Što točno znači dogovor, koji su prije tri dana (petak, 20. veljače) postigli financijski ministri Grčke i eurozone, nakon dramatičnog radnog tjedna? Navodno je propast pregovora spriječena jednosatnim telefonskim razgovorom Ciprasa i Merkel u četvrtak kasno navečer (vidi članak u ‘The Guardian’ u subotu). Što se zapravo događa u Grčkoj i koje sve mjere će nova vlada preduzimati?
U ovom tekstu, prenosimo neke aktualne komentare, te razmišljanja nekih publicista i neortodoksnih ekonomista o dubljim strukturalnim uzrocima poremećaja, unutar Grčke i međunarodno.
Tumačenja aktualnog dogovora su raznolika, te svakako vrlo nesigurna, jer je prošlo tek dva dana. Danas će grčka vlada predočiti mjere za suzbijanje neplaćanja poreza i uvođenja reda u socijalne mjere države, da bi dobila četveromjesečnu odgodu vraćanja dugova. Tek nakon toga odgoda od četiri mjeseca bit će potvrđena (Grčka je tražila šest mjeseci); dogovor još može propasti. W.Kauder, šef grupe CDU/CSU u njemačkom Bundestagu, rekao je da grčka vlada sad mora napraviti svoju domaću zadaću pa će na osnovu toga Bundestag odlučiti prihvaća li dogovor.
Samo jedna bitka u ratu?
Radikalna ljevica napada Sirizu za izdaju izbornih obećanja; vidi na mrežnom sjedištu Komunističke partije Grčke (KKE) članak SYRIZA: “the left reserve force” of capitalism. Žestoke kritike dolaze i iz redova Sirizinih zastupnika u grčkom parlamentu SYRIZA MEP Glezos Apologizes to Greek People for ‘Contributing to an Illusion’. (Treba imati na pameti da Siriza nije stranka, nego široka koalicija.)
Neki analitičari (npr. britanski ljevičarski “Guardian”) smatraju da je nova grčka vlada doživjela poraz. Drugi kažu da su obje strane u situaciji pata, a treći da je ovo tek trenutni zastoj do prave bitke. Aleksis Cipras je jučer u obraćanju naciji rekao “Dobili smo bitku, ali ne i rat”. On kaže da dogovor znači odbacivanje obaveza, koje je bila prihvatila prethodna vlada, da dalje snižava plaće i mirovine, otpušta zaposlenike iz javnog sektora, povećava PDV na hranu i lijekove.
Nobelovac Paul Krugman objavio je jučer na svom blogu komentar Greece Did OK. On smatra da je Grčka postigla uspjeh. Glavni problem pregovora je grčki primarni suficit: koliko će smjeti potrošiti na druge stvari, osim vraćanja dugova? (Vidi i Krugmanov komentar od 15. veljače.)
Kako izgleda, prema onome što je dosad dospjelo u javnost, kaže Krugman, Grčka je izbjegla protumjere iako je zapravo napustila cilj primarnog fiskalnog suficita (primary fiscal surpluses) koji je bio postavljen za 2015.. Grčka je postigla olakšanje uvjeta za ovu godinu, i stvorila predah za veće bitke koje predstoje. Krugman smatra da Njemačka neće moći dalje nametati rigidne mjere odricanja (austerity). Prije nekoliko godina, sve su “vrlo važne osobe” (VSPs) u Europi vjerovale u austerity, ali danas to više nije slučaj.
Njemački financijski savjetnik za globalnu makroekonomiju Heiner Flassbeck, koautor knjige “Against the Troika”, kaže za “The Real News Network” da se radi o kompromisu: aktualni bail-out će biti produljen, ali pod nekim promjenama uvjeta, o kojima zasad ne znamo. Grci su tražili nove uvjete, jer ne mogu nastaviti sa starim neoliberalnim uvjetima koje je nametnula Troika (Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond). Nametnuti su privatizacija koja ne donosi dovoljno novca državi, i obavezni suficit državnoga proračuna, osim za plaćanje kamata na kredite, od 4,5%, što je ekstremno visoko (tj. ograničenje državi koliko smije potrošiti je preveliko).
Kad netko ima suficit, netko drugi nužno ima deficit…
Grčka ekonomija je u velikoj depresiji. BDP je pao za 25%, nezaposlenost je ekstremno visoka, širi se siromaštvo. Ono što ekonomija treba je stimulacija: pozitivni učinci koji mogu doći kroz državne investicije i državnu potrošnju. To je jedini način da se zemlja oporavi.
