Brazil i Njemačka: suradnja u suzbijanju klimatskih promjena

Suradnja na zaštiti okoliša, a osobito spriječavanju klimatskih promjena, bila je glavna tema sastanka njemačke kancelarke Angele Merkel i brazilske predsjednice Dilme Rousseff u Bonnu 20. kolovoza. Također je dogovaran rast trgovine i njemačkih ulaganja u brazilsku ekonomiju.

Merkel i Rousseff, 15-08-20 (Reuters)Rousseff je rekla da će se Brazil obavezati da deforestraciju na području Amazonije smanji na nulu do 2030. g.. Također će podržati cilj potpune “dekarbonizacije” globalne ekonomije do kraja stoljeća, koji su proklamirali čelnici G-7 na samitu u Njemačkoj u lipnju o.g..

Njemačka će osigurati Brazilu kredite od 525 milijuna eura za financiranje razvoja obnovljivih izvora energije i zaštitu tropskih prašuma. Donirat će 23 milijuna eura za stvaranje registra ruralnog zemljišta, koji će poboljšati nadzor deforestracije.

Ovaj je sastanak važan u sklopu priprema za Konferenciju UN o klimatskim promjenama (UNFCCC COP-21) u Parizu u prosincu o.g.. Rousseff je nedavno posjetila Washington, gdje je slična suradnja dogovorena sa SAD. Brazil je treći najveći emiter stakleničkih plinova u svijetu (iza Kine i SAD).

U srpnju su o klimatskim promjenama razgovarali čelnici grupe BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). Izrazili su svoju spremnost za akcije protiv kliatskih promjena i učinkovit dogovor u Parizu. Posebni su naglasak svatili na tranfer tehnologija i znanstvenoga znnaja, u čemu će međusobno surađivati, ali očekuju i podršku najrazvijenijih iz grupe G-7. Oni su također pozvali na suradnju u promociji “učinkovitog i za okoliš prijateljskog korištenja fosilnih goriva”.

Objavljeno u klimatske promjene, međunarodna politika | Označeno sa , | Ostavi komentar

Nafta na Arktiku – važno pitanje u demokratskim predizborima za predsjednika SAD

Clinton parts with Obama administration on Arctic drilling

Bbama, Clinton, SandersHillary Clinton je u utorak izrazila protivljenje eksploataciji nafte u području Arktika. Time je došla u sukob s Obaminom administracijom, koja je dan ranije dala konačno odobrenje kompaniji Dutch Shell PLC za nastavak crpljenja nafte na sjeveru Aljaske; to je prvo takvo odobrenje od 2012..

Okolišari se odlučno suprotstavljaju tim planovima. Eksperti kažu da je Obama imao malo mogućnosti da zaustavi Shell, koji je dobio licencu za vrijeme predsjednika Georga W. Busha.

Clinton nastoji privući zelene unutar Demokratske stranke, čiji su joj glasovi potrebni za dobivanje nominacije za predsjednicu SAD. Obećava razne mjere za smanjivanje eksploatacije i korištenja fosilnih goriva, ako postane predsjednica.

Nije međutim komentirala hoće li odobriti projekt naftovoda Keystone XL, koji bi transportirao naftu iz bitumenoznih pijesaka iz Kanade do rafinerija u Meksičkom zaljevu. U tom pitanju je Obama upotrijebio pravo veta da zaustavi odluku Kongresa. Socijalist Bernie Sanders, koji se pojavio kao značajni kandidat za dobivanje demokratske nominacije, žestoko se suprostavlja kako tom naftovodu, tako i eksplataciji nafte na Arktiku.

Obama je posljednjih godina napravio značajan zaokret u odnosu SAD prema klimatskim promjenama, u unutrašnjoj politici i na međunarodnom planu, u suradnji s Kinom i u grupaciji G7.

Među republikancima, koji u ekološkim pitanjima u pravilu zastupaju interese velikih naftnih i ugljenih kompanija te poriču realnost ljudskog utjecaja na klimatske promjene, uznemirenost je izazvala nedavna enciklipa pape Franje. Među pretendentima na republikansku nominaciju petorica su katolici, među njima i Jeb Bush. On je izričito rekao da neće slijediti sada službeno katoličko učenje. »Ne dobivam ekonomsku politiku od mojeg biskupa ili mojeg kardinala ili mojeg pape.« Kao guverner Kalifornije, Bush je zabranio zaposlenicima državne administracije da spominju pojam “klimatske promjene”.

