da 60% elektrike proizvodi iz obnovljivih do 2030..

Smanjivanje zagađivanje zraka u gradovima spriječilo bi oko 63.000 preranih smrti godišnje u SAD. Eliminirala bi se emisije stakleničkih plinova, za koje se inače računa da bi koštale svijet 3.300 milijadi USD do 2050..

Etiopija – primjer za Afriku?

Kako je u priopćenju G7 posebno spomenuta pomoć Africi, prenosimo jedno novu vijesti iz Eiiopije.

Ethiopia targets 12 GW power capacity increase by 2020

Etiopija planira postati industrijski centar i najveći izvoznik energije u Africi, oslanjajući se na svoje velike rezerve hidroenergije (potencijal snage hidroelektrana 45 GW).

Prema planu, koji je na raspravi i treba biti donesen u rujnu, izgradila bi 12 GW kapaciteta obnovljivih do 2020..

Dotad bi trebale biti završene divovske brane Grand Renaissance (6 GW, 4,1 milijardu USD) i Gilgel Gibe 3 (1,87 GW, 1,8 mlrd USD).

Današnji instalirani ukupni kapacitet je svega 2,3 GW, a potrošnja električne energije trećinu one u Hrvatskoj.

Priprema se i gradnja drugih hidroelektrana, te solarnih, vjetrenih i geotermalnih.

Etiopija naravno ima veliki potencijal za korištenje solarne energije. U razvoj je dosad uloženo 600 milijuna USD.

Ima i velike kapacitete za korištenje geotermalne energije. Prtet potpisivanjem je ugovor s Islandskom tvrtkom “Reykjavik Geothermal” o gradnji geotermalnih TE snage 1.000 MW.

Objavljeno u klimatske promjene, međunarodna politika | Komentiraj

Nuklearna energija u Europi 2015.-2025.: komunistička prošlost → nuklarna budućnost?

U ovom članku sumiramo podatke o broju nuklearnih reaktora u Europi danas (operativnih, u gradnji, u planu), te na osnovu njih dajemo prognozu koliko reaktora će biti operativnih krajem 2025.. godine.

Navodimo samo podatke o broju reaktora, a ne i o njihovoj snazi. Treba imati u vidu da su novi reaktori (u gradnji i planu) obično većih snaga od prosjeka postojećih.

Rezultat je iznenađujući za one koji ne prate situaciju stalno. Osobito je zanimljiva drastična razlika između Zapadne i Istočne Europe.

Izvori podataka

U pregledima o stanju nuklearne energetike u svijetu, navodi se broj reaktora u radu, u gradnji, u planu te predloženih.

Da bi se predvidjelo stanje u budućnosti, potrebni su i podaci o tome kada je predviđeno zatvaranje aktivnih reaktora. Na mrežnom sjedištu World Nuclear Association (WNA) izneseni su, po zemljama i u sumarnoj tablici, podaci o svim operativnim reaktorima, s predviđenom godinom zatvaranja (zadnji put ažurirano 1. lipnja 2015.). To nam je osnovni izvor podataka.

Mrežno sjedište Nuclear Heritage Network, koje uređuju antinuklearni aktivisti, daje mnogo dodatnih podataka o povijesti nuklearne energetike i o antinuklearnom pokretu u raznim zemljama.

Grupa nezavisnih eksperata, također antinuklearnih orijentiranih, objavljuje godišnje preglede World Nuclear Industry Status Report (WNISR). [1]

Dodatne podatke, naročito o nekim aktualnim zbivanjima i tendencijama, uzimali smo i iz drugih izvora.

Reaktori u radu i u gradnji

Pri obradi podataka, ima nekih problema s kategorijama. Neki se reaktori vode kao operativni, iako su zapravo već dulje vrijeme isključeni zbog kvarova i provjera. To je npr. trenutno slučaj s dva reaktora u Belgiji i dva u UK. (“Operativni” su oni reaktori koji su spremni za rad, iako naravno ne rade cijelo vrijeme, zbog izmjene goriva, pregleda i popravaka. za neke koje su trenutno isključeni može se u nekom trenutku donijeti odluka o trajnom isključenju.)