Sirizu nazivaju radikalnom ljevicom, ali ona to zapravo nije. Odlučno protiv njihovih zahtjeva je Njemačka, uz podršku nekoliko drugih članica EU sa sjevera, dok se govorka da vlade u Parizu i Rimu imaju više razumijevanja za Sirizin pristup. Njemačka je, smatra Flassbeck, malo popustila, ali s planom da nakon isteka odgode od četiri mjeseca i dalje inzistira na starim uvjetima. S druge strane, međutim, Siriza ima razloga reći da je pobjeda sama činjenica da je druga strana pristala razgovarati o promjeni uvjeta bail-outa.
Flassbeck je žestoki kritičar njemačke merkantilističke ekonomske politike. O tome piše u tekstu, napisanom prije tjedan dana, koji je preveden i na engleski: The Euro Crisis and Germany’s Collective Denial of the Truth.
Prošlog tjedna, piše Flassbeck, svi su njemački mediji, nekritički i bez analiza, kao potvrdu uspješnosti njemačke politike, prenijeli posljednji izvještaj Deutsche Bundesbank da je njemački trgovinski suficit najviši u povijesti, 7,4% BDP-a.
Prije ujedinjenja Njemačke, u drugoj polovici 1980-ih, njemački suficit od 4% smatran je ekstremno visokim. Pritisak sa međunarodnih monetarnih tržišta doveo je do porasta tečaja njemačke marke u odnosu na američki dolar i do usklađivanja unutar Europskog monetarnog sustava. Taj mehanizam više ne postoji u monetarnoj uniji (EMU).
Njemački suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan EMU. Nesumnjivo da na dulji rok vanjski deficit može biti štetan za ekonomiju, piše Flassbeck, ali isto je istina za suficit. Unutar EMU postoji odredba da se moraju poduzeti određene mjere kad suficit neke zemlje pređe 6%, ali to nije poštovano.
Njemačka akumulira višak, a to neminovno vodi do stvaranja deficita i rasta dugova drugdje. Jedino smanjivanje njemačke sposobnosti u ekonomskom takmičenju i smanjivanje suficita prema trgovinskim partnerima može pomoći da se prevlada deflacija i stimulira ekonomski rast svih zemalja unutar EMU.
Strogoća za puk, nove prilike za oligarhe
Wolfgang Kauder je rekao da Grci moraju shvatiti kako nije europska politika bail-outa ono što ih je gurnulo u jad, nego promašaj njihovih vlastitih elita. Međutim, reforme koje je Troika iznudila od 2010. uperene su protiv običnih ljudi. Nemoguće je, zaključuje Flassback, i dalje inzistirati na daljim “strukturalnim reformama” nakon ekstremnih šteta koje su već nanesene običnim ljudima, koje su dovele na vlast Sirizu i mogle bi dovesti na vlast još radikalnije stranke.
U članku Misrule of the Few: How the Oligarchs Ruined Greece?, objavljenom u studenome prošle godine u američkom časopisu “Forreign Affairs”, Pavlos Elefteriadis piše da fundamentalni problem Grčke nije ekonomski rast nego politička nejednakost. Trapavi propisi i nefunkcionalne institucije ostale su od 2009. uglavnom nepromijenjene, jer je to u interesu favorizirane manjine, a osobito najbogatijih. U sadašnjoj situaciji oni još uvijek profitiraju, na račun cijele zemlje, ali i ostatka Europe. Za vladavine Kostasa Karamanlisa, 2003.-2009, razularili su se dugoročni strukturalni problemi i posebni interesi, koji kontroliraju javni sektor, stranke i medije. Veliki biznismeni uvelike ovise o državnom pokroviteljstvu, a s druge strane kontroliraju medije i brojne klijentelističke odnose. U taj su sustav međutim, manje ili više uspješnim dobivanjem raznih povlastica, uključeni i politički utjecajni pripadnici slobodnih zanimanja (odvjetnici, financijski savjetnici, liječnici idr.) kao i sindikati.