O energetskim dilemama u SAD vidi i članak id 12, kolovoza: Energetska tranzicija u SAD: ugljen, plin i nafta iz šejla, obnovljivi.

O sukobu oko klimatskih promjena u SAD, vidi članak od 13. ožujka 2014.: Politički raskol o klimatskim promjenama u SAD (i druge vijesti o klimi)

Quote | Objavljeno by | Ostavi komentar

Energetska tranzicija u SAD: ugljen, plin i nafta iz šejla, obnovljivi

Sažetak::Industrija ugljena u znatnom je padu u SAD. Njeni zastupnici ljuti su na mjere federalne administracije za smanjivanje emisija stakleničkih plinova. To, međutim, nije glavni razlog. Primarni problem je ekonomski: zbog iscrpljivanja ležišta ekploatacija ugljena je sve skuplja, a pojavili su se jeftini plin iz šejla i sve jeftiniji obnovljivi. Također, briga o okolišu posljednjih desetljeća ukida privilegije koje je ugljen nekad imao. SAD su u tranziciji prema niskougljičnoj ekonomiji, a prirodni plin u tom prijelazu ima znatnu ulogu.

Ken Silverstein, suradnik “Forbesa” za analizu globalnih energetskih tržišta, u danas objavljenom komentaru piše o situaciji industrije ugljena u SAD, u ozračju prve faze predsjedničke kampanje.

98-09-19-Tupljak rudariSkoro svi kandidati iz područja proizvodnje ugljena ljuti su na politiku aktualnog predsjednika za sprečavanje klimatskih promjena, odnosno smanjivanje emisija ugljičnoga dioksida (“War on Coal”).

Obama je nedavno promovirao “Clean Power Plan”, s ciljem smanjenja emisija ugljičnoga dioksida za 32% do 2030. g..

Industrija ugljena, međutim, ima problema još od osnivanja federalne Agencije za zaštitu okoliša (EPA) prije 40-ak godina. Državne politike na razne su načine poticalje industriju ugljena i zanemarivale eksterne troškove za zdravlje ljudi i za okoliš. Posljednjih desetljeća, industrija se morala nositi sa sve strožim zahtjevima zaštite okoliša.

Problem politike suzbijanja klimatskih promjena jest da je korist disperzirana na sve ljude na zemlji, dok su štete u obliku gubitka zarade lokalizirane.

Međutim, to nije cijela priča, kaže Silverstein. Osnovni problem za industriju ugljena je ekonomski.

Neke velike ugljenarske kompanije su bankrotirale, druge su blizu. Glavni uzrok je postojanje jeftinijih i čišćih alternativa ugljenu. Jeftinije je sagraditi elektranu na plin, te ju je puno jednostavnije održavati, a pristupačno je i obilje jeftinoga prirodnoga plina iz šejla (glinenih škriljevaca), dobivenog tehnologikom frackinga (hidrauličkog loma). Gradnja elektrane investicija je na 50 godina i investitori odustaju kad su uvjeti nesigurni. Elektroprivredna poduzeća u SAD, koja upravljaju distribucijskim i prijenosnim područjima, posljednjih godina zatvaraju mnoge elektrane na ugljen i nadomještaju ih elektranama na plin te mjerama štednje i optimizacije sustava.

S gledišta radnih mjesta, industrija ugljena je radno intenzivnija od plinske. Dalja mehanizacija i u korištenju ugljena smanjuje potrebu za radnom snagom.

Drugi problem, s kojim se već suočila Europa, jest iscrpljivanje resursa (posljednje tri jame rudnika ugljena u Velikoj Britaniji upravo se zatvaraju; prije sto godina, rudnici su zapošljavali preko milijun muškaraca i dječaka). Zaliha ugljena još ima, ali su teže dostupne i lošije kvalitete, pa troškovi rastu. U Zapadnoj Virdžiniji npr. ugljen je zapošljavao desetine tisuća ljudi, ali u tijeku je ekonomska tranzicija koja je neminovna.