Zato WNISR uvodi kategoriju “Long-Term Outage” (LTO), za reaktore koji nisu proizveli nijedan kilovatsat u prethodnih 18 mjeseci. Izvještaj za 2014. navodi da je 1. srpnja 2014. operativno bilo 388 reaktora, dok WNA navodi, za 1. lipnja, 434. Glavna je razlika kod Japana, gdje je WNA tada navodila 48 operativnih reaktora, a ovaj izvještaj ih navodi 46 u statusu LTO. Posljednji pregled WNA (1. lipnja 2015.) navodi 43 reaktora kao operativne (pet je u međuvremenu trajno isključeno), a faktički su u radu samo dva. Vjerojatno će bar neki od preostalnih biti i trajno isključeni.

Navedeni reaktori u Belgiji i UK 1. lipnja 2014. bili su isključeni kraće od 18 mjeseci. Danas je taj rok prošao.

Ipak, u ovom pregledu prenosimo podatke WNA, pretpostavljajući da će ti reaktori biti ponovo uključeni.

Kad se radi o kategoriji reaktora “u gradnji” također preuzimamo podatke WMA.

Događalo se međutim u prošlosti da neki reaktori uopće ne budu završeni. Gradnja dva reaktora u Ukrajini bila je započeta još 1980-ih, zatim je zaustavljena 1990. g. i tek nedavno nastavljena.

WNISR navodi da je u razdoblju od srpnja 2013. do srpnja 2014. obustavljena gradnja dva reaktora na Tajvanu. Od 67 reaktora u gradnji, rokovi suprekoračeni kod 49, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Osam reaktora je bilo u gradnji više od 20 godina.

Reaktori u planu: do 2025. i kasnije

za procjenu budućnosti, kategorija reaktora “u planu”, po dosadašnjim iskustvima, vrlo je nesigurna. Tijekom proteklih desetljeća, mnogi planovi nikad nisu realizirani. Nakon velike ekspanzije i velikih planova 1970-ih godina, broj naručenih reaktora naglo pada, a ranije se narudžbe otkazuju.

Tako, primjerice, u jednom udžbeniku iz 1980. [2] nalazimo podatak da je 30. lipnja 1977. u svijetu bilo u pogonu 89.516 MW nuklearnih reaktora, a u gradnji i naručeno 302.372 MW. Ukupno je dakle do 1985. trebalo biti u pogonu oko 392 GW. Nakon toga bi slijedila dalja ekspanzija. U stvarnosti, taj kapacitet ni do danas nije dosegnut (1. lipnja 2015. ukupna snaga je 380 GW).

U ovom pregledu izostavljamo kategoriju “predloženih” reaaktora, jer je previše nesigurna. Od prijedloga se često odustajalo, a ako se i pretoče u ugovore i počne gradnja, taj je proces tako dug, je malo vjerojatno da bi neki od reaktora, koji se sada vode u toj kategoriji, mogao biti dovršen u slijedećih deset godina.

Kategoriju “planirani reaktori”, na osnovu pregleda podataka WMA i drugih izvora, podijelili smo u dvije kategorije: one za koje se može s visokom vjerojatnošću očekivati da budu završeni do kraja 2025. godine, te one koji vjerojatno neće biti dotad završeni. WNA često navodi godinu očekivanog puštanja u pogon, a u nekim slučajevima unijeli smo korekcije prema novijim vijestima.

Pet kategorija i izračun očekivanja za kraj 2025.

Tako u donjoj tablici imamo pet kategorija reaktora:

op = u radu
gr = u gradnji
p1 = u planu do 2025.
p2 = u planu iza 2025.
z25 = predviđeno zatvaranje do 2025..

U šestom stupcu op25 = očekivani broj reaktora u radu krajem 2025 ( = op + gr + p1 – z25)

U sedmom stupcu je razlika: broj reaktora u radu 2025. minus broj reaktora u radu 2015. (= op25 – op).

Grupe zemalja: EU15+3, EU13 i zemlje van EU

Još jedno objašnjenje o grupiranju zemalja u donjoj tablici. Zemlje Europske unije podijelili smo u dve grupe po povijesnom kriteriju. Po mnogim indikatorima razvoja, ta je podjela opravdana.