U svakom otvorenom društvu bogati i dobro organizirani imaju velik utjecaj. Nema ništa inherentno loše u tome; ali grčke institucije su preslabe, da bi održavale ravnotežu tih interesa i osnovne standarde pravne države. Očekivalo se da će pristupanje Grčke Europskoj uniji, 1981, popraviti stvar. Dogodilo se međutim obrnuto: tradicionalne hijerarhije su ojačale, jer im je integracija u Europu osigurala nove izvore kredita i gotovine. Državne su institucije oslabile.
Grčka je pri europskom dnu po društvenoj pokretljivosti i pri vrhu po nejednakosti. Čak i prije izbijanja krize, socijalne pomoći su bile male. Danas, 90% nezaposlenih nema nikakvu podršku, 20% djece žive u ekstremnom siromaštvu, a milijuni nemaju zdravstveno osiguranje. Etablirane stranke nisu poklanjale veliku pažnju tim problemima, pa su se birači okrenul alternativama.
Troika nije tražila fundamentalne reforme u tim odnosima i tako su samo održavali status quo. Jednako se događa u Irskoj, Španjolskoj i Portugalu. Politički lideri u tim zemljama, piše Elefteriadis, također troše europske fondove da bi maksimalizirali svoje kratkoročne političke prednosti. S druge stranke, Brussels je dokazano nesposoban za suzbijanje kronizma i kriminaliteta.
Nova vlada je svjesna da su njezini problemi također i kod kuće. Panagiotis Nikoloudis, ministar zadužen za borbu protiv korupcije (novo ministarstvo, koje još nema prostor i ljude), ranije tužitelj vrhovnoga suda i specijalist za ekonomski kriminal, u govoru u parlamentu prošloga tjedna objavio je borbu protiv »šačice porodica koje misle da država i javne službe postoje da služe njihovim interesima«. Cipras je najavio radikalne mjere protiv oligarha, kao što je obnova licenci za privatne TV kanale, zaustavljanje “pajtaških” (“crony”) bankovnih kredita za dobro umrežene, korištenje prava glasa države u privatnim bankama, odustajanje od nekih ključnih privatizacija (npr. nacionalne lutrije, te prodaje državnih udjela u glavnim lukama) i agresivni porezni nadzor onih s offshore bankovnim računima.
Financijski ministar Janis Vaourakis najavio je »uništenje oligarhije«. Biznismen Janis Vardinojanis, čija porodica ima interese u rafinerijama, brodogradilištima i medijima, rekao je da podržava takva nastojanja nove vlade. Nikoloudis je rekao da on ne optužuje bogate u cjelini. Međutim, govoreći u svojem starom uredu, rekao je da su prethodne istrage krijumčarenja nafte, bankovnih prevara i izbjegavanja poreza identificirale počinitelje – bogate biznismene s političkim pokroviteljima. Identificirali su više od 20.000 ljudi koji posjeduju imovinu puno veću od one u poreznim prijavama.
Nasuprot najavljenim mjerama nove vlade, Harry Teokaris, bivši glavni poreznik a sada član parlamenta iz centrističke stranke, kaže da je glavni problem što su izbjegavanje poreza i korupcija proširene daleko izvan uskog kruga bogataša.
Nikoloudis priznaje da fokusiranje na najbogatije i najmoćnije neće eliminirati izbjegavanje poreza. Dapače: u cjelini, najveće kompanije su najskrupolozinije u plaćanju poreza, za razliku od npr. mnogih slobodnih zanimanja. Napad na korupcijsko ponašanje moćnih interesa je više u interesu pravde nego povećanja državnih prihoda. Moja je ambicija promijeniti sustav, a ne boriti se protiv svih, rekao je Nikoloudis.
Vrijeme je da se Njemačku izbaci iz eurozone!?
U časopisu “Foreign Policy” u petak je objavljen članak provokativno naslovljen It’s Time to Kick Germany Out of the Eurozone. Naslov vjerojatno ima tek marketinški clj: naravno da autor (Patrick Chovanec, profesor na Columbia University’s School of International and Public Affairs) ne misli da je izbacivanje Njemačke iz eurozone realna opcija. Njegov je cilj ukazati na strukturalni problem odnosa između centra i periferije u globaliziranoj ekonomiji, te probleme koje donose zajednička valuta i njemačka politika održavanja suficita.
Njemačka je prošle godine zabilježila rekordni trgovinski suficit od 217 milijardi eura; u svijetu, drugi iza Kine. To međutim, smatra autor, nije pokretač rasta u Eurozoni, nego suprotno.