(O toj temi u Hrvatskoj, pogledajte reportažu iz rujna 1998. Zadnji dani labinskih rudnika)

Proizvođači ugljena donedavno su mogli prodati svoje viškove na nezasitnom tržištu Kine, ali od početka prošle godine čak i tamo opada potražnja za ugljenom i pogotovo uvoz.

Nije kriva država odnosno predsjednik Obama, zaključuje Silverstein, nego tržišne sile, koje su priskrbile sredstva za iskapanje plina iz šejla, kao i za komercijalne napredne vjetroagregate i solarne panele. Birači žele čišći zrak i vodu, što je poticalo inovacije, a državna politika je samo pripomogla toj evoluciji.

Nedavna je studija pokazala da SAD i danas imaju zaliha ugljena za slijedećih 200 godina pri sadašnjoj potrošnji, ali iskorištavanje velike većine tih zaliha nije ekonomski isplativo, pa se realni vremenskih horizont reducira na 20-30 godina.

Od 2008, proizvodnja ugljena pala je za čak 80% u Pensilvaniji, 50% u Ohaju, 32% u Zapadnoj Virdžiniji. Dobra je vijest da se u istim državama sad naglo povećava proizvodnja prirodnoga plina. U Zapadnoj Virdžiniji, otvoreno je 700 bušotina a izdane dozvole za još 1.600, uz investicije od pet milijuna dolara po bušotini, koje pomažu lokalnoj ekonomiji.

Prema studiji koju su u lipnju objavili Boston Cosulting Group i harvard Business School, plin i nafta iz šejla dodali su 430 milijardi dolara američkom bruto domaćem proizvodu 2014., te podržavaju 2,7 milijuna radnih mjesta uz zarade dvaput veće od američkoga prosjeka.

Studija zaključuje: »Nekonvencionalni resursi plina i nafte su prilika kakva se javlja jednom u generaciji za poboljšanje kretanja američke ekonomije i energetike«. Cijene prirodnoga plina su oko trećina one u vćeini industrijaliziranih zemalja, a cijene električne energije za industriju su za 30 do 50% niže.«

Nadalje studija referira na širi i dugoročniji oblik energetskog prijelaza (ono što Nijemci zovu Energiewende):

»U posljednjem desetljeću, SAD su započele veliku traziciju prema energetskom sustav koji će biti učinkovitiji, čišći i s manje ugljika, u čemu prednjači elektroenergetika. Naše istraživanje nalazi da ta se ta tranzicija neće samo nastaviti, nego vjerojatno i ubrzati u slijedećih 20 do 30 godina, te će voditi do velikih ekonomskih i okolišnih koristi.

Dok mnogi sudionici još vjeruju da su razvoj nekonvencionalne energije i američka energetska tranzicija suprostavljeni, oni su zapravo komplementarni. Prirodni plin je jedino gorivo koje može uz prihvatljive troškove postići veliko smanjenje emisija ugljika u slijedećih 20 godina, istovremeno osiguravajući prijelaz k postizanju k još većem smanjivanju dugoročno.

Naša analiza pokazuje da razvoj nekonvencionalnih resursa danas vjerojatno neće odgoditi uvođenje obnovljivih. Zapravo, on može ubrzati njihov rast. (…) Jeftine plinske elektrane će osigurati vitalno važan stabilan izvor nužan za podršku obnovljivima.«

Naravno, ne slažu se svi s optimističkim zaključkom ove analize. Ekologisti nastavljaju borbu protiv crpljenja plina te osobito nafte iz šejla, zbog utjecaja na okoliš većih nego kod konvencionalne nafte i plina, a industrija ugljena nastoji blokirati promjene, čak i tako što ulaže u grupe negatora klimatskih promjena.

Obilna i jeftina proizvodnja nekonvencinalnog prirodnoga plina i nafte u SAD i Kanadi bitno mijenja energetsku sliku SAD i daje joj, kako se gore navodi, znatnu prednost pred drugim industrijskim nacijama. Iz perspektive Europe, mogle se posljednjih godina čitati neke katastrofične komentare. Osiguranje snabdjevanje prirodnim plinom jedna je od ključnih geostrateških briga Europske unije posljednjih godina.