Oznakom “EU15″ označili smo zemlje, koje su bile članice Unije 1995. godine (kad su u članstvo ušle Austrija, Finska i Švedska). One imaju mnogo zajedničkih osobina: kapitalističko ustrojstvo od 1945., te izborna demokracija barem od 1975.. Sve su bile u zapadnom bloku u doba polarizacije između SAD i SSSR-a, te su desetljećima razvijale znatnu međusobnu trgovinu i drugu suradnju.

Smatramo opravdanim u raznim statistikama pribrojiti i podatke za tri zemlje, koje svojom voljom nisu članice EU, ali s Unijom blisko surađuju, imaju vrlo veliku trgovinu i drugu suradnju, te dobrovoljno primjenjuju mnoge propice EU. To su Norveška, Švicarska i Island.

Tu grupaciju označili smo sa EU15+3. To su najrazvijenije zemlje zapadne, srednje i sjeverne Europe te Mediterana.

Drugu grupu čine novije članice EU. Označili smo je sa EU13. U toj su grupi 11 zemalja koje su do 1990. imale jednostranački sustav s vlašću komunističkih stranaka. One, očito, imaju puno zajedničkoga. Tu su još dvije male otočke zemlje, Cipar i Malta, koje su u statistikama marginalne.

Pregled situacije i planova s nuklearom energijom pokazuje da i na tom području postoji uočljiva razlika između grupacija EU15+3 i EU13.

Konačno, tu su zemlje van Europske unije. Tri od njih imaju reaktore u radu a jedna u gradnji – sve nekadašnje republike SSSR-a.

Grupaciju EU15+3 možemo sumarno nazvati, prema tradicionalnoj zemljopisnoj ali i nekadašnjoj političkoj podjeli “Zapadna Europa”, a ostale “Istočna Europa”.

Tablica: stanje 2015., očekivano stanje 2025. i razlika

U slijedećoj tablici prikazani su podaci za sve zemlje Europske unije, te za one zemlje van Europske unije koje imaju nuklearne reaktore u radu ili u gradnji.

Nukl reaktori u Europi 2015-2025

U Europi s Rusijom danas ima 184 reaktora u radu, dok se 2025. može očekivati 131, tj. 51 manje.

Bez Rusije, danas 150, a 2025. moglo bi biti 100, tj. -50.

U Europskoj uniji, ima 129 reaktora, a može se očekivati pad na 78, tj. -51.

Podaci pokazuju da postoji znatna, čak drastična razlika između Zapadne i Istočne Europe. Situacija u zemljama EU13 vrlo je slična situaciji u Rusiji i Ukrajini.

U Zapadnoj Europi (Zemlje EU15+3) danas je u radu 115 raktora, a u slijedećih deset godina očekujemo da će se taj prepoloviti na 58.

U Istočnoj Europi (zemlje EU13 i zemlje van EU) danas je u radu 69 raktora, a za deset godina očekujemo da će ih biti 73.

Odnos Zapadne i Istočne Europe danas je 115-69, a krajem 2025. mogao bi se promijeniti na 58-73!

Postoji vrlo jaka korelacija između komunističke prošlosti i nuklearne budućnosti.

U nastavku ovog članka dajemo kratak pregled stanja po grupama zemalja. Detaljnija razjašnjenja premašila bi opseg jednog članka na blogu, pa smo ih izostavili.

Zemlje EU15+3 (Zapadna Europa)

Od 18 zemalja, devet imaju nuklearne reaktore u radu. Ukupno ih ima 115, od čega polovica (58) u Francuskoj.

U gradnji su samo dva reaktora, Olkiluoto 3 u Finskoj i Flamanville 3 u Francuskoj. Oba su suočena s velikim kašnjenjima (do 9 godina) i prekoračenjima troškova. To stvara probleme i s planiranom gradnjom dva reaktora istoga tipa (EPR) u NE Hinkley Point C u UK.

Nedavno je objavljeno da su ustanovljene u željezu reaktorske posude reaktora Flamanville 3, koje ugrožavaju sigurnost, što može dalje ugroziti projekte.[3]

U planu je 13 reaktora, a od toga čak 11 u UK. Samo za tri od njih procjenjujemo da se može očekivati da budu završeni do 2015.: jedan u Finskoj, te dva u UK.

Četiri države napuštaju nuklearnu energiju

S druge strane, čak četiri od ovih devet država donijele su odluku o potpunom prestanku korištenja nuklearne energije.