Široka ekonomska superiornost u mnoštvu djelatnosti ne mora voditi do trgovačkog suficita. Ako se više zarađuje, nema razloga da se više i ne troši. Ostvarenje suficita je posljedica svjesnog izbora vodeće zemlje da se troši manje nego što se proizvodi. Ona tada može posuđivati svoj višak štednje inozemstvu, financirajući sposobnost drugih zemalja da troše više nego što proizvode. One mogu ulagati u vlastiti razvoj. Takav je bio odnos Velike Britanije i SAD u 19. stoljeću. Američka ekonomija se razvijala, i onda su Amerikanci mogli kupovati više britanskih proizvoda; to je win-win situacija.
Njemački višak i rastući dug na europskoj periferiji su dvije strane istog novčića. Godine 2007., tri petine njemačkog trgovinskog suficita ostvareno je prema drugim zemljama eurozone.
Problem je u postojanju jedinstvene valute. Nijemci svoj višak štednje koriste za financiranje partnera unutar eurozone da kupuju njemačke proizvode. Tako ovi gomilaju dugove, koje je sve teže vraćati. Da nema zajedničke valute, svaka zemlja bi mogla voditi monetarnu politiku, usklađujući vrijednost svoje valute. Kako je to nemoguće, dužnici su prisiljavani rezati potražnju kombinacijom fiskalne strogosti i reprogramiranja dugova.
Njihov trgovinski deficit s Njemačkom opao je dramatično – ali tako što manje kupuju, a ne što više prodaju. Njemačka nastavlja politiku suficita, tako da potražnja ne raste, a onda ne može ni proizvodnja.
Njemačka i Kina proizvode, SAD troše
Monetarno popuštanje i slabiji euro samo preusmjeravaju europske interne neravnoteže prema van. U razdoblju 2007.-2013. naglo je porastao njemački trgovački suficit sa SAD, smanjeni su deficiti s Kinom i Japanom, a deficiti s Brazilom i Južnom Korejom pretvoreni su u suficit. Gotovo sav europski rast BDP-a 2012.-2014. došao je iz povećanja izvoza, što dodatno svjedoči o slabosti domaće potražnje.
Problematično je međutim je li ovisnost o volji SAD da dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije što je fer, nego što je održivo. A nije održivo da Amerikanci stalno igraju ulogu zadnjeg utočišta svjetske potrošnje, stalno posuđujući da bi živjeli iznad svojih sredstava.
Tijekom 2014., piše Chovanec, njemački političari su pokazali znatno više volje da pokušaju povećati unutrašnju potražnju, kroz povećanje minimalne nadnice, smanjivanje roka odlaska u mirovinu i povećanje mirovina. To su potezi koji mogu pomoći, ali riskiraju ugroziti produktivnost, koja je krajnji izvor njemačke sposobnosti da troše. Neprirodno je međutim što su isti političari odbili smanjiti poreze ili povećati javnu potrošnju, što je 2014. dovelo do uravnoteženog federalnog budžeta, prvi put nakon 1969..
Za većinu Nijemaca, svaka sugestija da trebaju popustiti fiskalnu disciplinu čini se kao poziv na razuzdanost grčkoga stila. Ali postoji drugi način da se razmišlja o tome.
Višak štednje je već tu; jedino je pitanje gdje ga plasirati. Posuđivati ga kod kuće, da se potakne potražnja za stvarima iz inozemstva i time i stvarni europski oporavak, može biti bolje nego još jednom ga davati strancima da kupuju stvari iz Njemačke koje si zapravo ne mogu priuštiti. Sadašnji “rast” Njemačka ostvaruje financirajući neodržive trgovinske neravnoteže, unutar i izvan eurozone. Taj je rast iluzija. Za Njemačku, kao i za svijet, to je loša trgovina.
[Dodatak: Na ovom blogu često pišemo o njemačkom Energiewende. Njemačka sposobnost da uloži znatna sredstva u razvoj “čiste energetike” svakako je povezana s time, što raspolažu s puno novca, koji su u razvoj mogli uložiti. Rezultat je dobar za sve: stimulirali su razvoj tehnologije prijateljske prema okolišu, cijene su dramatično pale, stimulirali su novu ponudu u cijelom svijetu (pa su kineski proizvođači panela potisnuli njemačke).]
Unesena izmjena u jednoj rečenici (bio je pogrešan prevod) 25. ožujka 2015. u 00:50.
Ekološka ekonomija 