S druge strane, tranzicija prema ekonomiji koja troši ukupno znatno manje energije (a EU danas troše upola manje od SAD po stanovniku), a većinu toga pokrivaju obnovljivi, u roku od 20-30 godina može smanjiti zavisnost od energenata iz drugih dijelova svijeta na minimum.

Ista ekonomska tranzicija događa se danas, u različitim uvjetima i oblicima, u Europi, SAD, Kini, Indiji, Saudijskoj Arabiji idr..

[DISKLAJMER: Čitatelj iz Hrvatske treba imati na umu da su ovo vijesti s jedne druge planete, zvane Zemlja. Nas se sve to ne tiče. Naša vlada, a i stručnjaci koji je savjetuju, na sreću znaju da su za nas najbolje tradicionalne metode: Japanci će nam sagraditi termoelektranu na ugljen, koji ćemo uvoziti iz Australije i plaćati američkim dolarima, da bismo imali struju za klima uređaje u hotelima u vlasništvu stranih kompanija. Uostalom, uskoro ćemo naći obilje nafte i plina, pa ćemo svi živjeti od rente.]

Objavljeno u elektrika, energetika, fosilni izvori | Označeno sa , | Ostavi komentar

Fotonaponske u Njemačkoj – 9,17 ct/kWh

Njemačka postepeno ukida sustav poticaja za velike solarne elektrane preko Feed-in tarife, te uvodi sustav aukcija. U drugom tenderu, za ukupnu instaliranu snagu od 150 MW, primljeno je 136 ponuda za ukupno triput veću snagu. U prvom tenderu, u travnju, sklopljeno je 25 ugovora za ukupni kapacitet od 157 MW, uz prosječnu cijenu otkupo od 9,17 ct/kWh. Prve poticajne garantirane otkupne cijene prije 10+ godina bile su 50 ct/kWh.

FIT sustav je bio izvanredno uspješan u prethodnih 15 godina, ali je bio zamišljen kao tranzicijskih. Ugovori po tom sustavu i dalje se sklapaju za elektrane manjih snaga. Za sustave snage do 10 kW vršne snage otkupna cijena je 12,31 ct/kWh, a za veće snage pada. FIT su prihvatile desetine drugih zemalja, među njima i Hrvatska (ali samo nekoliko razumije i kompletnu složenu strategiju Energiewende).

Tijekom ove godine Njemačka gradi oko 100 MW nove fotonaponske snage mjesečno. [To je znatno manje nego prije, ali još uvijek sagrade u deset dana onoliko, koliko u Hrvatskoj ima ukupno.] Ukupno je 30. lipnja bilo instalirano 38.850 MW. Tijekom nekoliko godina, bilo je sagrađeno znatno više od predviđanja.

U prvoj polovici ove godine, na njemačku mrežu je priključeno 1.765 MW pučinskih vjetroelektrana, što je triput više nego u prvom polugodištu prošle godine. Očekuje se intenzivna gradnja i slijedećih godina.

Objavljeno u obnovljivi izvori | Ostavi komentar

Nuklearna elektrana Hanhikivi u Finskoj: ipak je neće graditi Hrvati

Sažetak:Razriješena je vlasnička struktura koncerna, koji će zajedno s ruskim Rosatomom voditi gradnju nuklearne elektrane u Finskoj. Tvrtke iz Finske i drugih članica EU i EFTA sudjeluju s više od 60%, što je bio zahtjev finske vlade. Tako je iz igre ispala hrvatska tvrtka Migrit, iza koje je zapravo stajao ruski kapital.

Finnish ownership of Fennovoima assured (5. kolovoz 2015.)

Fortum (Finska) u RusijiIzgleda da je razriješen problem vlasničke strukture u koncernu Fennovoima, koji priprema gradnju nuklearne elektrane Hanhikivi 1 u Finskoj. Intenzivni pregovori očito su se vodili posljednjih mjesec i pol dana daleko do očiju javnosti.