Njemačka će zatvoriti preostale reaktore (9) do 2022. (osam ih je već zatvoreno 2011.), Španjolska (7) do 2024., a Belgija (5) do 2025.. Švicarska će zatvoriti tri od pet reaktora do 2025., preostala dva 2029. i 2034..

Izgleda malo vjerojatno da bi neka od tih zemalja mogla promijeniti tu odluku tijekom slijedećih godina.

Francuska: veliki zaokret

Odluka Francuske, da do 2025. smanji udio nuklearne energije u proizvodnji električne energije sa sadašnji oko 75% na 50%, jednako je žestok potres za nuklearnu energetiku u svijetu kao i odluka Njemačke da nuklearnu energiju posve napusti i zatvaranje svih reaktora u Japanu nakon nesreće u Fukušimi. Na simboličkom planu još i više, s obzirom na veliki značaj koju je Francuska ranije pridavala nuklearnoj energetici, uz znatnu potporu javnosti.

Uz to, nuklearna kompanija Areva (u državnom vlasništvu), nakon velikih ambicija prije desetak godina, upala je u velike financijske gubitke zbog navedenih prekoračena troškova u gradnji dva EPR reaktora i zbog toga što od 2007. nisu dobili nijednu narudžbu za gradnju novih reaktora. U natječajima za gradnju reaktora u raznim zemljama pobjeđuju ih kompanije iz Rusije, Južne Koreje i Kine.

To smanjivanje bilo je jedna od bitnih točaka političkoga programa sadašnjeg predsjednika države Françoisa Hollandea u kampanji 2012. g.. Provedena je široka javna rasprava, Nacionalna skupština potvrdila je osnove plana, te se očekuje da ostale potrebne odluke budu donesene do kraja ove godine.

Nije specificirano točno koliko bi reaktora bilo zatvoreno. OK 27 reaktora preći će starost od 40 godina do 2025., a dosad nisu davane dozvole za produljenje preko tog roka. Računa se da će, uz dovršetak gradnje reaktora Flamanville 3, biti isključeno 22 do 25 reaktora. U tablicu smo unijeni nižu brojku.

Švedska i Nizezemska

Švedska ima deset reaktora u radu, jedan bi trebao zbog starosti biti isključen prije 2025., a nedavno je objavljeno da će još dva biti prijevremeno isključena, do 2025., zbog ekonomskih razloga.

Nizozemska ima jedan reaktor u radu i spominje se mogućnost gradnje još jednog, ali ništa konkretno.

Finska i Ujedinjeno Kraljevstvo: i dalje snažni oslonac na nuklearnu energiju

Samo dvije zemlje planiraju i dalje znatno oslanjanje na nuklearnu energiju.

Finska bi sadašnji broj od četiri reaktora mogla povećati na šest.

Složenija je situacija u Velikoj Britaniji. U radu je 16 reaktora, od kojih bi 13 trebala biti zatvorena do 2025.. Nekima možda bude produljena licenca za rad. Planirani novi raktori znatno su većih snaga. Vlada želi nadomjestiti postojeće reaktorima novima, te znatno povećati ukupnu instaliranu snagu.

Planovi za gradnju NE Hinkley Point C, s dva EPR reaktora, odmakli su više od drugih, ali WNA predviđa završetak gradnje 2023. i 2024.. Neki drugi reaktori, čija se gradnja planira u UK, možda bi mogli biti završeni do kraja 2025., ako se realizacija ubrza, ali zasad to ne izgleda vjerojatno.

Neki planovi možda budu i otkazani. Škotska pak planira zatvaranje reaktora na svom području bez gradnje novih.

Antinuklearno raspoloženje Zapadne Europe

U Zapadnoj Europi prevladava antinuklearno raspoloženje javnosti i vlada; nećemo ovdje analizirati koji su razlozi, niti druge elemente energetske situacije i politika.

Uz gore rečeno, treba još dodati da su tri zemlje: Austrija, Danska i Italija odustale od nuklearne energije zbog intenzivnih prosvjeda javnosti. Austrija je održala referendum, a Italija čak dvaput. Austrija nije pustila u pogon već završenu nuklearku, a Italija je prijevremeno zatvorila četiri reaktora.

Zemlje EU13 (Nove članice)

Šest od ovih zemalja ima reaktore u radu; mogli bismo pribrojiti i Hrvatsku, koja je vlasnica polovice NE Krško. U gradnji su dva reaktora u Slovačkoj, a u planu, s visokom vjerojatnošću realizacije do 2025., šest.

Dvije zemlje, koje sad nemaju nuklearne reaktore, planiraju ih graditi i završiti do 2025.: Poljska dva i Litvanija jedan, a u gradnji potonjeg sudjelovali bi i Litva i Estonija.

Tako bi se, suprotno trendu u EU15+3, broj zemalja koje imaju raktore povećao sa šest na osam. A ako računamo suvlasništva, onda bi sve članice EU koje su do 1990. bile pod komunističkom vlašću imale nuklearne reaktore. Ukupni njihov broj povećao bi se s 19 na 22.

Bugarska i Češka žele izgraditi nove reaktore, ali su ti planovi zasad odgođeni zbog ekonomskih razloga. Zato smo te reaktore prebacili u kategoriju “nakon 2025.”, ali postoji mogućnost da se to promjeni.

Poljska vlada izražava odlučnost, ali planovi gradnje zasad nisu čvrsto definirani. Ipak smo dva reaktora uvrstili kao vjerojatne za završetak do 2025..

Postoje konflikti i konkurencija između projekata reaktora u Poljskoj, Litvi, Bjelorusiji te u ruskoj enklavi kod Kalinjingrada.

Raspoloženje prema nuklearnoj energiji u novim članicama EU je dakle posve drugačije nego među starim članicama. Ima otpora javnosti (na savjetodavnom referendumu u Litvi većina je glasala protiv), ali je to raspoloženje slabije nego na zapadu i manje politički artikulirano.

Zemlje izvan EU (bivši SSSR)

U ovim zemljama danas ima 50 reaktora u radu, a 2025. g. bi mogao biti 51.

Rusija ima 34 reaktora u radu, od kojih čak 27 trebaju biti zatvoreni do 2025.. U gradnji je devet, a do 2025. bi moglo biti izgrađeno još 15.

Rusija osim toga ima i vrlo snažnu nuklearnu industriju i nadzor nad kompletnim nuklearnim ciklusom. Nema nikakvih dilema o daljem snažnom oslanjanju na nuklearnu energetiku, a nastupa kao graditelj i u drugim zemljama.

Ukrajija ima 15 reaktora u radu i također planira nastaviti se oslanjati na nuklearnu energiju. U tome postoje političke komplikacije, jer uvelike ovisi od Rusije, s kojom je sad faktički u ratu, za radove na postojećim raktorima, a istovremeno želi sklapati poslove s tvrtkama sa zapada.

U Belarusu su u gradnji dva reaktora.

_____________________

Bilješke

1.
Nezavisni savjetnik Steve Kidd, ranije zaposlen u WNA, u analizi njihovog izvještaja za 2014. iznosi kritike, ali ga i uvažava kao korektan i koristan: “The world nuclear industry – is it in terminal decline?”, 6.10.2014, http://www.neimagazine.com/opinion/opinionthe-world-nuclear-industry-is-it-in-terminal-decline-4394815/ ^

2.Hrvoje Požar: “Izvori energije”, Zagreb: SNL, 1980, str. 266. ^

3.
Izvorno priopćenje za medije, 7. travnja: “Flamanville EPR reactor vessel manufacturing anomalies”, http://www.french-nuclear-safety.fr/Information/News-releases/Flamanville-EPR-reactor-vessel-manufacturing-anomalies
Detaljnije objašnjenje, 13. travnja: “The EPR ‘anamoly;’ what’s at stake for Areva”, http://safeenergy.org/2015/04/13/the-epr-anamoly/
Jedan komentar, na sajtu s vijestima iz Francuske na engleskom, 21. travnja 2015.: “France’s nuclear calamity has UK worried”, http://www.thelocal.fr/20150421/flamanville-frances-own-nuclear-nightmare

Objavljeno u nuklearna energija | Komentiraj

Klimatske promjene: Sastanak u Bonnu; utjecaj na Sahel; papa dobio packu

U ponedjeljak 1. lipnja u Bonnu je započeo važan sastanak, na kojem će predstavnici zemalja članica UN pripremati konačni prijedlog sporazuma o klimi, koji bi trebao biti prihvaćen u prosincu u Parizu. Portal carbonbrief.org donosi opsežni tekst u kojem se prenose stavovi i procjene raznih sudionika.