Krajem lipnja, pažnju svjetskih medija privukla je informacija da se kao značajni sudionik, s 9% udjela, pojavljuje minijaturna hrvatska tvrtka Migrit. Brzo je postalo jasno da se radi o manevru da se sakrije ruski kapital. (Vidi članak Hrvatska pod Sjevernim svjetlom, 24. srpnja.)

Finska vlada odredila je da 60% udjela moraju imati tvrtke iz EU i EFTA. Elektranu će graditi ruska tvrtka Rosatom, koja ima 34% udjela. Finski sudionici bili su prikupili samo oko 55%, a zahtjev za dobivanje građevinske dozvole morao je biti predan do 1. srpnja o.g.. Hrvatska tvrtka pojavila se kao manevar, da se uvjet formalno ispuni, te dobije vrijeme za dovršetak pregovora i naknadnu prijavu promjene strukture vlasništva.

Jučer je objavljeno da su tri domaće kompanije (Fortum, SRV i Outokumpu) ušle u projekt. Migrit se ne spominje kao sudionik.

Fortum, koji je bio u igri od kraja 2014. na osnovu paralelnih pregovora s ruskim tvrtkama Rosatom i Gazprom o vlasništvu u ruskoj elektroprivrednoj kompaniji TGC-1, preuzima 6,6% udjela. (Vidi članak Povezana sudbina finske nuklearke i ruskih hidroelektrana, objavljen 1. kolovoza; nije poznato kako su pregovori završili.)

SRV preuzima 1,8% a proizvođač čelika Outokumpu povećava svoj udio u projektu s 12,3% na 14,1%.

Tvrtke koje trebaju električnu energiju ulagat će u projekt, a u zamjenu dobivati električnu energiju po garantiranoj, niskoj cijeni.

Početak gradnje elektrane s jednim reaktorom, model AES-2006 VVER, snage 1200 MWe, očekuje se 2018., a početak rada 2024..

Finska ima četiri nuklearna reaktora u radu i jedan u gradnji. Finska i Velika Britanija jedine su stare članice EU+EFTA (članice iz 1995) koje planiraju rast korištenja nuklearne energije. (Vidi opsežniji pregledni članak Nuklearna energija u Europi 2015.-2025., 9. lipnja 2015.)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Preživjeli iz Hirošime protiv gradnje nuklearnih elektrana u Brazhilu

Sažetak:U Brazilu živi oko 1,5 milijuna osoba porijeklom iz Japana, od čega oko 100 jož živih, koji su preživjeli bacanje nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Njihova udruga aktivna je u kampanji protiv gradnje novih nuklearnih elektrana. Brazil ima velike izvore hidroenergije, te znatne potencijale za korištenje energije vjetra i sunca. Dodano još nekoliko podataka o Brazilu.

Brazilian Hiroshima survivors campaign against new push for nuclear power

Preživjeli iz Hirošime u BraziluU Brazilu živi oko 1,5 milijuna ljudi porijeklom iz Japan. Među njima, ima oko stotinu još živih, koji su preživjeli bacanje nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki prije 70 godina.

Njihova udruga zalaže se protiv svakog korištenja nuklearne energije, pa tako i protiv aktualnih ambicioznih planova u Brazilu.

Brazil ima dva nuklearna reaktora u radu u NE Angra. Građeni su 1970-ih i 1980-ih, u okviru suradnje vojnih hunti u Brazilu i Argentini na razvoju nuklearnog oružja.

U gradnji je reaktor Angra 3, čija je gradnja bila započeta još 1984., prekinuta 1986. i nastavljena 2010., te se priključak na mrežu očekuje 2018.. Gradi ga francuska Areva. Predložena je gradnja još dvije elektrane sa po četiri reaktora.

Neto proizvodnja električne energije 2012. bila je 538 TWh, od čega oko 76% u hidroelektranama. Potrošnja je skromnih oko 2.500 kWh/stan/god..

Brazil izražava spremnost za značajne akcije za sprečavanje klimatskih promjena. O tome su nedavno zajednički istupile zemlje skupine BRICS, a nešto prije toga SAD i Brazil, prilikom posjeta predsjednice Rousseff Washingtonu.