Pregovori su i dalje napeti

Santorum i FraneSadašnji nacrt predugačak je i konfuzan, kao neka vrsta “bosanskog lonca” u koji su ubačeni raznoliki prijedlozi i stavovi (nacrt kao pdf, 90 stranica).

Sastanak će trajati do 11. lipnja. Slijedit će još dva slična sastanka prije završnog skupa.

Za zbunjene novinare, klimatski šef UN Christiana Figueras opisala je razliku između “Pariškog ugovora (agreement)” i “Pariških odluka (decision)”. Ugovor je formalni, strukturirani tekst (dosadan, birokratski…), a odluke su “uputstvo za upotrebu” ugovora.

Pregovori su i dalje napeti nastavit će se i tijekom završnog Pariškog skupa. Na nekim prethodnim skupovima, završne odluke donosile su se duboko u noć zadnjeg dana pregovora.

Situacija je danas mnogo bolja nego što je bila prije šest godina, kad je propao skup u Kopenhagenu, pripreman s velikim nadama. Tada su glavni problemi bili protivljenje SAD i Kine. Danas je situacija bitno drugačija: obje najveće svjetske ekonomije podupiru snažan sporazum.

I dalje je veliko neriješeno pritanje financiranje koje bi trebalo pomoći siromašnijim zemljama da usvajaju tehnologije nužne za prilagodbu promjenama klime i smanjivanje emisija. »It is the elephant in the room, which rich countries seem to be trying to ignore.«

Jedno od zanimljivih događaja u Bonnu je “saslušavanje” predstavnika Australije, koje se održava danas (4. lipnja). Australija je “protiv struje” i njeni predstavnici minimaliziraju li ćak negiraju problem globalnoga zagrijavanja.

U tom smjeru djeluju i Rusija, Poljska, Kanada i donekle Japan. Japan je objavio ciljeve smanjivanja emisija do 2030., koji su znatno skromniji od ciljeva SAD i Europske unije. Pritom je problematično hoće li se, zbog otpora javnosti, na čiju stranu staju i lokalne vlasti i sudovi, moći ispuniti plan ponovognog priključivanja na mrežu preostala 43 nuklearna reaktora, zatvorena već četiri godine (trenutno rade samo dva).

Skupovi G8 i Opće skupštine UN

U tijeku ovog sastanka, 7.-8. lipnja održat će novi skup zemalja G7. Ta se skupina najrazvijenijih zemalja svijeta sada zalaže za intenziviranje akcije protiv klimatskih promjena. Njihovi zaključci mogli bi utjecati na finiš pregovora u Bonnu.

U Brislu će se 10.-11. lipnja sastati diplomati iz EU te Latinske Amerike i Kariba na polugodišnjem bi-regionalnom sastanku, s temom održivosti, u okviru priprema za 70. Opću skupštinu UN u rujnu. Ona će donijeti “Poslije-2015 razvojnu agendu”, koja se nastavlja na “Milenijske ciljeve UN” iz 2000. g..

Njemačka je predsjedavajuća skupine G7, a pridaje veliki značaj također i akcijama Ujedinjenih naroda. Njemački ciljevi i načela: resursna učinkovitost, cirkularna ekonomija (Kreislaufwirtschaft, participativna demokracija. (Vidi članak na na našem blogu od 26. svibnja

U ovih 15 godina, koliko je prošlo do prihvaćanja “Milenijskih ciljeva” UN, postignut je napredak u razriješavanju pragmatičnog i idejnog sukoba između ciljeva rasta, potrebnog siromašnima, i ekološke održivosti. Ekologija i ekonomija nisu više suprotnost, kad se na ekologiji može dobro zaraditi.

Možemo spomenuti i to, da je od početka stoljeća postignut i napredak u suzbijanju neoliberalne dogme da je “slobodno tržište” uvijek bolje od državne ili nad-državne regulacije. Ono što fukcionira, u 100% slučajeva, je umješna kombinacija ekologije, sociologije i ekonomije. Čak i institucije kao Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond počele su korigirati svoje stavove i postupke.

Potrebna je radikalna tranzicija

Kao jedno od pratećih zbivanja u Bonnu, u utorak 2. lipnja predstavljen je novi znanstveni izvještaj o potrebnim mjerama. Štetni utjecaji već se gomilaju, te je potrebna “radikalna tranzicija” u zeleniju ekonomiju, a ne “fino podešavanje”. zaključak je studije (Radical transition’ of economy needed to curb climate change: study).

Štete rastu već danas iako je prosječna temperatura porasla za samo 0,85°C iznad pred-industrijog doba. Sve strane na prezentaciji izvještaja kažu da su dodadašnja obećanja vlada za smanjivanje emisija stakleničkih plnova preslaba da ostanemo ispod cilja od 2°C.

Taj bi cilj morao biti gornja granica prihvatljivosti. Mnoge zemlje u razvoju zalažu se za postavljanje granične linije na 1,5°C, na osnovu pokazatelja da su njihove zemlje osjetljive na utjecaje kao što su oluje, poplave, suše i dizanje morske razine.

U prosincu 2013. suzdržani njemački Spiegel objavio je članak da je, za zaustavljanje globalnoga zagrijavanja, nužna alternativa kapitalizmu. Članak je bio napisan pod utjecajem neuspjeha na skupu UN o klimi u Varšavi. To ipak nije bio poziv na trenutnu revoluciju poput Oktobarske, nego na niz mijena u krilu kapitalizma. Nakon toga, vodeća kapitalistička i vodeća komunistička sila ipak mijenjaju ponašanje.

Globalno zagrijavanje smanjuje sušu u Sahelu…

Promjena klime ponekad može imati, lokalno i djelomično, pozitivni učinak. Primjer daje studija Dominant role of greenhouse-gas forcing in the recovery of Sahel rainfall, objavljena u ponedjeljak 1. lipnja u časopisu “Nature Climate Change”.

Studija zaključuje da je rast koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi doveo do porasta kiša u afričkoj regij Sahel (južno rubno područje Sahare), poboljšavajući stanje nakon suša koje su tijekom 1970-ih i 1980-ih godina prouzročile smrt 100.000 ljudi.

Prosječne dnevne oborine porasle su za 10%, što je značajno u tako sušnom području, rekao je jedan od autora studije Rowan Sutton, profesor u Nacionalnom centru za atmosferske znanosti na britanskom Sveučilištu Reading.

Sutton je također upozorio, prema izvještaju agencije Reuters, da je ta promjena samo lokalna i da su mnogi dijelovi Afrike suočeni s rastućim problemima zbog zagrijavanja, kao što je gubitak plodne zemlje, poplave i dizanje razine mora.

Poboljšanje situacije u poljoprivredi (“ponovno ozeljenjavanje”) u području Sahela, po analizi koju je u siječnju 2015. objavio Stockholm Resilience Centre, također je posljedica prilagodbe lokalnih poljodjelaca promjeni okolnosti.

… ali daleko od toga da “spašava gladne u Africi”

Iako je u zaključcima studije jasno rećeno da negativni utjecaji u Africi i drugdje znatno nadmašuju pozitivne, pogotovo na dulji rok, u medijima, pogotovo u naslovima i drugoj uredničkoj obradi, pojavile su se tvrdnje poput “Climate change is HELPING Africa”. O tome portal carbonbrief.org donosi detaljni komentar.

Koristan učinak u dijelu Afrike na kraći rok bit će vrlo drugačiji na dulji rok, kako se staklenički plinovi budu akumulirali u atmosferi, upozoreno je u izvještaju za medije koji je o studiji objavljen na mrežnom sjedištu Sveučilišta Reading.

Osim toga, rast kiša za 10% došao je nakon dugog razdoblja opadanja, za do 40%, tijekom 1950-ih do 1980-ih godina. Istraživanje objavljeno 2011. g. sugerira da je pojačana suša 1970-ih i 1980-ih bila također barem djelomično uzrokovana ljudskim aktivnostima, odnosno sulfatnim aerosolima (sumporna kiselina, vodikov sulfid, sumporni dioksid i dr.) u višim slojevima atmosfere, kojima je porijeklo u indistriji i prometu razvijenih zemalja.