Broj vjetroelektrana je još mali, ali značajno raste. Veliki su potencijali za solarne, uz cijenu proizvodnje (LCOE) oko sedam centi po kWh.

Poduzete su mjere protiv pretjerane sječe tropskih šuma, ali problem i dalje postoji i mogao bi se opet povećati. Prošle godine ubijeno je 29 eko-aktivista.

Aktivan je član skupine poznate po kratici BRICS, koju čine četiri od 11 najvećih ekonomija svijeta (Brazil, Rusija, Indija, Kina) plus Južna Afrika.

Na izborima za predsjednika Brazila 2010. kandidatkinja zelenih Marina Silva dobila je gotovo 20 milijuna glasova (19,7%), što je najveći broj glasova koji su zeleni dobili na nekim izborima u svijetu.

Bilježi značajan privredni rast i društveni razvoj od 2002., pod ljevičarskim predsjednikom Lulom de Silvom (do 2010.) i predsjednicom Dilmom Rousef iz Radničke stranke, s razvojnom strategijom bitno različitom od “neoliberalizma”, socijaldemokratskog “trećeg puta” ili autoritarnog socijalizma (1. aktivni i uključeni građani, 2. poštovanje demokratskih procedura, 3. snažna poticajna uloga države u ekonomiji).

Quote | Objavljeno by | Ostavi komentar

Povezana sudbina finske nuklearke i ruskih hidroelektrana

Sažetak:Poslovni pregovori finskih i ruskih tvrtki oko gradnje nuklearne elektrane u Finskoj, povezani s politikom. Balkanski pokušaj blefa s minijaturnoj hrvatskom tvrtkom nije uspio. Budućnost je neizvjesna.

Russian hydropower key to Finnish nuclear plant deal

Heidi HautalaKrajem 2014., finska elektroenergetska kompanija Fortum (oko pet puta veća od HEP-a) počela je pregovore s ruskim državnim tvrtkama Rosatom i Gazprom o preuzimanju većinskog udjela u kompaniji TGC-1, najvećem proizvođaču hidroenergije u sjeverozapadnoj Rusiji.

U zamjenu, Fortum bi preuzeo 15% udjela (i obaveze ulaganja) u projektu gradnje nuklearne elektrana Fennovoima u Finskoj, koju bi gradio Rosatom. Očekivalo se potpisivanje sporazuma do kraja lipnja.

Ali 24. lipnja je Fortum objavio da sporazum neće biti skoro potpisan. (Vidi članak Hrvatska pod sjevernim svjetlom, objavljenom 24. srpnja.

Nakon toga, kao potencijalni ulagač u finsku nuklearku pojavila se opskurna hrvatska tvrtka. Finska vlada brzo je došla do zaključka da se zapravo radi o ruskom kapitalu, pa nije dala odobrenje za to ulaganje. Finska vlada je naime postavila obavezu da barem 60% ulaganja mora biti od tvrtki iz EU ili EFTA (a sada je samo 55%).

Pregovori, u koje su uključeni i predstavnici finske i ruske vlade, nastavljaju se.

TGC-1 posjeduje i upravlja s 40 hidroelektrana snage oko 3.000 MW, plus 4.300 MW termoelektrana (dvaput više od HEP-a). Mnoge od njih gradile su finske kompanije, a neke su na području Pečenga, koje je do 1940. pripadalo Finskoj.

Nije jasno imaju li utjecana ja poslovne odluke zaoštreni odnosi između Europse unije i Finske zbog Ukrajine. Među osobama iz EU kojima je Rusija zabranila ulazak u zemlju je i Heidi Hautala, zastupnica finske zelene stranke u Europskom parlamentu. Ona se bavi nuklearnm sigurnosti i zaslužna je za donacije od više desetaka milijuna eura koje je Europska unija dala Rusiji za sigurno postupanje s nuklearnim otpadom iz ruskih nuklearnih podmornica. Ruske vlasti zamjeraju joj potporu nevladinim organizacijama i medijskim slobodama u Rusiji, te navodnu uključenost u “državni udar” u Ukrajini koji je doveo do diskriminacije i nasilja protiv Rusa.

Objavljeno u međunarodna politika, nuklearna energija | Označeno sa , | Ostavi komentar