(Postoji prijedlog o “geoinžinjeringu” da se sulfatni aerosoli namjerno rasprše u stratosferi, jer odbijaju dio sunčevog zračenja i tako umanjuju učinak globalnog zagrijavanja. Namjerno stvarati smog da se olakša drugi problem – ne zvuči baš dobro.)

Smije li papa pričati o klimatskim promjenama?

Aktualni papa značajni je saveznik klimatskih aktivista. Vatikan je najavio objavljivanje papine enciklike o klimatskim promjenama tijekom lipnja. Papa Frane više puta je govorio o toj temi, rakavši da se radi o moralnom pitanju. Zauzimanje Katoličke crkve za najsiromašnije i najugroženije u svijetu obavezuje ju također na stav o tom problemu. (Vidi članak na ovom blogu 29. svibnja 2014.: Papa, princ Charles, IEA i energetske zadruge protiv klimatskih promjena.)

Potencijalni republikanski kandidat za predsjednika SAD Rick Santorum kritizirao je jučer papu Franu zbog uplitanja u diskusiju o klimatskim promjenama.

Santorum je aktivni katolik, koji se u svojoj političkoj karijeri fokusirao na socijalni konzervativizam. Poručio je papi: »Crkva je više puta bila u krivu prema znanosti, pa mislim da je vjerojatno bolje da znanost prepustimo znanstvenicima i fokusiramo se na ono u čemu smo uistinu dobri: teologiju i moral.«

Tvrdnju da ljudska aktivnost izaziva klimatske promjene nazvao je primjerom “političke” i “kontroverzne” znanstvene teorije. Katolička crkva, smatra, ne bi se trebala miješati u razne vrste tema koje su slučajno trenutno popularne.

U usporebi sa situacijama iz prošlosti zanemaruje očitu razliku: Crkva je tada pokušavala suzbiti znanstene teorije koje su joj se nisu sviđale iz teoloških razloga, poput heliocentrizma i evolucije. Sada papa Frane prihvaća znanstveni konsenzus klimatologa, koje većina američkih republikanaca negira iz političkih i ekonomskih razloga.

Može li 10 milijardi ljudi opstati, ako temperatura poraste za četiri stupnja?

Nasuprot globalno politički prihvaćem cilju od maksimalno +2°C, prema trenutnim trendovima prosječna temperatura na Zemlji povećat će se za 4°C do kraja ovoga stoljeća. Rast broja stanovnika usporava se i predvidivo je da će se stabilizirati na oko 10 milijardi (S-krivulja). Danas nam je potrebna jedna i pol Zemlja da bi na dulji rok održavala našu potrošnju.

U članku Can A 4°C Earth Support 10 Billion People?, objavljenom na portalu thinkprogress.org, Joe Romm razmatra pitanje sposobnosti Zemlje da nas podnosi ako se ostvare sadašnji trendovi. Suša, gubitak plodne zemlje, veći broj oluja i poplava, gubitak bioraznolikosti, acidifikacija…

Autor posebno ukazuje na značaj bioraznolikosti, ali i genetske raznolikosti. Ako se planet zagrije za 4°C, znanstvenici procjenjuju da će jedna šestina živih vrsta nestati, a možda i polovina. To nije za slijeganje ramenima, kao da će ostali mirno živjeti.

Uz izumiranje dijela vrsta, druge vrste gubit će dio genetske raznolikosti, pa bi, po studiji Cryptic biodiversity loss linked to global climate change, objavljenoj 2011. u časopisu “Nature”, do 2080. moglo isčeznuti 80% postojeće genetske raznolikosti. To smanjuje prilagodljivost i ugrožava opstanak vrste na dulji rok.

Dodatak (5. liplnja 2015.)

Spomenuli smo “saslušanje” Australije. Ta je posebna sjednica održana jučer. Deset temalja izrazilo je svoju zabrinutost. Među njima su SAD, Kina i Brazil.

Erwin Jackson iz Climate Institute u Sydneyu rekao je da je službena australijska delegacija u Bonnu razočarala i okolišala. »Australija nije uspjela objasniti zašto bi ona trebala učiniti manje nego druge zemlje.«

Objavljeno u klimatske promjene, međunarodna politika | Komentiraj